Čuvamo Bosnu / Knjiga "Tragom drevnih Bošnjana": Nastanak bosanske države (II)

26. 10. 2019. u 16:37:00 Radiosarajevo.ba

Shares:0

Radiosarajevo.ba će u nastavcima objavljivati knjigu "Tragom drevnih Bošnjana - bosanska država i nacionalni identitet(i) kroz historiju", Tanera Aličehića i Đenana Galešića. 

Nastanak bosanske države (II dio)

Razvoj bosanske države počinje uporedo s razvojem ostalih feudalnih (plemenskih) zajednica na Balkanskom poluostrvu. Do teritorijalne cjeline koja jasno oslikava jezgru moderne bosanske države došlo se ujedinjenjem feudalnih porodica već u desetome vijeku, a u jedanaestome se državna vlast sve više oslanjala na novu društvenu klasu rodovskog plemstva. Ban je bio nosilac vlasti na jasno određenoj teritoriji, ali i njen predstavnik u vanjskopolitičkim odnosima Bosne. Povremeno je bio vazal susjednih vladara, ali to u suštini nije značilo podanički položaj Bošnjaka.[1]

Uvod u bosanstvo: Historijske pretpostavke bosanske države

„... Vaša preuzvišenost! Sila može svašta učiniti, ali sila silniku nigda nikakvo pravo ne daje; zato Bošnjaci nigda dopustiti neće, da se tako od njih i od njihove dične Kraljevine učini, to će se boriti za svoja prava, dok jedan živ bude!

Postojanje bosanske države kao neodvojivog tkiva od Crkve bosanske u srednjem vijeku posebno je važno za dalju samostalnost Bošnjaka i njihov razvoj u odnosu na susjedne narode. U prvoj polovini devetoga vijeka u franačkim analima spominju se knez Ratimir i knez Budimir, koji su vladali na prostoru današnje Bosne. A prvo posve pouzdano svjedočanstvo o ranoj bosanskoj državi zabilježio je car Konstantin Porfirogenit oko 950. godine.[2] U dvanaestome vijeku, u doba bana Borića i bana Kulina, došlo je do punog potvrđivanja i razvoja bosanske države.[3] Ovome su u velikoj mjeri doprinijeli zamah u razvoju trgovine i sklapanje raznovrsnih ugovora s Ugarskom, Dubrovnikom i Mletačkom republikom. A tome su prethodili ubrzan razvoj domaćeg rudarstva, uspostavljanje carina i tako dalje.[4]

Tokom cijelog perioda od oko petsto godina postojanja srednjovjekovne bosanske države rastao je i ugled po mnogo čemu jedinstvenog naroda, koji je sebe nazivao bosanskim narodom, Bošnjanima (kasnije Bošnjacima ili Bosancima), ili nekada jednostavno dobrim ljudima koji žive u Bosni na zemlji Kotromanića.[5] Tako su Bošnjaci i Bosna, kao samostalna država toga doba, ušli u XIII vijek.

Srednjovjekovna bosanska država u potpunosti je zadržala podjelu zemlje na osam pokrajina iz kasnoantičkog doba: Gornju Bosnu, Soli, Usoru, Donje krajeve, Zapadne strane, Hum ili Zahumlje, Primorje i Podrinje.[6] U srednjovjekovnoj Bosni postojala su dva sudska i, dakako, politička tijela: dvor i vladanje (rusag, sabor), koji su jednako odlučivali o važnim pravnim poslovima.[7]

Promocija knjige

Oficijelni vizual: Promocija knjige "Tragom drevnih Bošnjana" u Travniku

Bosanska država je od perioda Banovine Bosne, te kasnije Kraljevine Bosne, bila nastanjena uglavnom vjernicima Crkve bosanske, koji su sebe nazivali krstjanima prave vjere apostolske, bosanskim krstjanima. Drugi su ih nazivali, ovisno o tome je li riječ o istočnim ili zapadnim izvorima, katarima, patarenima, babunima, bogumilima, kadugerima, hereticima, albigenzima, manihejcima i tako dalje.[8]

U tami jednoumlja Vatikana i progona inkvizicije po cijeloj Evropi, ako izuzmemo Bizantijsko Carstvo, bosanska država jedina je zaštitila crkvu koja tumači sveto pismo na sebi svojstven način.[9] Osim toga, Bošnjaci su pokazali visok stepen tolerancije spram svih drugih vjeroispovijesti i prihvatili da se pojedini svećenici drugih religija nastane u Bosni. Franjevce i sufije (derviše) stanovništvo Bosne prepoznalo je po njihovoj duhovnosti i asketskoj filozofiji života, bliskoj vrijednostima Crkve bosanske.

Sve do kralja Tomaša, Crkva bosanska je najjače uporište imala na dvoru bosanskog kralja i u ličnosti samog kralja.[10] Bosna je postala poznata i kao zemlja Kotromanića,[11] bosanske kraljevske dinastije koja je više od dva vijeka (od oko 1250. do 1463. godine) uspijevala zadržati svojstvenost bosanske filozofije života, štititi slobodan izbor vjerovanja Bošnjaka i postati najveća nezavisna politička i vojna sila Balkana, sve dok je konačno nije okupirala osmanska država.

Bošnjaci su pokazali visok stepen tolerancije spram svih drugih vjeroispovijesti i prihvatili da se pojedini svećenici drugih religija nastane u Bosni. Franjevce i sufije (derviše) stanovništvo Bosne prepoznalo je po njihovoj duhovnosti i asketskoj filozofiji života, bliskoj vrijednostima Crkve bosanske.

Zašto „Tragom drevnih Bošnjana"?

U vremenu kulminacije sukoba etnonacionalističkih koncepata koji odnose u bosanskohercegovačkoj državi dovode do tačke ključanja, ugrožavajući njezino dalje funkcioniranje, naš čovjek se sve češće nalazi pred pitanjem - kako dalje? Svaki nacionalizam završava u nacionalnoj državi, primijetio je jednom ugledni hrvatski intelektualac prof. dr. Ivo Banac.

Prvi upadi osmanskih vojnika u Bosnu desili su se 1386. godine, kada su uspjeli doprijeti čak do rijeke Neretve. Tu ih je zaustavila bosanska vojska pod vodstvom vojvode Vlatka Vukovića. Osmanlijske jedinice, koje su tada brojale oko sedamnaest hiljada vojnika, 1388. godine prodrle su do Bileće, gdje ih je ponovo dočekao veliki vojvoda bosanski Vlatko Vuković s vojskom od ne više od osam hiljada vojnika. Pobjeda je u potpunosti pripala Bošnjacima, a do tada slavni Lala Šahin-paša (pobjednik iz Bitke na Marici 1371. godine) morao se povući s bojišta uz ogromne gubitke. Dalji prodori Osmanlija u Bosansko kraljevstvo su zaustavljeni na duže vrijeme. Bošnjaci su se, pod vodstvom kralja Tvrtka I i velikog vojvode bosanskog Vlatka Vukovića, pokazali kao dostojni protivnici sultanovoj vojsci. Nakon neuspjeha u Bosni, sultan Murat I odlučio je dalje osvajanje usmjeriti ka prostoru današnje Srbije, gdje mu je pogodovala anarhija srpske vlastele. Odlučujuća bitka odvila se 1389. godine na Kosovu Polju. Veliki vojvoda bosanski Vlatko Vuković još jednom je vodio Bošnjake. Pristigli su kao pomoć Srbima te na svom dijelu bojnog polja nanijeli značajne gubitke osmanskoj vojsci. Uspjesi Bošnjaka nisu bili dovoljni za preokretanje daljeg ishoda bitke nakon koje su srpski narod i zemlja ušli u sastav Osmanskog Carstva. Bosna i Bošnjaci još dugo su ostali slobodni i nastavili se suprotstavljati kako osvajačima s istoka tako i neprijateljima sa zapada, koji su, želeći uništiti svaki trag bosanske vjerske slobode i njene posebnosti, nastavili s pritiscima i napadima.

[1] Ako je bosanski ban ponekad ipak morao popustiti i priznati vlast susjednih vladara, takvi postupci u srednjem vijeku nisu dugo trajali. Strani vladari su dolazili i prolazili, a bosanski banovi ostajali, boreći se i dalje za samostalnost i prosperitet svoje zemlje. A to je, u stvari, predstavljalo borbu za svoje i interese njima odanih krupnih feudalaca, velmoža, vlastelina. (Vidjeti: Klaić, 1994, 28)

[2] Vidjeti: Hadžijahić, 1974, 14.

[3] Jovan Kinam na dva mjesta pominje Bosnu. Radi se o izvornom materijalu koji govori o Bosni doba bana Borića, 1150. godine. Drugi pohod cara Manojla protiv Raške: “A iduće godine, već pred kraj ljeta, kada putevi za Srbiju postaju najpogodniji za vojsku koja napada, jer tada drveće već počinje da gubi lišće, skupi vojsku kod Niša. Saznavši tu da se iz Peonije šalju snage Dalmatima u pomoć postara se da vojska pređe preko zemlje nazvane Longomir da bi se Peonci, koji su napredovali s desne strane, sukobili s romejskom vojskom. Kad stiže blizu Save odatle zaokrenu prema drugoj rijeci po imenu Drina koja izvire negdje odozgo i odvaja Bosnu od ostale Srbije. Bosna nije potčinjena arhižupanu Srba nego narod u njoj ima poseban način života i upravljanja... ”, (Vidjeti: G. Ostrogorski, F. Barišić, 1971, 27–28)

[4] Jedina južnoslavenska srednjovjekovna država u kojoj je izrađivan zlatni novac je Bosna. Bosanski zlatnici su po svoj prilici bili iskovani povodom krunisanja Tvrtka I 1377. godine. (Vidjeti: Pejaković, 1983, 72–73)

[5] Vidjeti: Klaić, 1882. Vjekoslav Klaić navodi ime Bošnjak na dvadeset devet mjesta, a ime Bosanac ili Bošnjanin na nebrojeno mnogo mjesta. Nijednom to ime ne veže za određenu konfesiju već isključivo za stanovnike Bosne i Zahumlja, Huma ili, od 1448. godine, Hercegovine. (Vidjeti: isto.) Ime Bošnjani prvi put se spominje oko 1166. godine u carskoj tituli bizantijskog cara Manojla Komnena, zatim u velikom broju raznih dokumenata koji su nastajali u srednjovjekovnoj Bosni, potom kod starih južnoslavenskih pisaca u vrijeme turske vladavine, kada se Bosanci, Bošnjani ili Bošnjaci spominju uporedo i ravnopravno s drugim južnoslavenskim narodima, i tako dalje.

[6] Vidjeti: Imamović, 1995, 149–150.

[7] Državni sabor, koji se u izvorima najčešće naziva “stanak”, “zbor”, “sva Bosna” ili “sav rusag bosanski”, imao je značajnu ulogu u politici srednjovjekovne bosanske države. Okupljao je samo bosansku vlastelu, a nisu ga sačinjavali predstavnici bilo koje crkvene organizacije. Dakle, ključne državne poslove rješavala je sva Bosna, sav rusag bosanski, a ne samo vladar (ban ili, nakon 1377. godine, kralj). Državne sabore u pravilu je sazivao vladar, ali vlastela se ponekad i sama okupljala, pa čak i smjenjivala vladare. (Vidjeti više u: Đozić 2003, 11; Pejaković, 1983, 71)

[8] Vidjeti: Jalimam 2002, 10, 13–17, 47, 53, 62–63. Michel Roquebert u svojoj knjizi Histoire des Cathares navodi da je bogumilizam najstariji oblik jednog široko rasprostranjenog i duboko ukorijenjenog kršćanstva koji se tokom pet vjekova suprotstavljao dogmi i totalitarizmu obje crkve, sa sjedištima u Carigradu i Rimu, a nakon raskola 1054. godine. Taj otpor ili hereza pojavio se prije 1000. godine na prostoru današnje Bugarske. Postavio je temelje jednog vida kršćanstva koji se u različitim oblicima, ovisno o regijama i vremenskom periodu, proširio na cijelu zapadnu Evropu. Dva vijeka kasnije, njegovi pripadnici postali su poznati pod imenom Katari (Cathares), a sami su sebe zvali Božijim prijateljima. Tokom četrnaestog vijeka Katari su potpuno nestali na prostoru zapadne Evrope, dok su se njihovi istomišljenici s Balkana održali jedino u Bosni. (Vidjeti: Roquebert, 2002, 42–43)

[9] Vidjeti: Arnautović, 1997, 76–77.

[10] Jedan dominikanac toga doba koji je radio u Draču u Albaniji pisao je Rimu 1459. godine da u Bosanskom kraljevstvu manihejci čine gotovo većinu stanovništva. (Bojić, 2001, 54. O tome vidjeti još u: Imamović, 1995, 185–87, 189, 204–205; Imamović, 2016, 51)

[11] Tokom blizu petsto godina samostalnosti bosanske države na prijestolju su se izmijenili brojni vladari, a imenom je zabilježeno tek njih petnaest – sedam banova (Borić, Kulin, Stjepan, Ninoslav, Prijezda, Stjepan Kotroman, Stjepan II Kotromanić) i osam kraljeva (Tvrtko I, Stjepan Dabiša, kraljica Jelena Gruba, Ostoja, Tvrtko II, Stjepan Ostojić, Tomaš, Stjepan Tomašević). (Vidjeti: Imamović, 2016, 31–32)

KOMENTARI (4)