Kako je ovogodišnje Berlinale postalo žena

Završeno 69. izdanje filmskog festivala Berlinale postalo je, prema ocjeni svjetskih medija, ženskog roda. Ili kako bismo u Bosni rekli, postalo je Berlinala.

Piše: Sadija Kavgić za Radiosarajevo.ba

Razlog tome je što su prvi put u istoriji filmskih festivala 37 posto filmova iz programa radile žene, a čak sedam filmova, od ukupno 17, koji su se borili za jednu od glavnih nagrada, režirala je jedna žena.

Mirsad Purivatra za Radiosarajevo.ba: Veliki uspjeh naših filmova

Film bh. scenaristice Elme Tataragić nagrađen značajnim priznanjima

Završen 69. Berlinski Film Festival - nagrađena oba filma iz naše regije

S ciljem da ubuduće u filmskoj branši žene dobiju iste šanse kao i njihove muške kolege, prošle je godine i u Njemačkoj osnovana ProQuote-inicijativa, a u toku festivala potpisana je i čarta Švedskog filmskog instituta „50/50 by 2020“.

Inicijativa smatra da je seksualno iskorištavanje žena (npr. ME TOO) usko vezano sa gender-paritetom ispred i iza kamere. Ko posjeduje veću moć, prije je u prilici da zlostavlja druge, podređene, u većini slučaja žene.

Jedan od najsjajnijih primjera kakav kvalitet može pružiti takav jedan, pretežno ženski tim svakako je makedonski film BOG POSTOJI, ZOVE SE PETRUNIJA, režiserke Teone Strugar Mitevske, po scenariju Elme Tataragić.

Film je, kako smo već izvijestili, dobio čak dvije vrijedne nagrade nezavisnih žirija. Selektorica Sarajevskog filmskog festivala Elma Tataragić napisala je scenarij i za film u režiji Miroslava Terzića ŠAVOVI, koji je proglašen najboljim filmom u sekciji Panorama.

Posebna pohvala za OMARSKU 

No, to još nije sve što je imalo veze sa južnoslovenskom regijom: Omarska, rudnik željezne rude kraj Prijedora. Na mjestu gdje danas radi fabrika kompanije ArcelorMittal nalazio se od maja do avgusta 1992. godine logor kroz koji je, u okviru sistemske kampanje zatvaranja i protjerivanja nesrpskog stanovništva iz tog dijela Bosne i Hercegovine, prošlo više hiljada ljudi.

Bili su izloženi svakoj vrsti torture, sve do seksualnog zlostavljanja i ubijanja.  Ni 27 godina poslije ništa na ovom mjestu ne podsjeća na ove zločine i njegove žrtve.

Režiser Varun Sasundran, rođen 1987. godine u Indiji, podigao im je za vrijeme 69. Berlinala jedno virtualno 3D-spomen-obilježje. Pri tome je koristio arhivski i video materijal, te izjave svjedoka.

U okviru takmičarskog programa njegov je kratki dokumentarni film OMARSKA (19 minuta, francuska produkcija) dobio posebnu pohvalu internacionalnog žirija.

U istoj sekciji, ali izvan konkurencije prikazan je i 2000. godine snimljeni film režiserke Jasmile Žbanić CRVENE GUMENE ČIZMICE o potrazi za tjelesnim ostacima žrtava rata, koje se mnoge još uvijek nalaze u masovnim grobnicama na nepoznatim lokacijama.

Žbanić, koja je 2006. godine za film GRBAVICA dobila Zlatnog medvjeda, kao najviše priznanje Berlinala, bila je gost sekcije Berlinale shorts, te učestvovala i na podijumskoj diskusiji na temu kultura sjećanja.

U sekciji Forum prikazan je film KAMENI GOVORNICI, kanadskog režisera Igora Drljače. On prikazuje četiri odabrana mjesta u Bosni i Hercegovini: Međugorje, iskopine piramida u Visokom, Andrićgrad u Višegradu i Panonska jezera u Tuzli i pokušava ih svesti pod jednu zajedničku crtu, naime kao turističke ciljeve i jedine poluge lokalnog ekonomskog razvoja.

O istorijskom ili političkom kontekstu gledalac saznaje iz usta lokalnih sagovornika: tako iz Međugorja saznajemo kako su komunisti za vrijeme svoje mračne vladavine progonili, mlatili i ubijali ljude, od kojih su neki, u nedostatku izbora postajali i ustaše.

U Višegradu politika uopšte ne igra nikakvu ulogu. Gledalac saznaje, na primjer da je na jednom od dva mozaika u Andrićgradu oslikan teniser Đoković, ali ne i političar Dodik, ne objašnjava se ko je Njegoš i šta on predstavlja u Višegradu, isto kao i replika kosovskog manastira Visoki Dečani. O zadnjim ratnim zbivanjima ni spomena.

Suprotno u Tuzli, gdje jedna proslava 75. godišnjice antifašističkog ustanka zauzme centralno mjesto u filmu, za koji se nažalost mora konstatovati da nepružanjem, te selekcijom informacija gledaocu ne daje šansu da bilo šta shvati ili uporedi.

Zlatni medvjed ostaje politički

Zaključiti sa svime što ima veze sa njegovom domovinom je jedino što glavnog lika filma SYNONYMES, dobitnika Zlatnog medvjeda ovog Berlinala zanima.

Pred sami kraj odsluženja obaveznog vojnog roka, koji u Izraelu za muškarce traje tri godine, a za žene 21 mjesec, Yoav biva u situaciji da upuca jednog čovjeka, Palestinca koji je pokušao da izvrši samoubliački atentat.

Razočaran i ljut napušta svoju domovinu Izrael, ne želi da vidi roditelje, prestaje da priča hebrejski i čini sve kako bi u Parizu mogao započeti život kao novi čovjek. Ali jedino što na kraju puta vidi potpuni je mrak.

Film SINONIMI, koji je inspirisan vlastitim iskustvima režisera Nadava Lapida apel je svijetu da ne zatvara oči pred stvarnošću u kojoj su gradjani Izraela primorani da žive. Dodjelom zlatnog medvjeda ovom filmu, Berlinale je i ove godine potvrdilo svoj politički karakter.

GRÂCE À DIEU (ZAHVALJUJUĆI BOGU) francuskog režisera Francois Ozon nagrađen je Srebrnim medvjedom. Film se bavi temom seksualnog iskorištavanja u okviru katoličke crkve, koje je tolikih razmjera da se institucija crkve trenutno suočava sa problemom vlastitog opstanka.

Nepovjerenje u crkvene strukture za sada je najprimjetnije u nekim zapadnim zemljama, na primjer Irskoj i Njemačkoj. Ali koliko je stanje ozbiljno govori i sastanak koji je ovih dana sazvan u Vatikanu, sa ciljem da sve lokalne crkvene zajednice u cijelom svijetu temeljno istraže ova vijekovima prešutkivana, a do danas vršena zlodjela i to ne samo nad maloljetnicima, već i nad časnim sestrama.

Srebrnog medvjeda za najbolji scenarij dobio je italijanski film režisera Claudio Giovannesi LA PARANZA DEI BAMBINI (internacionalni naziv PIRANE), baziran na knjizi Roberta Saviania „Dječiji klan“.

Saviani se 2006. godine proslavio knjigom „Gomora“, u kojoj je detaljno objelodanio praksu organizovanog kriminala italijanske mafijaške organizacije Camora i njenih veza sa privrednim strukturama i politikom. Od tada Saviani (40) živi pod stalnom pratnjom policije, što ni za vrijeme Berlinala nije bilo drugačije.

Srebrne medvjede dobile su još dvije njemačke režiserke: Angela Schanelec (ICH WAR ZUHAUSE, ABER) i Nora Fingscheidt (SYSTEMSPRENGER), te Hans Petter Moland za norveško-dansko-švedsku kopordukciju UT OG STJAELE HESTER (KRADUĆI KONJE), sa u Beogradu rođenom DANICOM ČURČIĆ u jednoj od glavnih uloga.

Srebrne medvjede za najboljeg glumca i glumicu odnijeli su u Kinu Yong Mei i Wang Jingchun, partneri iz filma DI JIU TIAN CHANG  (DOVIDJENJA SINE), režisera Wang Xiaoshuai.

Završetkom Berlinala završena je i era direktora Dietera KOSSLICKA (71). Nakon 18 uspješnih godina, Kosslicka će slijedeće godine zamijeniti dvojac: Nizozemka Mariette RISSENBEEK (62) i Italijan Carlo CHATRIAN (46).

Izbor ovakvog internacionalnog tima na čelo jedne njemačke institucije u vrijeme kada se u cijelom svijetu nacionalne stege vraćaju u modu, dovoljno govori o želji da Berlinale zadrži i proširi svoj internacionalni značaj. Jedan cilj je svakako već ostvaren: gender-paritet.

O svemu ostalom – pred slijedeće, jubilarno, 70. Berlinale, za koje se jedino sigurno zna da će biti održano od 20. februara do 1. marta 2020. godine.