Neprocjenjivo kulturno blago: Srednjovjekovni utvrđeni grad Ključ na Sani

05.01.20. 07:45

J. Ć.

Dijeljenja 117

Neprocjenjivo kulturno blago: Srednjovjekovni utvrđeni grad Ključ na Sani

Na visokim i strmim stijenama uz lijevu obalu rijeke Sane smješten je Stari grad Ključ koji predstavlja neprocjenjivo kulturno blago srednjovjekovne bosanske baštine.

Prvi put se spominje 1322. godine kao posjed moćnih feudalaca Hrvatinića, ali ga do kraja XIV vijeka smatraju sastavnim dijelom ugarske krune. Spominje se 1363, a 13.6.1413. godine vojvoda Vuk Vukčić u Ključu izdaje jednu povelju.

Ključ je imao podgrađe Podključ, koje se spominje 1322. i 1325. godine u vrijeme vladanja Stjepana II Kotromanića, a koje se, također, vidi na gravuri Ključa u Kuripešićevom Putopisu iz 1530. godine.

Turci su ga zauzeli 1463. godine i u njemu zarobili posljednjeg bosanskog kralja, Stjepana Tomaševića. Posada sa dizdarom je bila u gradu do 1838, a 1833. godine imala je pet topova.

Grad ima odličan prirodni položaj, a koncipiran je tako da se mogao braniti u nekoliko faza. Ukoliko je bio napadnut istočni dio grada, uski prolaz uz kapi-kulu zatrpao bi se kamenjem, tako da je zapadni dio ponovo imao mogućnost odbrane. Srednjovjekovni utvrđeni grad Ključ na Sani spada u red najbolje utvrđenih velikih složenih bosanskih gradova.

Povoljan prirodni položaj Ključa prepoznali su stari Rimljani koji su u njemu još u antičko doba sagradili grad, a kasnije u srednjem vijeku i utvrdu koja je od 2005. godine zaštićena kao nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine, potvrdili su ranije za Radiosarajevo.ba iz Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika.

Utvrda Ključa pružala se u blagom luku od sjevera do istoka zauzimajući tri platoa stjenovitog brežuljka iznad lijeve obale rijeke Sane.

Ovaj položaj je sam po sebi izgledao neosvojiv, te je Ćiro Truhelka s pravom konstatovao: “Priroda je utvrdila grad Ključ još bolje nego li je to mogla ljudska ruka.”

Truhelka je smatrao da je prvo izgrađena kula Ljubica, još u XIII vijeku, zatim u XIV vijeku glavni dio utvrđenja, Grad, i na kraju, da su najmlađi dio Ključa, Tabore, izgradili Turci. Prirodno najnepristupačniji je bio Grad na stijeni koja se vrlo strmo ruši prema jugu, prema današnjem gradu Ključu. Na sjeveru je pad terena blaži, te je ta strana čitavom dužinom bila zaštićena visokim bedemom.

Strme stijene na jugu, istoku i zapadu predstavljale su prirodnu zapreku, a bedemi na sjeveru bili su snažna zaštita Grada sa ove strane. Zbog toga nije čudo da je posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević, bježeći iz tvrdog Jajca, našao posljednje utočište u još tvrđem Ključu. Nešto pristupačniji dio utvrde su Tabori, a još pristupačnija je samostalna kula Ljubica.

Arheološka istraživanja, koja je između 1969. i 1973. godine vodio Ivo Bojanovski, ispravila su Truhelkino mišljenje do kojih je on došao posmatrajući vidljive ostatke Ključa, bez arheoloških iskopavanja.

Zaključak Bojanovskog, na osnovu osiguranih podataka, je sljedeći: “Ključ je složeno utvrđenje koje je nastalo, najvjerovatnije još u XIII vijeku kao mali romanički grad oko sadašnjeg centralnog dijela glavne utvrde Grada, kod kapije i kule koja je nastala prvobitno kao branič-kula. Poslije se ova mala utvrda širila prema sjeverozapadu gdje je na najistaknutijem položaju izgrađena nova velika branič-kula, i prema istoku gdje je izgrađena velika palača i na kraju prostorije za topove, za koje je Truhelka mislio da su uređeni vrt palače. Prateći nešto ravniji vrh stijene u nekoliko vremenskih faza nastao je tako glavni dio utvrde Ključa, Grad.”

Oblik Grada je nepravilan trougao male visine. Današnja kapi-kula je posve novi dio na srednjovjekovnom gradu. Nju su podigli Turci da bi bolje zaštitili ulaz u Grad. Prije toga se kapija nalazila u sjevernom bedemu u blizini sadašnje kapi-kule.

Glavni dijelovi srednjovjekovnog Grada bili su: moćna branič-kula, pravougaona kula koja je štitila ulaz, velika palača koja je sigurno bila izgrađena kao utvrđeni dvor, zgrada za topove na istočnom uglu, dvije velike cisterne i obori između objekata zaštićeni vanjskim bedemima i stjenovitim provalijama. Truhelkino mišljenje da su Tabori nastali u tursko doba, samo je djelimično tačno.

Truhelka je kulu Ljubicu (Lubicu) smatrao najstarijim dijelom utvrđenja Ključa, datirajući je čak u XIII vijek, misleći da je to bio tipičan donžon-bergfrit. Bojanovski s pravom smatra da je kula Ljubica nastala tek u XV vijeku kao zaštita glavnom utvrđenju od artiljerije sa sjevernog platoa. Male dimenzije ove okrugle kule, vanjski prečnik svega oko 6 m svjedoče da to nije bila prvobitna branič-kula.

Tipološki ne možemo u potpunosti Ključ smjestiti ni u jednu od vrsta srednjovjekovnih bosanskih gradova. Najbliži je grupi složenih utvrđenja koja su zatvorena fortifikacionim objektima i prirodnim terenskim preprekama. Prema nađenim dijelovima rimske opeke i crijepa u središnjem dijelu grada i kod kule Ljubice (Lubice) može se zaključiti da je na ovom lokalitetu, prije srednjovjekovnog grada, postojalo manje rimsko utvrđenje tipa burgusa. Svi dijelovi srednjovjekovne utvrde sačuvani su u ruševinama.

Dijelovi teksta iz knjige Husrefa Redžića, Srednjovjekovni gradovi u Bosni i Hercegovini (Sarajevo, 2018), objavljeni su uz isključivu dozvolu izdavača te nije dozvoljeno njihovo kopiranje i objava na drugim medijima. Više informacija o knjizi potražite FB stranici Sarajevo Publishinga ili putem maila redakcija@sarajevopublishing.ba. Knjiga se može nabaviti u knjižarama Sarajevo Publishing.