Prve bolnice u BiH: Sarajevske hastahane kojih skoro više i nema (FOTO)

Znate li kada je osnovana prva javna bolnica u Bosni Hercegovini? I nije to bilo tako davno...

Sve je počelo s bosanskim velikim vezirom Topal Šerif Osman-pašom, koji je zaslužan za osnivanje čak dvije bolnice - jedine u BiH - Hastahane na Kovačima za civilne bolesnike i vojne Hastahane u Magribiji mahali na Marijin-Dvoru.

Prva je imala 40 postelja i besplatno je liječila sve bolesnike, a druga s 32 postelje liječila je, za početak, osmanske vojnike i njihove starješine.

Bolnica Gazi Husrev-begovog vakufa - prva bolnička ustanova u BiH

Bolnica Gazi Husrev-begovog vakufa, poznata i kao Vakufska bolnica i Hastahana, je bolnica u Sarajevu izgrađena u ulici Halilbašića više Vijećnice sredstvima Gazi Husrev-begovog vakufa. 

Muteveliju hadži Asim-bega nagovorio je tadašnji valija Bosne, Topal Osman-paša (1861.-1869.), na osnivanje prve bolnice.

 

Za otkup zemljišta vakuf je izdvojio 8.000 groša, a za samu gradnju 30.000 groša. Bolnicu je svečano otvorio Osman-paša 8. oktobra 1866. godine. Istog dana kada je i otvorena, bolnica je primila prve pacijente, jer je u to doba Sarajevom harala velika kuga.

Imala je 38 postelja. Godinu kasnije dozidan je dio zgrade za žene, pa je tada bolnica primala i muškarce i žene i imala ukupno 40 postelja, te sobe za osoblje, liječnike, apoteku i sanitarije. 

Gazi Husrev-begov vakuf izdržavao je ovu bolnicu sve do 1879. godine. Početkom 1882. godine brigu o Vakufskoj bolnici preuzela je Zemaljska vlada, a Vakuf ipak nije prestajao sa subvencijama (8.000 godišnje) sve do 1894. godine. Od liječničkog osoblja u Vakufskoj bolnici je ordinirao jedan ljekar, jedan apotekar, upravitelj i više poslužitelja. U pomoć su pristizali i ljekari Vojne bolnice koja je podizana nekako u isto vrijeme, ali otvorena dva mjeseca kasnije.

Gavro Vučković opisao je Vakufsku bolnicu u kojoj se i sam liječio 1870. godine: 

"Na ulazu prvih velikih dvokrilnih vrata u bolnicu imaju dvije četverougaone bašče s vodom i kamenitim koritom. Obje su pregrađene, jedna za muške, a jedna za ženske bolesnike... Kad koji bolesnik hoće da stupi u bolnicu, mora mu liječnik najprije izdati uputnicu. U bolnici se građansko odijelo zamjenjuje bolesničkim: košulju, gaće, dugačku haljinu, kapu s pamukom, pojas i papuče, a zimi čarape. Svi kreveti imaju slamnjače od zobene slame, čaršaf, jastuk i dušek. Svaki dobiva bakrenu čašu na kojoj je urezano ime bolnice."

Bolesnici su primani bez obzira na vjersku ili nacionalnu pripadnost, a liječenje je bilo potpuno besplatno, sve do 1879. godine kada se uvode prve naknade za liječenje, ali samo za one koji mogu platiti. Glavni ljekar je bio dr. Jozef Kečet, a apotekari Jako Sarajlija i Sumbul. U Vakufskoj bolnici obavljena je prva operacija na mozgu u BiH, u to doba modernom neurohirurškom tehnikom, 1891. godine. Prvu operaciju izveo je dr. Karl Bayer, koji je došao u Sarajevo za vrijeme Austro-Ugarske 1878.

Dr. Kečet i dr. Makanec su 1879. godine inicirali proširenje Vakufske bolnice. Vakuf je za izdržavanje bolnice izdvajao 3.000 forinti godišnje, a za dogradnju je osigurao 2.000 forinti. 

Kada Vakufska bolnica više nije mogla primiti sve pacijente Sarajeva i okoline, pokrenuta je inicijativa za izgradnju Zemaljske bolnice, sadašnjeg Kliničkog centra na Koševu, koja je izgrađena i svečano otvorena 9. juna 1894. godine, a Vakufska bolnica time gubi pravo javnosti.

Dr. Kečet je predložio da se Vakufska bolnica pretvori u bolnicu za siromašne. Ipak, nakon osnivanja Zemaljske bolnice na Koševu, Vakufska se bolnica pretvara u Zavod za duševne bolesnike. Poslije Drugog svjetskog rata u ovu se zgradu useljava Škola učenika u privredi. Nešto kasnije se pretvara u čisto stambeni objekt, u kojoj je bila smještena gradska sirotinja (ukupno deset stanara).

Danas se u ulici Halilbašića nalazi ruinirana zgrada nekadašnje zgrade Vakufske bolnice ili Hastahane. Dvorišni zidovi su porušeni, na određenim dijelovima ne postoji krovna konstrukcija... 

U periodu od 1885. do 1894. godine u njoj je liječeno 8908 bolesnika, od kojih je izliječeno 7789 lica, otpušteno kao neizliječeno 630 lica, dok je 509 lica umrlo. Na inicijativu Društva ljekara Bosne i Hercegovine, a na prijedlog posebnog Povjerenstva za zaštitu i uređenje spomenika, zgrada Vakufske bolnice će 1970. godine biti stavljena pod zaštitu države, kao spomenik kulture.

Vojna Hastahana na Magribiji

Do dolaska Topal Šerif Osman-paše, vojnici su liječeni po iznajmljenim privatnim kućama. Stoga je on, u okviru provođenja reforme osmanske armije, započeo izgradnju bolnice 1866. godine. 

Za svoje doba, ova osmanska vojna bolnica bila je građevinski savremeno koncipirana. Sagrađena je na zemljištu od otkupljenih bašči u mahali Magribija i nekoliko kupljenih kuća od porodica Ćankarević, Grbić, Šahmanija i građana Smail-age Badžhanedžije i Buzare Mula Abdije. Locirana je između ulice Gornja Hiseta (sadašnje Titove) i ulice Sušice (sadašnja Kranjčevićeva).

Glavni objekt je projektirao makedonski neimar Andrija Damjanov, a gradnju i sporedne objekte radili su Splićani Moise i Lindarovć. Imala je svoj vodovod i kanalizaciju, što je u to doba bila rijetkost, a u njoj je otvorena i prva savremena apoteka u BiH. U bolnici su liječeni isključivo osmanski vojnici i starješine i ona nije imala nikakav utjecaj na zdravstveno stanje stanovništva u BiH.

U periodu austrougarske dominacije na ovim prostorima, Cirkularnom naredbom od 10. augusta 1879. vojna bolnica postaje Garnizonska bolnica broj 25. 

Godine 1897. sastojala se od dva kompleksa zgrada koje je dijelila ulica Sušica - tu su bile glavna zgrada, oficirska bolesnička baraka, baraka kuhinje i kupatila... Drugi kompleks je ležao na obronku Gorice, sjeverno od ulice Sušice. Sastojao se od pet vojničkih bolesničkih baraka, barake mrtvačnice i peći za spaljivanje. 

Između dva svjetska rata (vrijeme Kraljevine Jugoslavije) izgrađen je još jedan paviljon. Iako je imala 18 vojnih ljekara, radila je isključivo za potrebe armije, kao armijska bolnica 2. vojne oblasti.

Imala je i pet paviljona u Kranjčevićevoj ulici te: hirurško, interno, zarazno, kožno-venerično, očno, ORL, prijemno odjeljenje, rendgen, laboratorij, prosekturu, biblioteku, zubnu stanicu, apoteku i pozadinske organe (kuhinja, radionica, perionica, magacini, štale, garaže itd.). 

Normalni kapacitet joj je iznosio oko 400 kreveta. Već u to doba se osjeća dotrajalost zgrada u kojoj je bila smještena bolnica, kao i nepodobnost za razvoj savremene medicine.

Takvu bolnicu naslijedila je NDH i u vremenu od 1941. do 1945. nema nekih bitnih promjena. U bolnici se liječe domobrani i ustaše, a imala je jedno malo odjeljenje za zarobljenike (partizane). Interesantno je da se u ovoj bolnici nisu liječili njemački vojnici. 

Sve više se osjećala dotrajalost pojedinih objekata, no i pored toga su rađene samo najnužnije opravke. Od 1945. (vrijeme nove Jugoslavije) smještajni uvjeti i oprema bolnice su se sporo i teško popravljali.

Ulagana su ogromna sredstva u popravke sve dotrajalijih zgrada, ali problem smještaja i modernizacije bolnice ostajao je i dalje neriješen, kočeći sve više njen daljnji stručni razvoj. Zbog toga je odlučeno da se izgradi nova bolnica. Radovi na njoj su otpočeli 1973. godine, a njena izgradnja je dovršena 1979. godine. 

Time je bolnica dobila sadašnji izgled. Kapacitet joj je bio 420 kreveta. Osim vojnih lica, u njoj su se liječili i civili. Osiguravala je primarnu, sekundarnu i djelimično tercijarnu zdravstvenu zaštitu. Ta bolnica danas se zove Prim. dr. Abulah Nakaš.

Do agresije na BiH, i pored mnogobrojnih prepravki, prvobitna zgrada očuvala je svoj izvorni izgled, ali je, nažalost, u toku agresije potpuno uništena.