Dani ponosa i slave: Kako je Željo pokorio rukometnu Jugoslaviju

Skoro istovremeno, u glavnom gradu BiH proslavljen je još jedan vrijedan sportski uspjeh – prva i jedina rukometna titula prvaka Jugoslavije.

Uspjelo je to igračima Željezničara koji su u sezoni 1977-1978 ostvarili dugogodišnji san brojnih generacija sarajevskih rukometaša.

Ovaj sport svojevremeno je uživao kultni status u glavnom gradu BiH, za utakmice u FIS-u i Skenderiji tražila se karta više, Mlada Bosna i Željo bili su uvijek u vrhu, ali nikad prvaci, sve do prije 40 godina.

Treba podsjetiti da je RK Željezničar 1970. godine nastao od Mlade Bosne, kluba koji je tri puta bio vicešampion Jugoslavije i jednom pobjednik Kupa.

Činilo se da će i pod novim imenom sarajevski klub ostati "vječiti drugi" nakon što je sjajna generacija Želje 1975. godine za jedan bod izgubila trku s banjalučkim Borcem.

Jugoslovensku titulu Banjalučani će "oplemeniti" naredne sezone osvajanjem naslova europskog prvaka, dok je Željo bilježio lagani pad. A onda...

"Mišo Bašić, trener koji je stvorio sjajnu generaciju Željezničara, na volšeban način upoznao je tada anonimnog Novosađanina Seada Hasanefendića na odsluženju vojnog roka, i privolio ga da sjedne na klupu Želje", govori Branko Majstorović, sarajevski sportski novinar i bivši rukometaš Željezničara.

Željo je često imao igrački kvalitet za titulu, ali sjajnoj generaciji rukometaša uvijek je "nešto" nedostajalo...

Neki će reći "čvrsta ruka" poput Seada Hasanefendića. A Hasanefendić je odlučio zavesti disciplinu na prvoj stepenici svoje uspješne trenerske karijere koja traje do danas.

"Nije bilo jednostavno. Loše smo krenuli u prvenstvu i nakon trećeg kola Hasanefendić je došao u sukob s nekim starijim igračima, prije svih Idžakovićem i Kulenovićem. Hasanefendiću je prijetio otkaz, ali je predsjednik kluba Nikola Cucić stao na stranu trenera", kaže Halid Demirović, velikan sarajevskog rukometa, sjajan igrač, član šampionske ekipe Želje, kasnije uspješan trener i selektor reprezentacija BiH i Švicarske.

Tako je Memnum Idžaković – po mišljenju mnogih najbolji bh. rukometaš svih vremena – skinuo dres Željezničara nakon trećeg kola. Poraz u Zavidovićima u 4. kolu (24:28) bacio je Željezničar na 12. mjesto lige od 14 klubova...

No, onda je krenula serija pobjeda koja je Plave vinula u izjednačeni vrh gdje su još bili europski prvaci Partizan (Bjelovar) i Borac, ali i Krivaja iz Zavidovića i Železničar iz Niša.

U 13. kolu, posljednjem u prvom dijelu prvenstva, Željo pobjeđuje u Celju 25:24, preuzima čelnu poziciju koju neće ispuštati do kraja.

U posljednja dva kola puleni Seada Hasanefendića ulaze s prednošću od dva boda u odnosu na bjelovarski Partizan. Slijedile su utakmice odluke, prva u Beogradu protiv Crvene zvezde.

"Dvorana na beogradskoj Banjici bila je sva u plavoj boji, iz Sarajeva je došlo više od hiljadu navijača", prisjeća se Branko Majstorović koji je, zajedno s brojnim bivšim rukometašima i navijačima, bodrio Želju na utakmici ostvarenja sna brojnih generacija.

Uz podršku s tribina Željezničar je izborio zlata vrijedan bod, a onda u posljednjem kolu u Skenderiji pobijedio Aero Celje (29:25) za veliko slavlje – prvu i jedinu titulu prvaka Jugoslavije.

Plavi su postali šampioni Jugoslavije s 36 poena, bodom više od Partizna i tri više od zavidovićke Krivaje.

U almanahu Rukometnog saveza Jugoslavije upisani su svi igrači koji su odigrali barem jednu utakmicu na putu do historijske titule: Adnan Dizdar, Zoran Jovanović, Mirko Zagorac, Šefko Halilović, Gordan Žigić, Memnum Idžaković, Jefto Perišić, Halid Demirović, Bakir Rudić, Rusmir Delahmetović, Milomir Mijatović, Ćamil Festić, Ranko Božinović, Zoran Radmilović, Milan Turanjanin, Zoran Glasović, Adi Neimarlija, Adem Vukas, Erdžan Kulenović, treneri Sead Hasanefendić i Mišo Bašić.

Nažalost, Delahmetović, Perišić, Idžaković i Glasović više nisu među živima, dok je ostatak šampionske ekipe rasut širom svijeta, od Sarajeva do Australije.

Adnan Dizdar, proslavljeni golman Željezničara, kaže da uspjeh nije bio slučajan.

"Imali smo sjajnu ekipu, bili prijatelji i izvan terena. Svi igrači bili su iz Sarajeva, s izuzetkom Milomira Mucija Mijatovića, najboljeg igrača prvenstva 1977-1978 koji je iz Podravske Slatine, preko Krivaje, stigao u Želju. Također, Halid Demirović nije rođen u Sarajevu, ali je rano došao u glavni grad BiH i godinama nastupao i trenirao Želju", govori Dizdar za portal Radiosarajevo.ba.

Naši sugovornici skoro u jedan glas ističu i stručni štab te klupsku "logistiku" kao važne faktore uspjeha.

"Ekipu je stvorio trener Mišo Bašić, a nadogradio je Sead Hasanefendić. Imali smo jaku klupsku upravu na čelu s predsjednikom Nikolom Cucićem. Finansijski smo dobro stajali, a država je kroz SOFK-u (Savez organizacija fizičke kulture) izdvajala značajna sredstva za sportske klubove, igrači su mogli dobiti i stan od države, sve je bilo uređeno", kazuje Dizdar, a s njim se slaže i Demirović, što potvrđuje činjenica da je sezonu prije šampionske igrao u Njemačkoj, a onda se vratio u Želju. 

I narednih nekoliko sezona Željo je bio pri vrhu, ali više nije ponovio uspjeh iz 1978. godine.

"Nakon odlaska Hasanefendića 1979. godine, ja sam neko vrijeme obavljao dvostruku ulogu – igrača i trenera... Bili smo još dva puta vicešampioni, 1980. ostali 'kratki' za bod. Dvije godine kasnije igrali smo finale europskog Kupa EHF-a", kaže Halid Demirović.

Danas RK Željezničar praktično ne postoji, čak ni naši sugovornici, velikani kluba, nisu znali da li Željo egzistira, ili je ugašen, ili postoji samo juniorska škola.

Adnan Dizdar nastoji pokrenuti stvari s mrtve tačke, osnovati rukometnu školu, koja će dati nove Dizdare, Demiroviće, Mijatoviće, Delahmetoviće, Idžakoviće, Festiće, kada će se, kao nekad u FIS-u i Skenderiji, tražiti karta više za rukometnu utakmicu...