Iz logora je otišla na Olimpijadu: Priča o Mirsadi Burić, prkosnoj 'Madam Sniper'

Njena slika kako u sportskom dresu trči pod kišom granata i snajpera obišla je svijet. Strani novinari zvali su je Madam Sniper, jer je trenirala pod kišom snajperskih metaka te granata, i bila je, i bez medalje, zvijezda Olimpijade u Barceloni 1992. Iako njeno ime stoji u Dvorani slavnih atletičara jednog američkog univerziteta, Bosna i Hercegovina ju je zaboravila.

Rijetki se sjećaju Mirsade Burić, strašne sportašice, vrhunske atletičarke, heroine koja je nakon ratnog logora "istrčala" utrku života.

Portal Radiosarajevo.ba želi ispraviti nepravdu i podsjetiti javnost na njenu priču.

Razgovarala: Lana Ramljak, Radiosarajevo.ba

Mirsadu Burić "pronašli smo" u Sjedinjenim Američkim Državama gdje živi već izvjesno vrijeme. Uživa u "novom životu", u djeci, u poslu, a sa sjetom (i isprepletenim dozama ponosa i gorčine u riječima) prisjeća se početaka.

U atletiku se, otkriva nam, zaljubila kao 11-godišnja djevojčica, u atletskoj sekciji u Reljevu koju je organizirao Atletski klub Željezničar. Pronašao ju je Dragomir Čabrilo, tragajući za talentima po bosanskim avlijama. Nisu imali atletsku stazu, prostorije ni svlačionice. Najčešće su bili i bez opreme. Ali, svakodnevni treninzi, druženja i ljubav prema sportu pretvorili su disciplinu u trofeje na brojnim prvenstvima.

„Nije nam smetalo što smo trenirali po livadama, šumskim stazama i cestama i što smo se ponekad morali presvlačiti na otvorenom. Sve je to bio dio odrastanja u jednoj divnoj sportskoj atmosferi“, govori ona, pa nastavlja:

„Već u 13 godini, kao najmlađa učesnica nastupam na Balkanskom Krosu u Rumuniji, braneći boje reprezentacije bivše Jugoslavije. Od tada me prate mnoge pobjede i rekordi u raznim disciplinama i kategorijama u krosu, kao i na stazi. Sjetit ću se samo onih značajnijih kao što su osvajanje titule Balkana u krosu i na stazi u disciplini 3000 m, kao i učešće na Evropskom juniorskom prvenstvu. Kao i u svakoj atletskoj karijeri, pored uspona doživjela sam i poneke padove. Ali olimpijski san vodio me kroz sve teške trenutke.“

Foto: Privatni album
Razgovor nas vodi do marta 1992. Mirsada odlazi u Grčku, na Balkanski kros, na njeno posljednje takmičenje u dresu Jugoslavije. Osvojila je bronzanu medalju na 4000 m u izrazito jakoj konkurenciji, no medalja nije ono što joj se prvo vrati u sjećanje kad razmišlja o ovoj trci.

„Cijele jugoslavenska reprezentacija navijala je za moju rivalku iz reprezentacije koju sam pobijedila u dugom finišu i osigurala sebi mjesto na postolju. Taj nesportski gest me je zatekao... nisam htjela vjerovati da je otrov nacionalizma već uzeo maha i u sportu. Barikade i nekoliko provjeravanja legitimacija na putu od Sarajeva do Beograda gdje se reprezentacija sakupila prije odlaska za Grčku, bili su znaci neminovne agresije na našu zemlju“, nevoljko se prisjeća Burić.

Potom, mjesec dana kasnije, rat i oficijelno stiže u Sarajevo. Mirsada Burić je s porodicom, bratom, majkom i ocem, s balkona kuće u Bojniku bespomoćno posmatrala, kako kaže, iživljavanje nad Sarajlijama. „Nisam znala da će mene i moje najbliže uskoro dočekati ista, ako ne i gora sudbina.“

Krajem maja, srpska vojska, uz pomoć njenih komšija i školskih drugova, izvršila je napad na Bojnik, Butile, a onda i na Ahatoviće. Njen 26-godišnji brat izgubio je život u prvom napadu. Pronašli su ga tek nakon rata, u masovnoj grobnici. Kosti je iskopao Amor Mašović i Mirsadin sin danas nosi njegovo ime – Amor.

Svjetska TV kuća ABC dva puta ju je izabrala za "ličnost sedmice" zbog njenih zalaganja da privuče pažnju na ratna dešavanja i masovna ubistva u BiH. Njenu priču objavili su CBS, NBC, CNN, CNBC, New York Times,  LA Times, Dallas Morning News, USA Today,  Washington Post...

Svi koji nisu dočekali smrt u tom trenutku, prevezeni su u logor u Rajlovcu. Među njima je i Mirsada.

„Bila sam zarobljena u jednoj od baraka zajedno s 13 članova moje porodice. Nismo znali kakva nas sudbina čeka i 13. dana mog boravka u logoru srušili su bili svaku pomisao o olimpijskoj normi i odlasku u Barcelonu.

Ipak, zahvaljujući razmjeni za srpske snajperiste, preživjela sam etničko čišćenje. Nažalost, većina muških mještana prevezena je autobusom u nepoznatom pravcu. Njihovi ostaci su otkriveni poslije rata u masovnoj grobnici“, priča nam ona.

Po izlasku iz logora, inatna i gnjevna, ova sportašica odlučila je da se, po svaku cijenu, mora vratiti u formu. Počela je trenirati na ratnim sarajevskim ulicama. Fotografirali su je strani novinari i učinili zvijezdom van BiH. Ona toga nije bila svjesna... uskoro dobiva poziv da bude jedna od deset sportista koji će, prvi put u historiji, predstaviti našu zemlju na Olimpijadi.

Madam Sniper: Ratna slika Mirsade Burić koja je obišla cijeli svijet
Barcelona se bivšoj logorašici činila nestvarnom. Na aerodromu su je dočekale desetine novinara, bila je zvijezda, iako, priznaje, nije imala šansu da se planira u finale, a kamoli osvoji medalju. Ovu je priliku iskoristila da svakodnevno priča o stradanjima ove zemlje.

„Samo otvaranje igara bilo je nezaboravno. Cijeli stadion stajao je na nogama uz ovacije, dajući našoj reprezentaciji podršku. Plakali smo kad je naš sportista stoljeća Zlatko Saračević uzdignuto pronio bh. zastavu s ljiljanima kroz stadion. Nažalost, mnogi naši sugrađani nisu gledali prenos otvaranja jer je Sarajevo žestoko bombardirano te noći... bili smo tako ponosni na naš multietnički sastav reprezentacije“, navodi ona, naglašavajući kako misli da je ovaj nastup bio prvi značajni, ne samo sportski, nego i politički uspjeh Bosne i Hercegovine kao samostalne države.

Rekorde i uspjehe u godinama koje su došle nastavila je nizati u SAD-u. Osvojila je nekoliko titula prvaka i oborila rekorde na 5000 m dok je studirala. Postavila je i rekord BiH na 5000 m koji i danas drži. Njen rezultat od 15:53,54 je bio kvalifikaciono vrijeme za svjetsko prvenstvo u atletici na kojem je nastupala 1995.

Studirala je novinarstvo te postdiplomske studije na njujorškom Univerzitetu Columbia. Pitamo je prati li danas sport u BiH i da li misli da se ova zemlja prelako odriče svojih sportaša:

„Očigledno je da naša zemlja ima veliki broj mladih, talentiranih sportista. U taj talenat treba ulagati jer se svjetski rezultati, kao i osvajači medalja, ne stvaraju preko noći. Najtužnije je kad ti sportisti konačno počnu da osvajaju zapaženije rezultate, onda rukovodioci udruženja i komiteta, koji obično malo znaju o sportu i koji su često postavljeni na odgovorne funkcije kroz svoju asocijaciju s političkim strankama, nađu razloge kako da ne podrže te sportiste.

Kad ti sportisti ne mogu da očekuju bazične stvari kao što su sportska oprema ili odlazak na pripreme, naravno da će tražiti opcije koje su često van granica BiH“, otvoreno govori naša sagovornica.

Spominje i opću besparicu i korupciju koje jedu sve, pa i sport.

„Nasreću, naši građani, ma gdje bili, uvijek su spremni da podrže naše sportiste. Kao primjeri služe podrška Amelu Tuki te članovima naše delegacije koja je nedavno učestvovala na Specijalnim olimpijskim igrama u Los Angelesu“, govori za kraj i razgovor završava čestitajući Tuki i mladim olimpijcima koji su donijeli buket medalja iz LA-a.

„Oni su naši najbolji ambasadori.“

Sin Amor, Mirsada i kćerka Rebeka