... / Snimci s Puta smrti iz jula 1995. godine: Ljudi koji su preživjeli genocid

11. 07. 2019. u 13:59:00 Radiosarajevo.ba

Shares:841

Svake godine 11. juli budi bolna sjećanja ljudi koji su preživjeli genocid u Srebrenici i Put smrti. Takvi prizori nikada ne blijede i samo budu potisnuti, a ovaj datum ih uvijek prizove.

Ahmed Bajrić, prijeratni saradnik beogradske Politike i Oslobođenja, u julu 1995. godine bio jedini fotoreporter u Sapni, kada su na slobodnu teritoriju stizali Srebreničani koji su preživjeli Put smrti.

U maju 1992. godine Bajrić je s porodicom uspio izaći iz Zvornika u Srbiju, odakle je otišao u Austriju. Utočište su pronalazili u crkvama, hramovima i napuštenim kućama. Nakon dva mjeseca boravka u Austriji, odlučio je ostaviti suprugu i dvoje djece i vratiti se u BiH.

"Vratio sam se, jer nisam mogao da podnesem sve što se dešavalo u i oko BiH. Žena i djeca su plakali, ali sam se morao vratiti. Kad sam se vratio, javio sam se Narodnom sekretarijatu u Zvorniku, gdje su me rasporedili u press centar u Sapnu, na slobodnu teritoriju", prisjetio se Bajrić u godinama poslije genocida u Srebrenici.

U Sapni je bilo sjedište press centra u kojem je radio Bajrić, a u julu 1995. godine, kada je Drugi korpus Armije RBiH blokirao put prema Sapni, strani fotoreporteri i novinari nisu mogli proći. Tako se, kao jedini fotoreporter, zadesio na mjestu na koje su dolazili ljudi s Puta smrti. Fotografije je ustupio stranim kolegama koji su ih poslali u svijet.

"Čekao sam ljude koji su dolazili i probijali se, gdje im je stanovništvo pružalo prvu pomoć i čekalo ih. Tog momenta bilo je zaista teško. Bilo je žalosno gledati te ljude, iznemogle, iscrpljene. Kad bi došli, nisu prvo tražili ni hranu ni vodu, već su pitali za nekoga, ko je prešao, očevi su tražili sinove, djeca očeve. Većina je plakala", prisjetio se Bajrić.

S kolegom Muhamedom Kahrimanovićem, kamermanom, dočekivao je ljude koji su dolazili. Prisjeća se kako su bili uplašeni, jer ljudi koji su dolazili isprva nisu znali gdje su i na čijoj teritoriji, a svako je sa sobom nosio neko oružje.

"Nisu to neke puške, ali su bili naoružani. Bilo je veoma teško i opasno, dok nisu došli i okupili se, kada su ih prihvatili borci Sapne i pružili im prvu pomoć, dali im vodu i hranu", sjeća se Bajrić.

Ljudi su danima pješačili pokušavajući spasiti svoje živote. Svaki dolazak na slobodnu teritoriju je bio ispunjen emocijama. Bajrić se pokušao prisjetiti i najemotivnijeg trenutka tih dana.

"Dvojica muškaraca su sve vrijeme nosili brata i uspjeli su ga donijeti na slobodnu teritoriju, ali on je već bio mrtav. Plač i sve... Ne znamo koliko su ga nosili, ali sjećam se dobro da su ga stavili na zaprežna kola i tako ga nosili. Uspjeli su ga donijeti, a on je već bio mrtav", prisjetio se Bajrić.

Oko 3.000 ljudi, djece, starijih i boraca je tada prešlo na slobodnu teritoriju. Svi su bili iznemogli i iscrpljeni. Bajrić je 2009. godine snimio i dokumentarni film "Putem spasa", u kojem je razgovarao s nekim od ljudi sa svojih fotografija i snimaka koje je napravio njegov kolega u julu 1995. godine.

KOMENTARI (1)