Žrtve prijedorskog genocida: Jasmin, dječak za kojeg je bila pripremljena Tomašica

Ispred džamije u Hambarinama, mjestu iz kojeg je maja 1992. počeo prijedorski genocid, danas će biti klanjana dženaza Jasminu Čauševiću, koji je umro 3. februara u 40. godini. 

On se kao 13-godišnji dječak našao ispred streljačkog voda agresorskih snaga u prijedorskom selu Bišćani. U proljeće 1992. godine otac mu je ubijen, kao i veliki broj bližih rođaka i komšija, a on tada teško ranjen.

Piše: Faruk Vele 

Tako, dok se provode posljednje faze genocida na prostoru naše domovine nazvanom imenom Republika Srpska, uključujući, kako to eksperti navode, negiranje i trijumfalizam, s ovog svijeta, jedna po jedna, u tišini odlaze žrtve najstrašnijih zločina u Europi poslije Drugog svjetskog rata. 

Miran i pošten čovjek

„Jasmin Čaušević će ostati upamćen kao miran i pošten čovjek, humanista, izuzetno talentiran u poslu, svestrana osoba i iskreni vjernik, musliman. Sama činjenica da je i Jasminov prerani odlazak potresao toliko ljudi i toliko medijski popraćen govori u prilog o njegovoj ljudskoj veličini“, priča za Radiosarajevo.ba Sudbin Musić, borac za ljudska prava i aktivista. 

Sudbin veli da je Jasmin svojom odlukom da životnu priču podijeli s javnošću u regionu, dao je nemjerljiv doprinos „čuvanju uspomena na zločine počinjene u Prijedoru“, dajući im pritom jednu potpuno novu dimenziju. 

Iako će to mnogi prešutjeti, upravo je tamo, u Prijedoru, sustavno vježban, pripreman i genocid u Srebrenici jula 1995. godine. 

„Posebno je to očito u dijelu Prijedora odakle smo nas dvojica, području lijeve obale Sane za koju je i pripremljena „Tomašica“ (najveća masovna grobnica u Europi nakon Drugog svjetskog rata, op.a.). I  svojim preranim odlaskom on nam je to još jedanput ponovio, ponovo ispričao svoju životnu priču, opominjući bh. javnost na populaciju kojoj je pripadao, a koja je i dalje zaboravljena“, ogorčeno navodi Musić, i sam žrtva. 

Dodaje da su ratne traume definitivno utjecale na Jasminovo zdravlje. A nije jedini. 

„Ja se, evo, šokiran viješću da je otišao, svo vrijeme pitam koliko smo kao društvo učinili da mu pružimo adekvatnu zdravstevnu i svaku drugu zaštitu. I njemu i masi građana poput njega. A ni ja je nemam! Jesmo li to uopće kadri? Zemlja smo u kojoj živi najveći broj vlastitih građana sa postraumatskom simptomatikom. Nakon njegove prerane smrti kojoj je rat sigurno doprinijelo pitamo li se koliko je bh. tragedija iz devedesetih uzrokom i svih drugih dešavanja oko nas. Sve je češća smrtnost mladih, ubojstva su gotovo svakodnevna, samoubojstva, pljačke, vijesti o pronađenim arsenalima naoružanja ili pak poražavajuća statistika o sve većem broju mentalno oboljelih“, pita se naš sagovornik.

Volja sudbine

Koliko je, dodaje on, rat uzrokom našoj toliko šizofrenoj svakodnevnosti u državi najvećih nezadovoljnika u Europi?

„Jasmin je spas i utjehu tražio u vjeri i znam da je ovaj trenutak i prihvatio isključivo i samo kao Božju odredbu. Zato, molim dragog Boga, da mu se smiluje i podari mu lijepo mjesto tamo gdje je najljepše, u lijepom Dženetu“, zaključio je Musić. 

Jedan dio Jasminove duše zasigurno je otišao tog proljeća prije skoro 27 godina. On je, međutim, voljom sudbine, ostao  - da nam prenese Istinu. 

Danas odlazi na Bolji svijet, svojim voljenima, neprežaljenima... Neka je rahmet njegovoj velikoj duši. Sjetite ga se u svojim mislima i molitvama.