BiH / Radiosarajevo.ba na Maršu mira: Kroz šumu smrti do Potočara

10. 07. 2019. u 17:05:00 Radiosarajevo.ba

Shares:149

Rano je jutro u bratunačkom naselju Suljići kada se po posljednji put opraštam od Udrča i krećem prema Potočarima. Kiša je već uveliko padala, ali sam nisam ni mislio da će prestati padati. Nismo prešli ni kilometar, a već smo se par puta morali sklanjati od kiše.

Piše: Omer Kavazović

Prolazak kroz šumu smrti

Kada smo se popeli prema Kameničkom brdu, usmjerili su nas na novu trasu koja je probijena samo za ovaj marš. Ulazimo u šumu u kojoj nalazimo tihe svjedoke genocida na ovim prostorima. Gdje smo mi danas nailazili na odjeću i obuću, 1995. godine su nalazili mrtve ljude. Kako priča naš vodić koji je prošao ovaj put više puta, Senahid Salihović, ovaj put natopljen je krvlju nevinih ljudi.

U jednom od potoka na koje smo nailazili, prepoznao je i svog rođaka koji je ukopan u Potočarima. Kada smo otpočeli penjanje kroz šumu, kiša je pojačavala i već smo dobro bili mokri, ali mi je u glavi prolazilo sve ono što su ovi ljudi proživjeli.

Na samom penjanju već me hvata i umor, ali mi srce govori da su Potočari blizu.

Stigli smo u Potočare

Već oko 10 sati bili smo u Šušnjarima i u magli koja se izdizala mogli smo vidjeti krov bivše fabrike akumulatora. Kada je ugledam, onda znam da sam blizu, znam da sam blizu svoga cilja ovog puta. Ne mogu usporediti taj osjećaj kada ugledam “akumulatorku” i kada shvatim da sam blizu te bijele doline.

Kada sam počeo silaziti i kada sam ugledao bijelu dolinu nišana u Potočarima, već kreću i prve suze. Tijelo jeste umorno, jeste mokro do gole kože, ali na sve se to zaboravi kada se ugleda ta bijela dolina. Znaju ti ljudi koji tu leže da sam ja stigao, ulazim u Memorijalni centar i u sebi ih pozdravljam.

Kako kaže jedan Kur’anski ajet “Oni su živi a vi to ne vidite”. I ja znam da ih ne vidim, ali osjećam da oni vide mene, moj put ka mjestu njihovog vječnog prebivališta.

Jedna od stvari koje moram uraditi jeste proučiti Fatihe očevima svojih prijatelja i prijateljica. Izrodili su prave ljude, ali nažalost nisu mogli da ih vide kako odrastaju, kako postaju doktori, magistri i uzorni građani.

Neobjašnjivo je to, svaki korak koji prođem pitam sam sebe kako je moguće da jedan čovjek drugom čovjeku uradi ovo što je ovim ljudima urađeno i da jednoj generaciji oduzme pravo da upozna svog oca ili majku.

NEMA KOMENTARA