Kako prestati biti mali? / Marin Čilić: svjetski, a naš

16. 07. 2017. u 10:09:00 Ahmed Burić

Shares:950

Kad bi se skoncentrirali, Bosanci i Hercegovci bi mogli biti nacija. Ovako su skupina zbunjenih plemenskih organizacija.

U svijetu u kojem sportski (ne)uspjesi bivaju povodima, a ne posljedicama, Marin Čilić je postao svjetski. I (p)ostao naš. Jedan od sigurnih puteva prevazilaska srednjovjekovnih razlika bi mogla biti činjenica da momak iz Međugorja igra Wimbledonsko finale. I da, pritom, nije ništa manje Hrvat, i ništa više Bosanac. Neke stvari su, prosto, takve: radi se, naprosto, o dobrom tipu.

Marin Čilić, rođen u 1988. Međugorju, u zamahu fenomena Gospe, i u osvit raspada Jugoslavije, dijeli sudbinu zemlje u kojoj se rodio, iako je najmanje kriv za to. Stanovnik Monte-Carla, i Davis Cup reprezentativac Hrvatske, nekako, kao da nije po volji hrvatskim naciglam medijima. Ne ženi se i ne razvodi svako malo, i ne lomi rekete kao Ivanišević, nije nešto ni pričljiv, i živi svoj radnički život daleko od besmislenih naslovnica još besmislenijih časopisa. Visok, štrkljav momak blagih očiju, izgleda kao neki rođak pisca Ante Tomića s ove strane hrvatsko-bosanske granice, za kojeg misliš da se ne zna hljeba najest’, a onda provali nešto genijalno - da je finalist Wimbledona. Da, baš tog, najvažnijeg turnira na svijetu, u južnom londonskom predgrađu, s poštanskom oznakom SW19. I to, protiv koga? Protiv tridesetpetogodišnjeg Švicarca, čovjeka s najviše Grand Slam titula, pobjednika na svim podlogama, i možda, najboljeg igrača u povijesti te igre – Rogera Federera.

Jer, svugdje gdje se taj dan bude provodio, na hvarskim i bračkim plažama, splavovima na Savi prije ušća u Dunav, preko austrijskih odmarališta, barova u Bangkoku ili u zadimljenim kladionicama u dolini Lašve, negdje u uglu će stajati mala plazma, na kojoj će reket nasuprot Kralja te igre držati mladić koji će, kako kaže dosjetka iz njegova kraja - ako pobijedi biti Hrvat, a ako izgubi – Hercegovac.

To su cijene na®cizma malih razlika, i zlurada nebeska kombinatorika u kojoj vam na komentarima bude žao djevojke iz Tolise koja napiše “on je moj i uvijek će biti moj”, na šta joj pravi  Hrvat, sliceom koji pada jedva iza mreže odsiječe – pa kako neće biti tvoj, kad je iz Bosne. I onda ona sva užaljena, velikim slovima napiše: JA NISAM BOSANKA, NEGO HRVATICA, SAMO ŽIVIM U BIH!!!

marin_bure.jpg - undefined

Što bi rekla narodna pjesma: Bosa Mara Bosnu pregazila. Draga Maro, kad shvatiš da nisi manje Hrvatica što živiš u BiH, jedan dio tvojih identitarnih problema će biti riješen.  Dotad ćeš, na svoju žalost od njih uvijek biti doživljena kao Bosanka, i tomu je, naprosto, tako. Kao što će i Marin Čilić, od svih tih imbecila koji misle da se negdje roditi znači tvoj vlastiti uspjeh biti – Hercegovac. I zato je moj. I zato bi trebao biti i naš. Sportski (ne)uspjesi su u svijetu izopačenih vrijednosti već odavno supstitucija za nedostatak ideja, i simbolički im se pridaje veći značaj nego zaslužuju, ali jednu stvar valja zapamtiti.  

Danas je nedjelja. Ljudi će je provesti na različitim mjestima u Londonu – na Hampstedu će uživati u suncu ako ih vrijeme posluži, u Richmondu će popiti neko pivo čekajući sutrašnji ponedjeljak, na Nothing Hillu ili u Camdenu će ponešto i pazariti. Za to vrijeme, rekosmo, na glavnom terenu najvažnijeg teniskog turnira na svijetu igrat će mladić koji je skupljao svoja prva znanja o svijetu gledajući u međugorske zaseoke, u Miletinu i Dragićinu, i tada možda nije ni sanjao da će biti među najboljim tenisačima svijeta. A sada je upravo to.

Kako god završilo to finale, dakle ako Marin Čilić podigne veliku salataru, kao prije šesnaest godina Goran Ivanišević, Bosna i Hercegovina neće biti zemlja u kojoj će se bolje živjeti, niti će Hrvatska biti išta značajnija na globalnoj karti ovog iskrivljenog svijeta. Ako i izgubi, ostat će činjenica da je igrao finale protiv čovjeka koji je osvojio najviše finala u povijesti. I koji je dobar tip. Baš kao što je to i Marin Čilić. Navijati za Marina u tom meču je, prosto, stvar dobrog ukusa. On je svoje napravio.

Nama ostaje da naučimo nešto od njega. I prihvatimo ga kao svojega. On je već postao veliki.

A na nama je da prestanemo biti mali.

NEMA KOMENTARA