Širenje srpskog identiteta na prostor Bosne (9)

Nastavljamo sa objavljivanjem knjige Tragom drevnih Bošnjana - bosanska država i nacionaln(i) identiteti kroz historiju čiji su autori Taner Aličehić i Đenan Galešić.

Bošnjaštvo kao nacionalni identitet prvi su zastupali bosanski franjevci Filip Laštrić, Ivan Frano Jukić i Anto Knežević. Filip Laštrić, rođen 1700. u selu Očevija kod Vareša, isticao se radom oko 1760. godine. Promovirao je prava bosanske franjevačke pokrajine, uporno naglašavajući narodni integritet Bosne i Bošnjaka u njoj. Ipak, “ocem modernog bošnjaštva” franjevci u Bosni smatrali su fra Antu Kneževića.

Anto Knežević rođen je 1834. godine u Varcar Vakufu (kasnije Mrkonjić Grad). Bio je franjevac i historičar. Isticao se svojim djelovanjem s ciljem oslobođenja Bosne od osmanske vlasti, uz to dokazujući da i Bošnjacima, kao i Srbima i Hrvatima, pripada pravo na posebnu državu. Posebno je isticao slavnu historiju Bosne. Suprotstavljao se pretenzijama Srbije, kao i utjecajima tek razvijene hrvatske nacionalne ideologije.

Bosanski franjevci s čežnjom su njegovali uspomenu na zlatno doba samostalne bosanske kraljevine. Postojao je ustaljeni običaj da na sijelima po samostanima i privatnim kućama drže predavanja o slavnim Bošnjacima iz prošlosti, kao najpobožnijim ljudima s čistim narodnim običajima, o Bosni kao svetoj zemlji na svijetu, bošnjačkom najljepšem i najčistijem govoru, bosančici kao jedinstvenom pismu Bošnjaka i tako dalje.

Presudne godine 1875–1878: Ustanak i otpor bosanskog naroda (8)

Bosna i Bošnjaci od 1840. do 1878. godine (7)

Rat za slobodu Bosne i Bošnjaka (6)
U Osmanskom carstvu Bošnjaci sačuvali tradiciju (5)
Pad Bosanskog kraljevstva (4)
Krstaške inkvizicije protiv Bosne i Bošnjaka (3)
Nastanak bosanske države (2)
Uvod u bosanstvo: Historijske pretpostavke bosanske države (1)

Nažalost, zbog zle sudbine mnogobrojnih Bošnjaka koji su stali na stranu Husein-kapetana Gradaščevića – Bosna je izgubila snagu i pojedince koji bi u tim presudnim godinama prepoznali i vodili proces nacionalnog osvještenja, a koje bi podrazumijevalo izgradnju buduće samostalne Bosne.

Preostale bosanske feudalne porodice svoj politički utjecaj idućih nekoliko decenija “potrošile” su isključivo na zaštitu feudalnih privilegija. Vladavina feudalnih, isključivo muslimanskih porodica u Bosni, dovela je do duboke klasne podijeljenosti društva koja se podudarala s vjerskom. Takvo stanje dovelo je da se progresivni mladi ljudi iz Bosne pod jakim pritiskom i propagandom (najprije iz Beograda) okretali ka susjednim nacionalnim ideologijama, koje su se u tom periodu činile privlačnim i “slobodarskim”. Međutim, najprije srpska, a kasnije i hrvatska nacionalna ideologija gradile su se na vjerskoj isključivosti. U njima nije bilo mjesta za druge, pogotovo ne za muslimane, a još manje za bosansku nacionalnu ideologiju ili bosanski politički narod.

Od polovine devetnaestoga vijeka kod pravoslavnog, a u manjem broju i kod ostalog bosanskog stanovništva, počela se razvijati naklonost ka srpskom identitetu. Agrarne reforme koje su provedene u Srbiji, a kojima je stanovništvu, bivšim kmetovima, poklonjena zemlja oteta od feudalaca, dale su i u očima siromašnog stanovništva u Bosni, bez obzira na vjeroispovijest posve novu, pozitivnu dimenziju srpskoj nacionalnoj ideologiji. Nažalost, pod utjecajem pravoslavne crkve, srpski nacionalni pokret je s vremenom pod izgovorom oslobađanja Srbije od osmanske vlasti, pretvoren u etnokonfesionalnu ideologiju – “jedan narod, jedna vjera, jedna država”. Krajnji ishod je bio protjerivanje i pokolj domaćeg muslimanskog stanovništva koje se nastavilo i u dvadesetom vijeku.

Strateški pristup Srbije s ciljem uvećanja teritorije preko Drine, izražavan je kroz jasan projekt širenja srpske nacionalne ideologije, tj. posrbljavanja stanovništva Bosne i negiranja bosanskog identiteta i historije. Već na prvoj sjednici novoosnovanog Srpskog učenog društva (kasnije Srpska akademija nauka i umetnosti), održanoj 29. novembra 1864. godine, donesena je odluka o raspisivanju natječaja na temu bogumila, naročito u Bosni, s ciljem da se postavi “naučni temelj” srpskog prava na bosansku teritoriju.[1]

Posrbljavanje Bošnjaka se kao ideologija u početku nije trebalo odnositi isključivo na Bošnjake pravoslavne vjere, već je taj proces debosnizacije trebao obuhvatiti i stanovnike drugih vjeroispovijesti u Bosni. Vuk Stefanović Karadžić je jedan od prvih promotora pansrpske ideje koja (barem u svom početku) nije velikosrpska u negativnom smislu, ali će protiv njegove volje postati temelj srpstva kao isključivo pravoslavnog i „pravovjernog“ projekta. Uvođenje srpskog identiteta kod pravoslavnog stanovništva Bosne išlo je relativno brzo zbog razvijenosti srpske nacionalne ideje u samoj Srbiji te bliskosti bosanskog i srpskog pravoslavnog svećenstva.

Kako je naglašeno, sredinom devetnaestoga vijeka srpska nacionalna svijest među bosanskim pravoslavcima nije postojala.[2] Tek na inicijativu iz Srbije, u Bosni je osnovano posebno društvo za širenje srpskog imena. Godine 1863. kaluđer Teofil Petranović, učitelj u srpskoj realnoj gimnaziji, osnovao je u Sarajevu Društvo za propagiranje i uvođenje imena Srbin.[3] Posebno važna uloga bila je namijenjena učiteljima.[4]

U svim izvorima koji su dolazili iz Srbije naglašavani su pojmovi “Turci”, “tursko” i “poturice”, kojima se uporno pokušavalo označiti muslimanski dio bosanskog stanovništva.  Širenjem srpske nacionalne ideje rasla je i mržnja prema muslimanskom dijelu stanovništva i vjerska netrpeljivost, ponajprije na teritoriji tek osnovane Srbije.[5] Od konferencije u Kanlidži iz 1862. godine, pa do 1882, završen je proces istjerivanja muslimana iz teritorije koja je pripala Kraljevini Srbiji. Veliki broj njih je ubijen, a ostali su protjerani, dok je sva njihova imovina opljačkana. Dio se preselio u istočnu i sjevernu Bosnu, dok je drugi dio odselio dalje u unutrašnjost Osmanskog Carstva. Za te ljude čiji je jedini grijeh bio drugačiji duhovni izbor od pravoslavlja, dolazak u Bosnu je predstavljao spas od nestanka.

Bosanski katolici su kroz blisku vezanost za bosanske franjevce održali i baštinili svoju posebnost i sjećanje na bosansku srednjovjekovnu tradiciju i identitet. Imajući u vidu da su stoljećima dijelili sudbinu sa svim ostalim stanovnicima Bosne pod vladavinom osmanskog dvora, imali su u znatnoj mjeri različitu kulturu od hrvatskih, slavonskih ili dalmatinskih katolika, koji su s vremenom prihvatili hrvatsku nacionalnu ideologiju. Samim tim, bosanski katolici nisu imali dodirnih tačaka s hrvatskom nacionalnom ideologijom sve dok su domaći svećenici imali primat u Bosni. Preokret se desio krajem devetnaestoga vijeka s prvim svećenicima obrazovanim na prostoru današnje Hrvatske, koji su u Bosnu donijeli i ideju hrvatske pripadnosti. Taj proces posebno je bio osnažen dolaskom svećenika, nadbiskupa Josipa Štadlera i biskupa Josipa Jurja Strossmayera, koji su, iako stranog porijekla, odradili značajan dio posla pri stvaranju hrvatskog naroda kao protutežu srpskom (pravoslavnom) nacionalnom pokretu. Početkom dvadesetoga vijeka mogli su se već vidjeti i rezultati njihovog utjecaja.

Oko 1867. godine, prevodilac u pruskom konzulatu u Sarajevu Klement Božić u tom gradu osnovao je društvo slično srpskom, sa sličnim ciljevima. Imalo je zadatak da iskorjenjuje iz upotrebe ime “Šokac”, a umjesto njega uvodi naziv “Hrvat”. Okosnica društva bili su mladi franjevci, koji su od 1860. godine odlazili u sjemenište u Đakovo u današnjoj Hrvatskoj. Klement Božić promovisao je hrvatstvo bosanskih katoličkih žitelja te otvoreno “dokazivao” da je Bosna hrvatska zemlja. Obišao je sve katoličke parohije u Bosni. Vlasti u zemlji zabranile su mu aktivnosti na sebi svojstven način. Bio je otpušten iz službe i morao je napustiti Bosnu. Ipak, Božić i njegovi nalogodavci iz Zagreba ostvarili su cilj. Bosanski dio stanovništva katoličke vjere počeo se smatrati Hrvatima. Okosnicu djelovanja ideologa velikohrvatske strategije činilo je katoličko stanovništvo s jugozapada Bosne (zapadna Hercegovina). Za razliku od većine bosanskih franjevaca, svećenici iz tog kraja su redovno podržavali Mlečane i Austrijance prilikom njihovih napada na Bosnu.[6]

U ovom periodu, pod pritiskom okolnosti, pojavili su se prvi obrisi bosanske nacionalne ideologije. Ideju o multikonfesionalnom bošnjaštvu i Bošnjacima kao naciji prvi je u osmanskom periodu 1866. godine od bitnih političara podržao bosanski namjesnik Osman Šerif Topal-paša. Nakon proučavanja historije Bosne, smatrao je da u cijeloj Bosni živi jedan narod, koji je vjerski pluralan.[7]

Ideja o bosanskom narodu počela se razvijati u intelektualnim krugovima okupljenim tada u Sarajevu oko lista Bosanski vjestnik. Isticana je teza da bosanski narod izražava narodnost u punom smislu, da je Bosna, uprkos burnim promjenama i dešavanjima pod osmanskom upravom, zadržala historijsku specifičnost i individualnost te ostala nepovrijeđena različitošću vjeroispovijesti. Time se željelo podsjetiti da je Bosnu oduvijek naseljavao jedan narod – Bosanci, odnosno Bošnjaci, bez obzira na vjersku pripadnost. Ideja bosanskog naroda će u nadolazećim godinama dobiti podršku, ali zato će Bosna morati preći iz jednog carstva u drugo.