Moskva / Misija spašavanja: Volonteri obnavljaju biblioteke i crkve na sjeveru Rusije

19. 11. 2019. u 08:18:00 Radiosarajevo.ba

Shares:0

Svake godine, moskovska NVO šalje volontere na daleki sjever Rusije da rade na popravkama nekih od najljepših i najugroženijih arhitektonskih spomenika u zemlji. Istovremeno, odnose knjige u sela koja iščezavaju i gdje su biblioteke žile kucavice zajednice, piše Radio Slobodna Evropa

Hladni novembarski vjetar nanosi snijeg na put dok krcata Lada gura 160 kilometara dugim putem od sjevernog grada Arhangeljsk ka udaljenoj grupi malih sela koje lokalni stanovnici zovu zbirnim imenom Ratonavolok, piše redakcija Radija Slobodna Evropa na engleskom jeziku.

Prva destinacija ekspedicije je zaseok Pogost na obalama rijeke Emce i, konkretnije, oronula 18-vjekovna drvena Crkva Svetog Nikole. Bez krova, sa snijegom na zidovima i opasno nagnuta, i dalje lijepa građevina je na ivici da zauvijek bude izgubljena.

U autu, koji je ispunjen gomilom knjiga, četiri žene su u misiji spašavanja ugrožene kulture ruskog dalekog sjevera – radeći na usporavanju propadanja jedinstvenog ruskog naslijeđa drvene arhitekture i, istovremeno, donoseći spas odsječenim bibliotekama koje su jedini zajednički prostor dostupan ljudima u tom regionu.

"Ranije je tako bilo", rekla je šefica moskovske nevladine volonterske organizacije Verenica i pokretačka snaga ekspedicije Margarita Bajeva, objašnjavajući tradicionalni centar sela na sjeveru Rusije.

"Vidjeli bismo, pored crkve je biblioteka i bibliotekar je obično najaktivnija osoba na zaštiti cijele kulture sela", rekla je Bajeva. "Tu je klub i stanica za prvu pomoć i negdje blizu bibliotekar i osoba koja se stara o crkvi".

"Ne možemo živjeti bez knjiga", dodala je ona, dok njene riječi odaju činjenicu da je na svom "pravom poslu" nastavnica ruske književnosti. "One su naš jedinstveni kulturni prostor. Naša zemlja ne može postojati bez čitanja".

Oba zadatka koja su preuzela volonteri Verenice su poprilično obeshrabrujuća. Prema vladinom istraživanju iz 2010. godine, širom Rusije ima oko 36.700 sela s 10 ili manje stanovnika. U Arhangeljskoj oblasti, broj nastanjenih sela pao je s 24.000 u 1930. godini na manje od 13.000 u 2002. godini. Ruske demografske muke i manjak ekonomskih prilika u udaljenim selima su glavni krivci drastičnog pada naseljenosti.

Paralelno s time, jedinstveno rusko naslijeđe drvene arhitekture – posebno, ali ne samo, crkve – neumitno nestaje, uslijed nemara, spoljnih elemenata, vatre i nekada beskrupulozne gradnje. Od 8.899 znamenitosti koje su identifikovali aktivisti širom zemlje, samo osam odsto ima federalnu zaštitu i u mnogim od tih slučajeva, zaštita je u najboljem slučaju tek nominalna.

Samo u augustu 2018, na primjer, izgorjelo je najmanje osam primjeraka istorijske drvene arhitekture, uključujući čuvenu Bogorodičinu crkvu blizu Kondopoge u oblasti Karelilja zapadno od Arhangeljska.

Većina ekspedicija Verenice se odvija leti, kada vrijeme i dugi dani olakšavaju posao. U zimskim mjesecima, međutim, organizacija šalje arhitekte volontere da ispitaju lokacije.

Oni fotografišu, crtaju, procjenjuju šta treba uraditi. U međuvremenu, drugi volonteri pokušavaju da popune rupe, pokriju vrata i prozore da spriječe ulazak spoljnih elemenata. Njihov cilj je skroman: usporiti propadanje građevina u nadi da će jednog dana vlada, Ruska pravoslavna crkva ili neki drugi anđeo čuvar naći resurse potrebne za trajnije rješenje.

Na ovom putu, arhitektica Olga Zinina iz moskovske oblasti pravi skice i listu materijala potrebnih za cilj Verenice da se crkvi vrati krov sljedećeg leta.

To je kap u moru. Nadomak Crkve Svetog Nikole nalazi se Petropavlovska crkva, nazvana po Svetom Petru i Svetom Pavlu, kojoj je očajno potrebna njega, ali je zanemarena na ovom putu volontera.

"Razmišljamo godinama o nekim crkvama, ali im ne možemo pomoći", objašnjava Bajeva. "Svaki projekat košta – moramo naći arhitektu i makar jednog majstora. Moramo da kupimo drvo i podnesemo sve neophodne dokumente".

"Nije u redu da se jedna crkva spasi, a druga ne", dodaje ona.

'Moramo spasiti ljude na sjeveru'

Bajeva je 90-ih godina počela da putuje na daleki sjever u okviru takvih projekata.

"Bilo je dobro i dosta zabavno, ali nismo znali kako da organizujemo pokret", rekla je ona za RSE. "Samo nekolicina ljudi je radila na crkvama 90-ih i pokret se eventualno ugasio".

Više od jedne decenije Bajeva nije odlazila u taj region. Ali 2009. godine je čula da je jedinstveni crkveni kompleks u selu Kali u Arhangeljskoj oblasti izgorjeo do temelja u aprilu 2006.

"Bila sam užasnuta", prisjeća se ona. "Sjećam se kako sam stajala i jecala. Shvatila sam da moram da odem nazad i da uradim nešto za drvenu arhitekturu. Kontaktirala sam dvoje prijatelja i tiho smo počeli da radimo".

Ta prvobitna inicijativa navele je Bajevu i njene prijatelje da naprave Verenicu 2013.

"Niko osim arhitekata i nekoliko veoma stručnih majstora... nije plaćen", objašnjava ona. "Svi putevi se planiraju u vrijeme odmora. Neki ljudi više vole da idu na jug (na odmor), a naši volonteri idu na sjever. Svake godine se povećava broj projekata".

Bajeva zna da ljudi u tom regionu mogu biti sumnjičavi prema ljudima sa strane, pa se trudi da uspostavi kontakt s njima i uključi ih u rad Verenice. "Sjevernjaci imaju teži život", kaže ona. "Rijetko se smiju, ali su ljubazniji (od drugih Rusa). Moramo spasiti ljude na sjeveru".

'Ljudi ovdje čitaju'

Dok arhitektica Zinina radi u crkvi, Bajeva ide u selo Gorka-Rudakovskaja da se sastane s bibliotekarkom Valentinom Mininom. Tri i po sata, četiri dana u nedjelji, Mimina otvara biblioteku za oko 100 ljudi koji žive u okolnim naseljima. Biblioteka je za njih jedina dostupna javna usluga.

"Ljudi ovde čitaju", kaže ona, "ne koliko bismo voljeli, ali dolaze ovdje".

Biblioteka je smještena u uglu jednospratne seoske škole. Dijeli prostor s muzejom lokalne istorije, koji prikazuje predmete pronađene u okolnim šupama i na tavanima. Minina takođe upravlja muzejom.

Ona kaže da oko 70 do 90 posjetioca godišnje čita knjige iz zbirke s oko 3.000 naslova.

"Nemamo dovoljno ljudi", kaže ona. "Mladi ljudi dolaze samo vikendima ili tokom odmora da posjete roditelje. Dolaze u biblioteku, ali uglavnom da uzmu stvari za svoju djecu".

Minina zahvalno prihvata 20 dječjih knjiga koje je Bajeva prikupila za nju. Ona zna da će ih prvo pročitati lokalni dječak Andrej, strastveni čitač koji ne može da hoda, zbog čega će Minina odnijeti knjige njegovoj kući.

Bajeva ne kritikuje lokalne vlasti zbog ograničene podršku bibliotekama u regionu. Zna da novca nema puno i da sve što mogu uraditi jeste da plate bibliotekare i tako obezbijede opstanak biblioteka.

Centar zajednice

Pošto je Zinina završila svoj posao u Crkvi Svetog Nikole, grupa kreće do svoje sljedeće destinacije, na oko 11 kilometara udaljeno selo Začačje, s oko 110 stanovnika.

Ponovo, Zinina radu u lokalnoj drvenoj crkvi, dok Bajeva odnosi donacije do biblioteke u susjednom selu Zabolotje.

Lidija Panina radi 40 godina kao bibliotekarka u Zabolotju. Takođe vodi muzej lokalne istorije. Panina kaže da njena biblioteka uslužuje oko 500 ljudi iz obližnjih sela i da godišnje ima oko 180 korisnika, većinom penzionera.

"Penzioneri sada čitaju o starim vremenima", kaže ona. "Vole da čitaju o istoriji. Muškarci dolaze rijetko, a žene biraju detektivske i ljubavne romane".

Ipak, biblioteka u Zabolotju je srce zajednice. Od 1993. godine tu se redovno okuplja ženski klub koji organizuje književne i muzičke programe. A 2015. godine je osnovan i hor.

"Biblioteka je sve za selo", kaže Panina. "Gdje bi drugde ljudi mogli da idu da pričaju? Prosto da pričaju – da izađu iz svojih kuća. Neki dolaze da čitaju knjige a neki prosto da ćaskaju".

Za nekoliko mladih u regionu, biblioteka je od ključnog značaja. "Radimo s djecom iz siromašnih porodica", kaže bibliotekarka. "Obezbjeđujemo ljetnje aktivnosti za djecu kada nisu u školi. I to je na biblioteci. Ovog ljeta, djeca su ovdje popravljala oštećene knjige".

NVO Verenica trenutno obezbjeđuje donirane knjige za oko 200 biblioteka na ruskom sjeveru, donoseći oko 3.000 knjiga mjesečno.

Ironično, prisjeća se Bajeva, njeno interesovanje za daleki sjever potekao je iz knjiga koje je iz tog regiona dobila kada je bila dijete.

"Moj otac je radio na sjeveru", kaže ona. "Radio je na filmovima u Kareliji... i donosio je knjige sa sjevera. Juri Kazakov [sovjetski pisac] je uvijek bio na našim policama. Moja sestra i ja smo odrasle na njegovoj knjizi [Sjeverni dnevnik]".

"Prosto smo znale da negdje tamo postoji čudesna zemlja s bijelim noćima, dobrim ljudima, drvenim crkvama i misterioznom tugom", dodaje ona. "Samo nismo znali gdje".

NEMA KOMENTARA