BiH / Rondić, Terzić i Stojić se na emotivan način oprostili od Hatidže Mehmedović

23. 07. 2018. u 11:33:00 Radiosarajevo.ba

Shares:1795

Vijest o smrti Hatidže Mehmedović, predsjednice Udruženja „Srebreničke majke“, emotivno je potresla mnoge u Bosni i Hercegovini.

Adnan Rondić, novinar Al Jazeere Balkans, tokom svoje karijere imao je bezbroj susreta sa Hatidžom Mehmedović. 

On se nakon saznanja da je Hatidža umrla emotivnom porukom oglasio putem Facebooka. Izjavu poruku prenosimo u cijelosti: 

Maslenica (2015.)

"U srebreničkoj čaršiji čeka nas Ćamil. Hoćemo zajedno u Gladoviće, kod Elvisa i Izudine. Stižemo. Izudina sama. U kući na osami. Elvis čuva ovce u Sulicama, selu nekoliko kilometara udaljenom od Gladovića.
Zvoni mi telefon. Hatidža zove. Pita kad ćemo završiti posao. Pravit će maslenicu. Od crnog brašna. Pa da provjeri kad bismo mogli biti kod nje na Vidikovcu, u lijepom naselju na ulazu u Srebrenicu. Da se maslenica ne ohladi.
Razgovaramo sa Elvisom i Izudinom, i za potrebe reportaže i za svoju dušu.
Hatidža sada zove Ćamila. “Da se ne ohladi, žao mi da je ne jedete dok je topla.”
Krećemo na Vidikovac.
U avliji kuće u kojoj sama živi čeka nas Hatidža. Pokazuje jelke koje je posadio jedan od njenih sinova. Imala je dvojicu, i obojicu ih je izgubila.
“Ima ispred vrata njegovo ime koje je napisano “Almir”, pa “Lalo”. To mi je jako značajno”, tiho govori Hatidža, i priča kako je bila u tuđoj avliji i tuđoj kući sedam i po godina. 
“Lijepe su sve kuće, lijepe su sve avlije – al’ nema ljepše kuće ni ljepše avlije, ni onoga puta koji vodi svojoj kući”, kaže Hatidža, i dodaje: “A i u ovoj kući, i kad liježem i kad ustajem – ja isto i liježem i ustajem: sa tugom i liježem, sa tugom se i budim. Jer je teško. Vi znadete da je dijete najviša radost na svijetu, i najviša tuga i žalost na svijetu. A moje djece nejma, i naše djece nejma. Hiljade i hiljade djece Podrinja nejma, samo što su se tako zvali. A oni nisu krivi što su se tako zvali. Jer djeca ne biraju ni ime, ni roditelje, ni mjesto gdje će se roditi.”
Pokazuje nam kliker njenih sinova. I školske sveske. Koje su, nekim čudom, ostale sačuvane.
“Nisam nikad vjerovala da mogu živjet ovim životom koji živim. Al’ eto, živim. I sad, mjesto da čekam moju djecu s posla, da čekam unučiće na krilo, da čekam snahe, da čekam svatove – mi imamo taj jedanaesti za koji živimo”, govori Hatidža, dok na kao snijeg bijeli stolnjak iznosi toplu maslenicu.
I kaže: “Jedite djeco, da se ne ohladi”.

S posebnim emocijama o Hatidži za Radiosarajevo.ba je govorio i Almir Terzić, politički analitičar i novinar. 

"Čast mi je bila poznavati Hatidžu Merhmedović. Bila je istinski borac za pravdu, žena koja je bila skromna, a ustvari velika . Kroz tu svoju skromnost je iskazivala kakvi trebamo biti mi u Bosni i Hercegolvini, ali, na žalost, nismo takvi. Hatidža je bila je borac za Srebrenicu, za povratak u Srebrenicu. Ona se nije borila za Srebrenicu nigdje drugo, osim u Srebrenici. Njenim odlaskom izgubili su mnogo BiH i Srebreica. Duše mrtvih i dalje lutaju šumama po Podrinju i brojnim drugim dijelovima BiH. Ona nije uspjela da brojni nađu svoj smiraj i ponovo se vraća u Srebrenicu, iz koje je privremeno morala otići jer je bila bolesna. Hatidža je uvijek živjela u i za Srebrenicu. Bila je istinsk heroj, ne samo Srebrenice, već i Bosne i Hercegovine. Kroz sve tragedije kroz koje je prošla, nije znala da uspori. To je čini posebnom", kazao je Terzić za naš portal. 

Poput Rondića, terzić se i na emotivan način od Hatidže Mehmedović oprostio i putem Facebooka:

Književnik i publicista Mile Stojić se na svom Facebook profilu također dirljivom objavom oprostio od Hatidže poezijom iz knjige "Himna poraženih".

Njegovu poruku prenosimo u cijelosti: 

HATIDŽA

Hatidžu Mehmedović
Vidio sam u sarajevskom
Narodnom pozorištu.
Prvi put u teatru
Sjedjela je u prvom redu
I bojažjivo gledala
Pozlaćene štukature.

Akademija je bila posvećena
Majkama Srebrenice
I neki pjesnik tamburao je nešto
O Danteovu Infernu.

Govornici su, potom,
Raspredali o genocidu, pravdi
O daljem suživotu tri naroda.
A ja sam mislio na tri njena
Ubijena muškarca, 
Sinove Azmira, Almira 
I muža Abdulaha.

Hatidža govori:
„Sanjam ih. Zovem ih. Tražim ih. 
Dođu mi na san i ja kažem: 
‘Ljubi vas majka, sanjam li ja ovo
Ili ste se vi stvarno vratili?’

Oni kažu: ‘Došli smo, majko, 
ne sanjaš.’ A onda se probudim 
sama, nigdje nikoga“.

Tako sanja Hatidža
U praznoj kući u Srebrenici
U praznoj Bosni
U našim praznim srcima
Dok mjesečina u njenom vrtu 
Posipa tri zelena bora
Srebrenim laticama užasa.

M.S., iz knjige Himna poraženih, VBZ, Zagreb, 2017.

NEMA KOMENTARA