Bosna (i Hercegovina) u okviru Austro-Ugarske Monarhije (10)

Radiosarajevo.ba
Bosna (i Hercegovina) u okviru Austro-Ugarske Monarhije (10)
Foto: Arhiv / Zastava BiH za vrijeme Austro-Ugarske

Nastavljamo sa objavljivanjem knjige Tragom drevnih Bošnjana - bosanska država i nacionaln(i) identiteti kroz historiju čiji su autori Taner Aličehić i Đenan Galešić.

Austrougarskom okupacijom Bosne 1878. godine bosanski teritorij je podijeljen na dva dijela. Sporazumom dvije imperije, stanovnici Novopazarskog sandžaka odvojeni su od svog naroda i matice Bosne (i Hercegovine).1 Istovremeno, došlo je do masovnog iseljavanja Bošnjaka muslimana prema istoku, odnosno prema teritorijama koje su ostale pod kontrolom osmanskih vlasti. Prema nekim procjenama u prvih nekoliko godina austrougarske okupacije Bosne od ukupnog broja muslimana s prostora današnje bosanske države iselilo je njih od petnaest do dvadeset pet posto.

Za upravnika Bosne i Hercegovine, Austro-Ugarska je 1882. godine imenovala Benjamina Kallaya. Poznavao je balkanske prilike, bio iskusan političar, intelektualac, poliglota i historičar, nasljednik austrijske diplomatske aktivnosti kneza Metternicha. Kallay je podržao bosansku ideju multikonfesionalnog društva, kao i osmanski mu prethodnik Osman Šerif Topal-paša.
Najistaknutiji predstavnik bosanske nacionalne ideologije u to vrijeme bio je Mehmed-beg Kapetanović, rodom iz Vitine pored Ljubuškog, koji je prvi počeo izdavati brošure i knjige štampane latinicom i ćirilicom. Godine 1891. pokrenuo je list Bošnjak. Kroz taj list ustrajno je naglašavao da su Bošnjaci ogranak južnoslavenskog naroda, jednako kao i Srbi i Hrvati, da su, ma koje vjere bili, uvijek ostali odani svojoj narodnosti. O muslimanima Bošnjacima Mehmed-beg Kapetanović je pisao da su pravi vjernici, možda i veći od onih u Arabiji, ali da se nikada nisu odrekli svoje bošnjačke narodnosti već su je “vazda čuvali kao svetu stvar”. Često je zaključivao da narodno ime Bošnjak nema vjerskog značaja, jer označava isključivo zemlju porijekla.

Ubrzo je potvrđeno da su bilo kakav bosanski nacionalni identitet, bošnjaštvo, pa i postojanje Bosne, potpuno suprotni državnim i političkim ciljevima Srbije. Za Srbiju su Mehmed-beg Kapetanović i njegove pristalice bili otuđeni Srbi muhamedanskog vjerozakona, a Bosna srpska zemlja. Za razliku od Mehmed-bega Kapetanovića i njegovih mladih saradnika, ovaj proces su vodile institucije Kraljevine Srbije, koja nije štedjela ni sredstva ni svoj diplomatski utjecaj da ne dozvoli Bošnjacima da izgrade nacionalnu politiku koja bi obnovila svijest o bosanskom narodu kao različitom od srpskog. Službeno zastupanje nacionalnog bošnjaštva u doba Benjamina Kallaya proizvelo je jak otpor velikog dijela već posrbljenih stanovnika Bosne. Osim toga, već krajem devetnaestoga vijeka i ideolozi hrvatskog nacionalnog pokreta su se kroz instituciju katoličke crkve svim sredstvima suprotstavili ideji nacionalnog bošnjaštva. Benjamin Kallay je umro 1903. godine, a pod pritiskom srpskog i hrvatskog nacionalnog pokreta iste godine austrougarska uprava prestala je podržavati nacionalno bošnjaštvo.
Na pragu dvadesetoga vijeka srpski i hrvatski utjecaji na stanovnike Bosne urodili su plodom, pa se mnogi nisu željeli poistovjetiti s bosanskim nacionalnim identitetom, već su se u narednom periodu priključili negiranju etničke specifičnosti i nacionalnog identiteta Bošnjaka, s krajnjim ciljem zatiranja traga svega bosanskog.

Širenje srpskog identiteta na prostor Bosne (9)
Presudne godine 1875–1878: Ustanak i otpor bosanskog naroda (8)
Bosna i Bošnjaci od 1840. do 1878. godine (7)
Rat za slobodu Bosne i Bošnjaka (6)
U Osmanskom carstvu Bošnjaci sačuvali tradiciju (5)
Pad Bosanskog kraljevstva (4)
Krstaške inkvizicije protiv Bosne i Bošnjaka (3)
Nastanak bosanske države (2)
Uvod u bosanstvo: Historijske pretpostavke bosanske države (1)

Unutar preostalog (pretežno muslimanskog) stanovništva nije bilo političkih faktora koji bi ga prigrlili i udahnuli novi život ideji Bosne. Nije bilo skupine ljudi koja bi vodila nacionalni razvoj. Od tri vjerske zajednice u Bosni i Hercegovini muslimani su se najsporije i s najvećom zadrškom uključivali u moderne društvene tokove koje je Austro–Ugarska Monarhija donijela. Bez građanske klase i nacionalne inteligencije desilo se nešto kobno i neminovno: bošnjaštvo je i kod muslimana prosto zamrlo.

U jesen 1912. godine počeli su Balkanski ratovi, koji su doveli do konačnog sloma Osmanskog Carstva na evropskoj teritoriji i uspostavljanja novog poretka na Balkanu. Mnogi smatraju da su bili prethodnica Prvog svjetskog rata. Kod bosanskohercegovačkog stanovništva Balkanski ratovi su budili različite osjećaje. Bosanski muslimani bili su ustrašeni, naročito kada su se proširile informacije o srpskim zločinima nad stanovništvom u (Novopazarskom) Sandžaku, koji je stoljećima bio sastavni dio Bosne.

Naime, cilj svih država koje su objavile rat Osmanlijama bilo je cijepanje teritorije njihovog carstva na tlu Evrope i što obimnije uništavanje muslimanskog življa. Stanovništvo Srbije, Bugarske i Grčke koje je prihvatilo islam proglašavano je Turcima, bez obzira na njegovu etničku pripadnost. Pod tim izgovorom je ili protjerano s tih prostora, a njegova imovina opljačkana, ili pobijeno. Istovremeno, nacionalne ideologije na Balkanu sve više su pod snažnim utjecajem crkve isticale vjersku isključivost. U takvim okolnostima samo se albanska nacionalna ideologija uspjela izgraditi na temeljima zajedničke kulture i jezika, a ne kao etnokonfesionalna zajednica.

Djelovanje srpskog i hrvatskog nacionalizma na prostoru Bosne međusobno se razlikovalo u pristupu. Naime, Srbija je koristila svoje državne institucije za političko djelovanje na tlu Bosne šireći kod bosanskog stanovništva ideju “oslobođenja” od okupatora. Hrvati su to činili kroz kulturne i obrazovne institucije koje su već postojale na tlu današnje Hrvatske, pretežno u Zagrebu, a kasnije i putem katoličke crkve, kad je potpala pod dominaciju hrvatskog sveštenstva. Nerijetko je dolazilo i do sukoba između bosanskih franjevaca i dovedenih svećenika iz Hrvatske i Slavonije, koji su djelovali na kroatizaciji bosanskih katolika.
U okvirima srpske ideologije i dalje se koristila simbolika i mitologija srednjovjekovne Srbije i razvijala odbojnost prema svemu muslimanskom. Oblikovala ju je i usmjeravala pravoslavna crkva kao nosilac pokreta posrbljavanja pravoslavnog dijela stanovništva. Pošto je hrvatski nacionalni pokret izgrađen kao odgovor katoličke crkve na srpski nacionalni pokret, samim tim, unutar njega je razvijana odbojnost prema pravoslavnom stanovništvu.

Centri društvenog života i okupljanja bosanskog stanovništva u austrougarskom periodu bila su razna kulturna, pjevačka i folklorna društva. Obavještajna služba Srbije koristila je i te ustanove za širenje srpske nacionalne ideologije u Bosni. Srpski nacionalni pokret najveće uporište u Bosni i Hercegovini jest imao u pravoslavnoj crkvi, ali kasnije i u kulturnim društvima kao što je Prosvjeta, uz podršku iz Srbije kroz Maticu srpsku, Srpsku književnu zadrugu, Srpsku kraljevsku akademiju nauka i umjetnosti i druge manje institucije.
U istom periodu iz Hrvatske su na prostoru Bosne djelovale Matica hrvatska, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Društvo hrvatskih književnika i druge manje institucije koje su radile na podizanju nacionalne svijesti, religioznosti, homogenizaciji kulture i prosvijećenosti navodno hrvatskog naroda.

Djelovanje Srbije, s jedne strane, i zagovornika hrvatske nacionalne ideologije, s druge, u smjeru nacionaliziranja nije sistematski ciljalo sav bosanski narod, kao muslimane i jevreje. Ako se to i događalo, pojedinci su se prepoznali kao Srbi ili Hrvati više kroz političko djelovanje, i to u većini slučajeva prilično kolebljivo i po potrebi.2 Bilo je jasno da su bosanski muslimani trebali biti svedeni na vjersku zajednicu koja se treba vratiti srpskom, odnosno hrvatskom nacionalnom biću (a samim tim i prihvatiti odgovarajuću religiju) – ili nestati.

U ovom smislu možemo zaključiti da je nadolazeće stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS) 1. decembra 1918. godine za (preostale) Bošnjake i suverenost bosanske države bilo vrlo loše političko rješenje. Bosna je postala predmet trgovine i objekt dijeljenja srpskih i hrvatskih nacionalista. Dešavanja koja su uslijedila stavila su bosanske domoljube na mnoga iskušenja i teškoće, uz brojna zlodjela vršena nad njima. U toj novoj državi dovedeni su do ekstremnog siromaštva i izgurani na marginu političkog života i društva uopće.

 

(1): Hercegovina je bila u okviru bosanskog kraljevstva u srednjem vijeku i nije se nikada posebno naglašavala. Od 1463. godine, nakon što je Osmansko carstvo potpuno zauzelo srednjovjekovnu Bosnu, uprava te imperije formirala je dvije zasebne administrativno-upravne jedinice: Bosanski sandžak i Hercegovački sandžak. Administrativno-upravno ujedinjenje osmanska država izvršila je 1580. godine i od tada je Hercegovina bila u okviru Sarajevskog (Bosanskog) pašaluka, što je trajalo sve do 1833. godine. Nakon slamanja pokreta Husein-kapetana Gradaščevića Hercegovina je ponovo izdvojena i formiran je Hercegovački pašaluk. Od tada postoji administrativno-upravna jedinica danas poznata kao Bosna i Hercegovina. (Vidjeti: Imamović, 1995, 27–32)

(2): Samim tim što bosanski muslimani nisu na kraju ni mogli da “pristupe” drugim nacionalnim idejama a da ne “ugroze” svoju vjersku pripadnost oni su u velikom broju, za razliku od sunarodnjaka pravoslavaca i katolika “ostali” svjesni samo svog bosanskog identiteta, što je, već 1943. godine, omogućilo odbranu i obnovu bosanske državnosti. (Vidjeti: Hadžijahić, 1974, 226) 

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najčitanije

/ Povezano

/ Najnovije