Priča o Indexima 6: Nezaboravne igranke u FIS-u

Jedna od najpoznatijih Jugoslovenskih grupa Indexi, osim po progresivnoj muzici, ostala je zapamćena kao brend i simbol Sarajeva. U dogovoru s autorom, u prvim danima januara portal Radiosarajevo.ba  objavljuje feljton o Indexima uz originalne fotografije i snimke legendarnog benda.

• Priča o Indexima 5: Nisi 'hip' ako nemaš Dragana S. Stefanovića na omotu
• Priča o Indexima 4: Uloga ton majstora i selotejpa u nastanku legendarnih hitova
• Priča o Indexima 3: Kako su Indexi snimili svoju prvu pjesmu
• Priča o Indexima 2: Sloga i njene igranke
• Ismet Nuno Arnautalić: Moja priča o Indexima 

Piše: Ismet Nuno Arnautalić, jedan od osnivača Indexa

Drugo važno mjesto u Sarajevu, gdje su se održavale igranke, bio je FIS (Fiskulturni Savez). Na drugom spratu nalazila se fiskulturna sala koja je za vrijeme igranki uvijek bila prepuna.

U prizemlju, na početku stepeništa, uvijek je stajao  jedan stariji čovjek sa lulom, kojeg smo svi zvali Čikica. On je cijepao karte i propuštao omladinu na igranku. Raja je ubrzo “provalila” da Čikicu ne treba ništa pitati, jer njegov odgovor na svako pitanje uvijek je bio negativan. Sarajevski mangupi su ga često zezali pitanjem: “Možemo li nas dvojica ući na dvije karte”. Čikica je uvijek ljutito odgovarao “Ne može, neću vam sto puta govoriti”. Pored Čikice nije bilo moguće ući bez karte na igranku. Jedan mangup dosjetio se i nekoliko puta ušao besplatno na igranku koristeći isti trik. Dok je prilazio mjestu gdje Čikica cijepa karte, on bi, zveckajući svežnjem ključeva službenim i prijekornim glasom pitao Čikicu “Je li gore sve zaključano?” –“Ne znam, idi vidi”.

Fiskuturna sala FIS-a imala je balkon, koji je bio važno mjesto, sa kojeg je bilo zgodno gledati na binu i prostor za ples. Ako nekoga treba da nađeš onda prvo odeš na balkon i osmotriš situaciju.

Privatni album : Igranka u FIS-u

Uvijek sam volio da se šalim sa svojim kćerima. Mlađoj kćerki Ini, pričao sam izmišljene priče. Ona je voljela da ih sluša. Dok je bila mlađa, u neke priče je i povjerovala.

Jedanput sam joj pripremio dobru priču, ali sa dokazom o istinitosti. Rekao sam joj da poznajem John Lennona iz Beatlese i da sam nešto radio sa njim. Ona, već naviknuta na moje folove, odmah mi je rekla “E tata, ti ga baš pretjera”.

Kao “neoboriv” dokaz da govorim “istinu”, pokazao sam joj omot ploče, gdje je jasno pisalo da su kompoziciju “Jednom smo se svađali” (“Nowhere man”) napisali John Lennon i Ismet Arnautalić. Ina je jedno vrijeme živjela u uvjerenju da smo Lennon i ja bili saradnici.

Naravno da ga nisam poznavao niti sam ga ikada uživo vidio, ali omot ploče je jasno sugerisao da smo jednog dana J. Lennon i ja sjeli i zajedno napisali ovu pjesmu. Ranije je bilo moguće snimiti tuđu pjesmu i napraviti prepjev teksta, što sam ja i uradio. U današnje vrijeme nije dozvoljeno koristiti bilo koju kompoziciju bez pismene saglasnosti autora.

Pročitao sam oglas da se u Zagrebu prodaje Fender Stratocaster u dobrom stanju. Otišao sam u Zagreb, u Vlašku ulicu i od jednog muzičara kupio gitaru. Kada sam se vratio u Sarajevo, cijelu noć nisam spavao. Stavio sam gitaru ispred kreveta i divio se gitari, a i sebi. 

 

Nekoliko mjeseci kasnije, zvali su me u Sarajevu da dođem u policijsku stanicu jer je moj Fender Stratocaster ukradena gitara koju ću morati da vratim.  Srećom, sačuvao sam oglas o prodaji gitare i pokazao potvrdu da sam je platio. Nisu se više javljali, a ja sam ubrzo prešao na Rickenbacker gitaru.

Nakon što smo uspjeli skupiti novac za nove instrumente, Bodo, Fadil i ja organizovali smo putovanje koje se pretvorilo u avanturu. Gitare koje smo željeli mogle su se kupiti najbliže u Beču, ali tada niko od nas nije vozio auto.

Neko od raje nam je preporučio čovjeka koji je bio voljan, uz malu novčanu nadoknadu, da nas vozi do Beča i nazad. Kada je naš prevoz stigao, shvatili smo da će to biti jedno interesanto i naporno putovanje od 1.500 km.

Četiri odrasla muškarca i tri glanc nove gitare trebalo je utrpati u malog Fiću koji je došao po nas. Kupljene gitare smo pažljivo zamotali u plastične folije, a pošto nisu mogle stati u unutrašnjost Fiće, zavezali smo ih na galeriju od auta. Svo vrijeme povratka strijepili smo da će pasti kiša ili gitare sa galerije. Isti dan smo se vratili iz Beča, i nadomak cilja, na samo 15 km pred Sarajevom, negdje kod Semizovca, naš vozač je rekao da on mora malo odmoriti i odspavati. Pošto niti jedan od nas nije mogao preuzeti volan, nestrpljivo smo sjedili u autu nekoliko sati i čekali da se čovjek naspava.

Bilo je to u oktobru 1966. godine.