15. dio / Republika Bosna i Hercegovina u okviru SFRJ

25. 01. 2020. u 08:57:00 Radiosarajevo.ba

Shares:0

Nastavljamo sa objavljivanjem knjige Tragom drevnih Bošnjana - bosanska država i nacionaln(i) identiteti kroz historiju čiji su autori Taner Aličehić i Đenan Galešić. 

Iako su u ratnim godinama u dokumentima partizanskog pokreta tretirani kao poseban narod (nažalost samo pod imenom muslimani), Bošnjaci u općim aktima, kao što su odluke Drugog zasjedanja AVNOJ-a (Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije), nisu više spomenuti. Eksplicitno je navedeno samo pet naroda Jugoslavije. Izuzetak od ovoga bile su odluke ZAVNOBiH-a, ali i ZAVNO Sandžaka. Bosanski nacionalni identitet, po svojoj prirodi vjerski pluralan, mogao je biti temelj jugoslavenstvu. Mnogi značajni političari kao Josip Smodlaka[1] i Husein Ćišić naglašavali su neophodnost priznavanja bosanske nacionalne posebnosti. Istovremeno, ideja srpstva (a samim tim i hrvatstva) ideološki je bila i ostala u potpunoj suprotnosti s jugoslavenstvom kao nacionalnim identitetom. Nažalost, ni sami vrh Komunističke partije Jugoslavije nije imao pozitivan stav o nacionalnom pitanju bosanskog naroda. Ne treba zanemariti da se već od 1943. godine značajan broj velikosrpskih ideologa, četničkih oficira i jedinica, uvidjevši neizbježan vojni poraz, priključio partizanima, a mnogi su ostali u Jugoslavenskoj narodnoj armiji (JNA) i nakon rata ostali prisutni u politici i javnom životu. Pored toga, uslovljeni razumijevanjem nacionalnih prilika u Sovjetskom Savezu, komunisti su smatrali da nacije i narodi globalno ionako trebaju nestati i ustupiti mjesto klasama.[2]

Bez obzira na sve žrtve, od pripadnika bosanskog naroda se poslije rata opet očekivalo da se opredijele za srpski ili hrvatski nacionalni korpus.[3]

Stanje u Komunističkoj partiji Bosne i Hercegovine od 1945. do 1950. godine bilo je takvo da je politika bosanske republičke vlade bila podanička prema Srbiji i službenom Beogradu, a Bosna i Hercegovina u jugoslavenskoj federaciji nije imala status kakav je zaslužila. U privrednom razvoju je sve više zaostajala za susjednim državama.[4]

Narodnooslobodilački pokret na prostoru Bosne: Obnova bosanske države(14)
Drugi svjetski rat na području Bosne i Hercegovine (13)
Sporazum Cvetković-Maček: Svi pokušaji podjele Bosne (12)
Stvaranje Kraljevine SHS: Period negiranja Bosne i bosanskog identiteta (11)
Bosna (i Hercegovina) u okviru Austro-Ugarske Monarhije (10)
Širenje srpskog identiteta na prostor Bosne (9)
Presudne godine 1875–1878: Ustanak i otpor bosanskog naroda (8)
Bosna i Bošnjaci od 1840. do 1878. godine (7)
Rat za slobodu Bosne i Bošnjaka (6)
U Osmanskom carstvu Bošnjaci sačuvali tradiciju (5)
Pad Bosanskog kraljevstva (4)
Krstaške inkvizicije protiv Bosne i Bošnjaka (3)
Nastanak bosanske države (2)
Uvod u bosanstvo: Historijske pretpostavke bosanske države (1)

U Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji (FNRJ) Bosna i Hercegovina formalno je bila jedna od federalnih jedinica, ravnopravna s drugim federalnim jedinicama – republikama. Ipak, sve druge republike koje su činile Jugoslaviju formirane su kao zajednice jednog (ustavnog i državotvornog) naroda, dok je kod Bosne i Hercegovine upotrijebljen historijski i teritorijalni princip, a ne isključivo nacionalni. Pod pritiskom srpskog i hrvatskog nacionalizma Bosna i Hercegovina je ustoličena kao zajednica naroda, čime je njen položaj dodatno oslabljen spram Srbije i Hrvatske.

Određivanje ustavnog položaja Bošnjaka kao naroda u Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji nije ostavilo ravnodušnim sve bosanske političare. Husein Husaga Ćišić, narodni zastupnik iz Mostara, imao je hrabrosti da već u decembru 1945. godine uputi zahtjev da se Bošnjacima uvaži status naroda pod tim imenom te da se i taj narod obilježi posebnom buktinjom u grbu Jugoslavije.[5] Naime, sve nacije čije su republike činile Jugoslaviju bile su obilježene buktinjom u saveznom grbu, osim bosanske.

Husein Ćišić je smatrao da bosanskohercegovačka republika, kao federativna jedinica, može opstati na principu “Bosna Bosancima”. Time je u suštini predlagao da se u Bosni i Hercegovini rehabilituje ideja o bosanskom političkom narodu – naciji. Prva Ćišićeva predstavka nije polučila uspjeh, pa je pisao i drugu u januaru 1946. godine. Otvoreno je kritikovao srpsko svojatanje Bosne, dodavši da vladama u Beogradu “kada spomeneš riječ Bosanac, isto kao da si bogohulio”.[6]

U prvom Ustavu Federativne Narodne Republike Jugoslavije Bošnjaci kao nacija su zanemareni. Pojedinci koji su htjeli biti članovi Komunističke partije ili napredovati u novom sistemu morali su se opredijeliti za srpski ili hrvatski nacionalni identitet. Savez komunista Jugoslavije 1958. godine usvojio je program djelovanja, što je predstavljalo svojevrsnu ideološku bazu Republike. U tom programu navedeno je da Komunistička partija provodi svoju političku akciju i putem nje nacionalnu politiku zasnovanu na ravnopravnosti i priznanju subjektiviteta i prava na samoopredjeljenje za sve jugoslavenske narode (Slovence, Hrvate, Srbe, Crnogorce i Makedonce).

Vremenom je neriješeno nacionalno pitanje stanovnika BiH koji nisu prihvatali da se izjasne kao Srbi ili Hrvati postajalo sve veći problem za vlasti Jugoslavije. U ovu debatu uključio se i Josip Broz Tito, koji je 1958. i 1959. godine isticao kako treba prestati s nacionalnim igrama sa stanovnicima koji su zadržali bosanski identitet, pretežno muslimanima, te kako im treba dozvoliti da se izjasne onako kako se osjećaju.[7] Početkom šezdesetih godina Josip Broz Tito pokrenuo je decentralizaciju države.[8] Od tada počinje jačanje bosanskohercegovačkog republičkog aparata. Nova generacija bosanskohercegovačkih političara tokom šezdesetih godina posebno je zaslužna za potvrđivanje Bosne i Hercegovine u okviru Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Ali to ne bi bilo moguće bez Titove podrške, u čiji se politički koncept uređenja jugoslavenske države to uklapalo.[9]

Na popisu stanovništva iz 1961. godine moglo se izjasniti kao musliman, dok je u Ustavu Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine iz 1963. godine dozvoljeno nacionalno izjašnjavanje kao Musliman, Srbin ili Hrvat. Tako je Bošnjacima dozvoljen izbor na etnokonfesionalnoj osnovi, da se imenuju prema vjerskoj grupi kojoj je većina neopredijeljenih pripadala, a kojima je Ustav nametnuo ime “Musliman”, bez ikakvih ostalih nacionalnih obilježja.

Nakon odlaska s bosanske političke scene Đure Pucara Starog 1965. godine stanje se promijenilo, a odlaskom s funkcije dugogodišnjeg šefa Službe državne bezbjednosti Aleksandra Rankovića 1966. godine došlo je do općeg ublažavanja politike prema nesrpskim narodima u čitavoj Jugoslaviji. Istovremeno sa smjenom Rankovića održano je Mostarsko savjetovanje bosanskog komunističkog rukovodstva.[10] Zakazano je zbog nedovoljno brzog ili nikakvog razvoja ideje socijalizma na području zapadne Hercegovine, čiji su protagonisti u redovima bosanskog komunističkog rukovodstva (predvođenog srpskim kadrovima) doslovno sve što je imalo hrvatsko obilježje poistovjećivali s ustaštvom.

Jedan od povoda za pokretanje ozbiljnije rasprave o stanju u tom dijelu Bosne i Hercegovine bila je i pojava sve masovnijeg emigriranja iz zapadne Hercegovine u inozemstvo.[11] Na savjetovanju je upozoreno na različite oblike obespravljenosti stanovništva zapadne Hercegovine, a došlo je i do preispitivanja brojnih pitanja, od kojih je odnos Komunističke partije i religije bilo najbitnije. Bilo je potrebno jasno razgraničiti da religioznost nije po automatizmu antisocijalističkog karaktera.

Mostarsko savjetovanje bilo je svojevrsna prekretnica u razumijevanju odnosa među narodima u Bosni i Hercegovini nakon Drugog svjetskog rata. Otvorilo je tzv. hrvatsko pitanje i omogućilo i raspravu oko tzv. muslimanskog pitanja, koje će u narednih nekoliko godina biti vrlo prisutno u političkim debatama. U suštini, to savjetovanje bilo je dio procesa demokratizacije i umanjenja utjecaja velikosrpske ideologije iz Beograda kao i stjecanja ravnopravnog statusa Bosne i Hercegovine u jugoslavenskoj federaciji.[12]

[1] Josip Smodlaka, Srpstvo i hrvatstvo u federativnoj Jugoslaviji, “Politika”, 9. januar 1945.

[2] U ovom kontekstu su bitne riječi Moše Pijade na Osnivačkom kongresu Komunističke partije Bosne i Hercegovine 1948 godine - muslimani u velikoj većini nisu nacionalno opredijeljeni i u evropskim razmjerima su rijedak narod koji nema nacionalno obilježje, što je posljedica njihove teške zaostalosti i stoljetnog stagniranja; ne smije se u Bosni dozvoliti proces formiranja bosanske nacije jer bi to bio nazadak, a ne napredak. (Vidjeti: Pijade, 1988, 19–21) Zapostavljanje bosanske tradicije izražavalo se prvenstveno kroz stavove Komunističke partije da oni nisu nacija, niti da uopće imaju nacionalnu svijest. (Vidjeti: Filandra, 1998, 208–209)

[3] U popisu stanovništva iz 1948. godine muslimani su imali tri opcije: izjasniti se kao Srbi muslimanske vjeroispovijesti, kao Hrvati muslimanske vjeroispovijesti ili kao nacionalno neopredijeljeni. Prema rezultatima popisa, 72.000 bosanskih muslimana izjasnilo se kao Srbi, 25.000 kao Hrvati, a 778.000 kao nacionalno neopredijeljeni. Pri sljedećem popisu stanovništva iz 1953. godine, kada su vlasti promovisale jugoslavenstvo, data je opcija da se može deklarisati kao Jugoslaven, nacionalno neopredijeljen. U Bosni i Hercegovini takvih je bilo 891.800. S pravom se može tvrditi da su to bili bosanski muslimani. (Vidjeti: Malcolm, 1995, 266)

[4] Do kratkotrajnog naglog razvoja privrede došlo je kada je Tito 1948. godine raskinuo saradnju s Infobiroom te kada je, zabrinut zbog vjerovatnoće sovjetske invazije na Jugoslaviju, odlučio da se fabrike oružja i druge ključne kompanije smjeste u zabačene dijelove Bosne. Taj period ubrzo je prošao i Bosna od tih poteza suštinski nije imala ništa, osim fabrika u putnoj i tržišnoj izolaciji, bez potrebnog kadra, od kojih su neke bile polovično izgrađene. (Isto, 271)

[5] Ćišić je uvidio da Srbi u Savezu komunista nastavljaju prisvajačku politiku prema Bosni, s krajnjim ciljem njene podjele. Zato je tražio da se Bosna i Hercegovina uredi kao bosanska republika, a ne kao republika “Srba, Hrvata i tako nešto”. U istoj predstavci Ćišić je pisao da svaka nacionalna misao uslovljava i nacionalnu teritoriju, a pošto srpska i hrvatska nacionalna misao obuhvataju i teritoriju Bosne i Hercegovine, njihovi su međusobni sukobi neminovni, i to upravo na bosanskohercegovačkoj teritoriji. (O tome vidjeti više u: Đozić, 2009)

[6] Ćišić je u ovoj predstavci upozoravao na opasnost od prihvatanja naziva Musliman za Bošnjake, jer se na taj način može jednostavno osporiti “pravo riječi u nacionalnim i državno-pravnim pitanjima koja se tiču BiH”. Pisao je da se građaninu Bosne muslimanske vjeroispovijesti ne dozvoljava da se “piše ni Bosancem ni Jugoslavenom, ali kada se izjasni kao Musliman, onda mu se to dozvoljava”. (Isto) 

[7] Josip Broz Tito naglašavao je da se bosansko stanovništvo može izjasniti kao Bosanci, podvlačeći da ljude iz Bosne svi zovu Bosancima, bilo da je riječ o Srbinu, Hrvatu ili muslimanu. (Vidjeti: Filandra, 1998, 236)

[8] Srpska nacionalistička elita krajem 1980-ih godina uzroke raspada Jugoslavije nalazila je upravo u Titovoj politici decentralizacije države. A on je početkom 1960-ih godina pokrenuo taj proces snaženja političke periferije (Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Makedonija) s ciljem suprotstavljanja iznimnom jačanju dva centra (Beograd i Zagreb). (Vidjeti: Kamberović, 2011, 182, 275)

[9] Proces priznavanja nacionalnog identiteta Muslimana Josip Broz Tito je sredinom 1960-ih godina smatrao veoma važnim za realizaciju vlastite strategije jačanja političkih periferija, koje je smatrao važnim saveznicima u procesu očuvanja jugoslavenske države. (Isto)

[10] Organizatori Mostarskog savjetovanja bili su: Izvršni komitet Centralnog komiteta Saveza komunista Bosne i Hercegovine i Sreski komitet Mostar. (Isto, 162)

[11] Izneseni su podaci o političkom stanju u Hercegovini, pa je rečeno da je tokom Drugog svjetskog rata s tog prostora na strani neprijatelja sudjelovalo oko 34.000 osoba, od kojih je 15.000 poginulo, blizu 15.000 i dalje živi na tom području, a oko 2.000 ih je emigriralo. Mnogima je poslije rata suđeno. (Isto, 153)

[12] Bilo je to prvi put da vladajuća partija, pobjednica u ratu, priznaje da je griješila jer je čitav kraj tretirala kao neprijateljski zbog neprijateljskog djelovanja u ratu. (Isto, 162, 164)

KOMENTARI (1)