Intervju / Arhitekta Džan Karajica: Dedi je teško proći i vidjeti unakaženu Skenderiju

05. 10. 2019. u 07:42:00 Radiosarajevo.ba

Shares:128

Panel diskusijom Novi život Skenderije, održanom prošlog mjeseca u glavnom gradu Bosne i Hercegovine, Vlada Kantona Sarajevo i Asocijacija arhitekata BiH su potaknuli raspravu o Kulturno-sportskom centru Skenderija.

Na panel diskusiji bili su građani, stručnjaci, kantonalna vlast i privrednici, ali poziv za prisustvo na panelu nije dobio vlasnik autorskih prava za Skenderiju Džan Karajica. Ovaj arhitekta i unuk jednog od projektanata ovog objekta Halida Muhasilovića za portal Radiosarajevo.ba je, između ostalog, komentarisao ovu diskusiju to jeste ideje o budućnosti jednog od najznačajnijih objekata u Sarajevu.

Razgovarao: Benjamin Redžić

Karajica je cijeli život okružen arhitekturom. Nekoliko njegovih članova porodice su arhitekti. Među njima je i njegov djed Halid Muhasilović, koji je zajedno sa Živoradom Jankovićem i Ognjenom Malkinom, projektovao Skenderiju. Ovaj 31-godišnji arhitekta iz Sarajeva je diplomirao i magistrirao arhitekturu na Manchester School of Architecture koja je sastavljena od Univerziteta Manchester i Manchester Metropolitan Univerziteta. Na čelu je projektantske kompanije koja posluje u Bosni i Hercegovini, a čije su matične firme u Bahreinu i Abu Dabiju.

Za portal Radiosarajevo.ba je kritički govorio o spomenutoj panel diskusiji.

Tvrdi da postoji povezanost namjera vlasti koje se odnose na Skenderiju i Regulacionog plana Kvadrant B u sarajevskom naselju Marijin-Dvor. Obrazložio je svoju viziju Skenderije i ispričao kako je njegov djed doživio prijedloge šta činiti sa Skenderijom, a to se posebno odnosi na prijedlog da se ona sruši.

Teme razgovora sa Karajicom bili su i rastuće nezadovoljstvo građana bosanskohercegovačke prijestolnica načinom na koji se planira i gradi, zašto nisu ostvareni obećavani veliki građevinski projekti i da li je legalizacija bespravno izgrađenih objekata pravi put rješavanja tog problema.

Džan Karajica - undefined

Foto: Privatni album: Džan Karajica

Radiosarajevo.ba: Prošli mjesec je održana panel diskusija o Kulturno-sportskom centru Skenderija. Prisustvovali su građani, Vaše kolege - arhitekte, urbanisti i drugi - kantonalna vlast i privrednici. Da li ste Vi bili pozvani i da li ste prisustvovali diskusiji?

Karajica: Naravno da nisam pozvan, ali su bili prisutni, koliko sam vidio, arhitekti koji projektuju slastičarne i kafiće. Mislim da Vam to dovoljno govori.

Radiosarajevo.ba: Kako komentarišete panel diskusiju? Smatrate li da je diskusija dobar način razmišljanja i eventualnog određivanja budućnosti ovog kompleksa?

Karajica: S obzirom na to da je Centar Skenderija javni objekat, izgrađen doprinosima naših roditelja, smatram da je panel diskusija dobra ideja i neki prvi korak. Ako išta, za razliku od sadašnjeg pristupa, smatram da su prethodne vladajuće garniture to više smatrali kao neku vrstu njihovog privatnog vlasništva to jeste da rade šta žele i kako žele sa Skenderijom, što je na veliku žalost nas građana, dugogodišnji mentalni sklop tih ljudi. Kao primjer se možemo povezati na famozno svečano potpisivanje Memoranduma o saradnji, koji se odnosio i na Skenderiju, između stranih investitora i tadašnje vladajuće stranke odnosno stranki.

Diskusija o Skenderiji: Tu ne može biti bilo šta, već nešto što služi građanima

Da se vratim na izvorno pitanje, ponavljam da je panel diskusija dobar početak, ali poučen dosadašnjim iskustvom – na sve to gledam sa velikom dozom skeptičnosti, što sam i lično rekao Edinu Forti (op. a. premijer Kantona Sarajevo) kad smo se kratko upoznali na diskusiji. Zamolio sam premijera, u slučaju da je ovo ponovo jedna velika obmana, da nam dalje ne troši vrijeme i da nam skrate muke i odmah proglase da će BBI banka raditi na finansijama, Sead Gološ projektovati, Mustafa Štukan vršiti reviziju, Ans Drive izvoditi radove, a IPSA vršiti nadzor. Premijer koji dolazi iz sektora građevinarstva mi je rekao da razumije o čemu govorim, i da se ne radi o tome u ovome slučaju.

Želim da mu vjerujem, ali kao što sam rekao – ipak ostajem skeptičan zbog načina na koji se do sada uvijek radilo.

Radiosarajevo.ba: Na panel diskusiji je ukazano na to da kompleks Skenderija nikada nije dovršen, tj. da je sa njegove istočne strane trebalo biti kupalište, ako sam dobro razumio, a sa zapadne strane višespratna zgrada, vjerovatno hotel. Učesnici diskusije su podsjetili na to da Općina Centar Sarajevo već ima plan šta činiti sa prostorom oko Skenderije. Šta mislite o onome što Općina Centar namjerava uraditi sa tim prostorom?

Karajica: Uz potpuno uvažavanje kolega u Opštini i Zavodu za planiranje, za koje lično znam koliko truda ulažu u svoj posao i profesionalno pristupaju istom, smatram da se cijeli prostor Skenderije ne treba svesti na kartu sa markicama gabarita i spratnosti objekta. Ponavljam da je čitav kompleks Skenderije pod zaštitom Zakona o autorskim i srodnim pravima.

Ako ikada dođe do nove gradnje na slobodnim prostorima oko Skenderije, smatram da je mnogo bitnije sačiniti dobar program ili projektni zadatak i to sa velikim naglaskom na izgled, materijalizaciju i estetiku kako bi se u potpunosti uklopilo u postojeće objekte. Da li je neki dodatni objekat od 2.000 ili 2.200 metara kvadratnih bruto površine, po meni je manje bitno od toga da li uklapa u izvornu estetiku Skenderije i cjelokupnog prostora.

Da to slikovito objasnim, po meni je bitnije da eventualni novi objekti (koji?) ne budu kocke od  termofasade, corten ili trespa panela – a koji se uklapaju u markice i spratnost na karti, nego da li će objekat biti od tri ili šest spratovam ali da postoji određen 'dijalog' između starog i novog u smislu forme i materijalizacije objekta.

Radiosarajevo.ba: Možete li objasniti povezanost Kvadranta B na Marijin-Dvoru sa Skenderijom? 

Karajica: Slučaj Kvadranta B na Marijin-Dvoru je povezan sa Skenderijom u smislu namjere izvlačenje enorme finansijske korisiti pojedinaca koji su u ili blisko vezani za određenu stranku. Prije nego što pomislite da se radi o neetičnim namjerama vlasnika ili 'tajkuna' na Marijin-Dvoru, upravo je obrnuto.

Gradnja na Kvadrantu B je u potpunosti zaustavljena iz slijedećih razloga:

1. Niko od vlasnika tih parcela ima niti želi imati poslovnu saradnju sa gore pomenutim pojedincima;

2. Niko od njih ne želi angažovati banke, projektante, izvođače, nadzore, i tako dalje koji su usko vezani sa gore pomenutim;

3. Biznismeni koji jesu vezanu za tu stranku smatraju da bi novi sadržaji na Marijin Dvoru ugrozili njihov profit, te pokušavaju kroz tu stranku na svaki način da onemoguće gradnju nečeg što bi pariralo njihovim interesima ili u što sam siguran nadmašilo njihove sposobnosti i stručnost;

4. Planirani sadržaji na Kvadrantu B se direktno kose sa njihovim interesima i namjerama tih pojedinaca i stranke da se Skenderija sravni i umjesto nje naprave stanovi za prodaju i hoteli za njihovu dobit. Dakle, ugrožavaju se opet njihovi lični interesi.

A prema mojim saznanjima, a to znam jer sam između ostalog ja jedan od njih - odnosno firma koju vodim, isti ti investitori na Kvadrantu B su izloženi prijetnjama, uslovljavanju, reketiranjem, montiranim istragama, i tako dalje.

U nekim slučajevima je to rađeno kroz formiranje takozvanih savjeta, kojima se pokušavaju devalvirati i ignorisati zakonske institucije i službe, sa grupicama sastavljenim od pojedinaca i privatnika koji nemaju svoj interes u Kvadrantu B, a žele ga imati, a čije se mišljenje pokušava staviti iznad zakona i zvaničnih institucija.

Nažalost javnost uopšte nije svjesna koliko je izmanipulisana po tom pitanju od falsifikovanih peticija, lažnih udruženja, dogovorenih i insceniranih 'sukoba' na televiziji, pa i dalje, a sve zbog privatnih interesa jedne korumpirane halke. Iz tog razloga izmjena Regulacionog plana Kvadrant B za koju je odluka donesena u novembru 2015, a koja je trebala biti završena u decembru 2016. nikad nije završena.

Planovi za Marijin Dvor: Vlada KS nije sretna zbog odluke Gradskog vijeća

Želim također da naglasim da po nekim procjenama, investicije od 600 miliona maraka, koje su bile planirane za taj prostor, su zaustavljene ponovno radi lični interesa pojedinaca. A da ne govorim o koristi u smislu renti i naknada Opštini (op. a. Općina Centar Sarajevo), koliko bi ljudi i dobavljača bilo angažovano na izgradnji tih projekata, koliko bi ljudi tu bilo zaposleno nakon izgradnje, a što automatski znači više prihoda i poreza državi, podizanje kupovne moći i potrošnje, novog prometa, što znači  više PDV a, i tako dalje.

Po mom mišljenju je i Asocijacija arhitekata svjesno ili nesvjesno u jednom periodu bila pod direktnim uticajem gore navedenih pojedinaca, što se nadam da nije više slučaj.

Stručnjaci jedinstveni u stavu o Marijin-Dvoru: To je izliv mržnje prema gradu

Radiosarajevo.ba: Šta trebamo učiniti sa ovim objektom sa kojim su mnogi stanovnici Sarajeva sentimentalno vezani? Hoće li nastaviti živiti u 21. vijeku?

Karajica: Ima mnogo različitih načina da Skenderija opet zaživi. Neki su bili spomenuti na panel diskusiji. Ja lično smatram da ne bila loša opcija da se Skenderija da investitoru na koncesiju, kako se to radi naprimjer u Londonu za objekte od historijske vrijednosti i koji faktički pripadaju Kruni (tipa na 50 ili 100 godina prije nego što se vrate vlasniku).

Skenderija među objektima brutalističke arhitekture koje treba spasiti

Ali, da se istovremeno strogo uslovljava investitor da je dužan poštovati autorska prava i Skenderiju u potpunosti renovirati u izvorno stanje što se tiče vanjskog izgleda, da se unutrašnjost kompletno renovira u najsavremenije prostorije za određenu propisanu funckiju koja bi donosila profit Skenderiji, i da se investitoru izađe u susret u smislu novih objekata na slobodnim prostorima oko Skenderije (ponovno poštivajući Zakon o autorskim pravima), a koji bi mu obezbijedili profitabilnost u smislu izgradnje hotela, prodaje stanova, kancelarijskih prostorija, ugostiteljskih objekata, i tako dalje. 

A ako Vlada želi još više da pomogne, onda bi naprimjer mogla preuzeti plaćanje komunalnih troškova postojećih dijelova Skenderije za prvu godinu dana, a investitor omogućio zakupcima prostora privrednog grada prvu godine besplatno. Na taj način bi veliki dio radnji bio popunjen i dalo bi se godinu dana da centar proradi, privuče nove biznise i sadržaje, te da zaživi kako treba i to bez gubitaka. Kao što je direktor Skenderije (op. a. Amer Kapo) spominjao na diskusiji, ima tu i zakonskih rješenja koji bi na veliki način rasteretili i pomogli u revitalizaciji Skenderije.

Sarađujem sa investitorima i projektantima sa dugogodišnjim iskustvom po cijelom svijetu u takvim projektima i siguran sam da bi isti vrlo rado i bezuslovno dali svoje prijedloge i sugestije kako bi pomogli, a koje bi prenio vlastima. Gore navedeno sam napisao i gospodinu Edinu Forti gdje sam naveo da mu stojim na raspolaganju za bilo šta vezano za budući uspjeh Skenderije – na šta još čekam odgovor.

Radiosarajevo.ba: Zbog svojih stavova o Skenderiji ste bili suočeni sa kritikama. Pojedini mediji su ranije istakli da Vam je poručeno da nikada više nećete projektovati u glavnom gradu. Da li je to istina? Ko Vam je to poručio? Kako gledate na to?

Karajica: Nažalost jeste, s obzirom na to da smo krenuli bili u projekat na Marijin Dvoru bez 'čašćenja' korumpiranih pojedinaca i privatnika povezanih sa tim istim korumpiranim pojedincima, te nakon što sam objavio informacije o namjeri istih da sravne Skenderiju, rečeno mi je preko posrednika da moram dati 300.000 eura (op. a. skoro 600.000 maraka) 'tom i tom' da se potpiše kao da je on projektovao na Marijin Dvoru ili mi taj pojedinac nikada neće dozvoliti na projektujem na Marijin- Dvoru, te da moj maksimalni domet može biti Ilidža, a nikako Centar. Pa su zatim probali sa tezom: "Ako ti dozvolimo na radiš na Marijin-Dvoru – bi li onda dozvolio da radimo kako smo planirali na Skenderiji !?". Zadnje su bile optužbe prenesene mom ocu da organizujem i potpisujem javne peticije  protiv pojedinaca iz te stranke, i to u periodu kada sam već godinu radio u inostranstvu na jednom projektu ?!

Kultno sarajevsko mjesto: Hoće li se Skenderija srušiti ili ne?

Na njihovo veliko nezadovoljstvo, ne ovisim niti od njih, niti od ovog tržista za svoj posao i projekte. Ne bih se nikada na taj način prodao, ali mi je jedino žao drugih, koji su na isti način ucijenjeni i koji su podlegli tim pritiscima jer nemaju drugih opcija nego da šute, a zauzvrat dobiju projekte na primjer od općine, grada ili Islamske zajednice.

Radiosarajevo.ba: Kako Vaš djed doživljava sve ovo što se dešava sa djelom koje je osmislio, projektovao zajedno sa Živoradom Jankovićem i Ognjenom Malkinom?

Karajica: Dedi naravno poprilično sve teško pada jer je emotivno vezan za taj objekat. Njemu je teško i dan danas proći pored Skenderije i vidjeti kako su je sve unakazili od rata pa do dan danas.

Ali, nešto što je zanimljivo jeste da su informacije o namjeri rušenja Skenderije upravo došle iz Ujedinjenih Arapski Emirata. Mnogi ljudi ne znaju da je Halid Muhasilović projektovao Predsjedničku palaču u Abu Dhabiju za koji je bio raspisan međunardni konkurs.

Predsjednička palača u Abu Dabiju - undefined

Foto: Privatni album: Predsjednička palača u Abu Dabiju

Ti ljudi tamo su imali priliku kroz to da upoznaju dedu i saznaju o njemu i šta je sve radio. Možete li zamisliti onda apsurdnu situaciju da ljudi iz Ujedinjenih Arapskih Emirata više brinu o Skenderiji u pogledu Halidovog djela nego domaći akteri u Sarajevu?

Tako mu to daje neku ličnu satisfakciju da ga ljudi mnogo više cijene u inostranstvu nego u gradu Sarajevo od kojeg je dobio, između ostalog, i Šestoaprilsku nagradu.

Radiosarajevo.ba: Svjedoci smo da građani Sarajeva sve više negoduju zbog načina na koji se planira i gradi u Sarajevu. Zašto je to tako? Da li je njihovo nezadovoljstvo opravdano?

Karajica: I jeste i nije. Ja smatram da je jedan od glavnih problema u smislu arhitekture i gradnje u Sarajevu leži u tome kako se regulacioni planovi izrađuju. Praksa do sada je bila da vam ucrtaju maksimalne gabarite objekta, zatim vam odrede spratnost, a zatim vam odrede i maksimalnu visinu.

Kao rezultat dobijamo ove kocke koje niču po gradu, gdje je projektantima i investitorima vrlo malo opcija ostavljeno da išta naprave od neke ambijentalne vrijednosti, eksperimentisanjem sa formom i morfologijom, jer gledaju da izvuku maksimalnu profitabilnost i da ispune te imaginarne kocke, koje su im zadane u regulacionim planovima.

Ima bezbroj slučaja po svijetu gdje se regulacionim planovima označe maksimalni gabariti objekta – u smislu koliko se susjedni objekti maksimalno smiju približiti jednim drugima, i da je onda propisana maksimalna bruto izgrađenost nadzemnih etaža na osnovu zone i infrastrukture po nekim koeficijentima. Spratnost i visine nisu propisane i na taj način investitori ne gledaju da popune kocke, već im je ostavljena mogućnost da oni gubici površina, koji su prouzrokovani povlačenjem objekata prema unutrašnjosti parcele, nadokande kroz dodatne etaže. Po meni je to mnogo uspješnija formula koja bi na kraju rezultiralo laički rečeno "ljepšim" objektima i formama a u isto vrijeme stvorila veće površine slobodnog prostora između objekata za zelene površine i trgove.

Teza da visoke zgrade stvaraju zagađenja je, po mom mišljenju i mišljenju profesora doktora mehanike fluida sa Univerziteta u Nirnbergu Armina Teskeredžića, glupost i nešto čime se javnost obmanjuje, a da je to istina valjda bi Visoko i Hrasnica trebali da liče na Manhattan zbog nivoa zagađenja.

Studija dokazala: Visoki objekti utiču na kvalitet zraka u Sarajevu

Pravi razlozi su loženje čvrstog goriva u zimskim periodima, nedostatak 'čišćih' izvora toplotne energije, neadekvatna izolacija na objektima, koja proizvodi potrebu za dodatno grijanje, preopterećenost grada zbog nedovoljne infrastrukture javnog prevoza, i krntije od 30 i plus godina koje ilegalno prolaze na tehničkim pregledima i voze kroz grad.

Najlakše je svaliti odgovornost na visoke objekte jer se to trenutno kosi sa ličnim interesima vladajućih garnitura, a vjetrovi koji udare u visoke objekte se samo još više uskovitlaju i dobiju na brzini.

Mejrema Zatrić, arhitektica: Investitori sa neboderima van doline Miljacke!

A druga strana medalje je da smo malo po mentalitetu kao Balkanci uvijek zavidni i stvaramo otpore na nešto novo ili nešto što bi komšiji išlo u prilog – kako kaže ona narodna: Nek' komšiji crkne krava.

Radiosarajevo.ba: Poslije rata su obećani mnogi veliki građevinski projekti u bosanskohercegovačkoj prijestolnici. Mnogi od njih nisu ostvareni. Neki veliki objekti jesu izgrađeni. S druge strane, infrastruktura u nekim dijelovima grada više nalikuje onoj iz 20, pa čak i 19. vijeka. Dovoljno je reći da ne postoji kanalizacija u nekim mjestima. Da li je to pokazatelj da se ne planira i ne gradi na pravi način?

Karajica: Pod broj jedan sam siguran da veliki građevinski projekti u smislu privatnih investitora nisu ostvareni zbog sistemske korupcije koja je metastazirala u svaku poru društva. 

Drugo, za svaki novi objekat se naplaćaju opštinske rente i naknade za uređenje građevinskog zemljišta. Svako ko je ikada pravio novi objekat, zna da u 99 posto slučajeva, te pare nestanu u budžet i nikada nisu investirane u novu infrastrukturu za taj isti objekat za kojeg su naplaćene.

Investitori su onda prepušteni da sami plaćaju priključke na infrastrukturu i u mnogim slučajevima, ukoliko nije postojeća mreža zadovoljavajuća, prisiljeni su da plate kompletnu novu zamjensku mrežu, što je po meni apsurdno.

Ako je objekat igrađen po nekom važećem regulacionom planu, to znači da je neko infrastrukturu uzimao u obzir ili isprojektovao novu prilikom određivanja šta se tu može izgraditi. Po meni bi onda bilo logično da nadležni nivoi vlasti onda naprave tu infrastrukturu, a troškovi iste bi bili nadoknađeni kroz rentu i ostale naknade za svaki novi objekat koji se izgradi po tom regulacionom planu. Dakle, nije stvar u neplaniranju, već je stvar u neprovođenju i nepreuzimanju odgovornosti za tu infrastrukturu.

Radiosarajevo.ba: Jedan od problema Sarajeva je bespravna gradnja. To je slučaj još od prije posljednjeg rata. Šta činiti sa objektima koji su bespravno izgrađeni? Je li njihova legalizacija pravi put rješavanja ovog problema?

Karajica: Ja lično, nisam neki veliki zagovarač legalizacije iz par prostih razloga: prvi je što neko može izgraditi šta želi bez redovnih procedura i naknadno legalizovati, a time se šalje poruka da ne vrijedi ići zakonskim putem i daje toj osobi prednost nad nekim ko je išao legalnim putem da zadovolji sve propise i uslove. 

Drugo, opcijom plaćanje rente za legalizaciju kroz više rata šalje se poruka da je isplativije raditi nešto mimo zakona nego zakonskim putem.

I treće, kroz neprolazak redovnih procedura u mnogim slučajevima je vrlo upitna stabilnost objekta i kvalitet projekta (ako uopšte postoji), kao i izvršenih radova sa sigurnosnog aspekta.

Ali istovremeno, znam da će se vlasti u vrlo rijetkim slučajevima odlučiti na rušenje nelegalnog objekta zbog uticaja na sljedeće izbore.

KOMENTARI (2)