Razgovor s povodom / Nenad Veličković: Kako djecu vratiti literaturi i čitanju knjiga?

19. 10. 2016. u 23:00:00 S. H., D. Ć.

Shares:0

Nenad Veličković pisac je i profesor književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu.

Razgovarali smo sa njim u emisiji 'Rado slušan gost' najprije o fenomenu koji je zahvatio bh. društvenu zajednicu - ljudi bez provjeravanja povjeruju u informacije koje su plasirane i olako zaborave sve što je tome prethodilo. 

„Ta dijagnoza je tačna ukoliko se posmatraju društvene mreže, Facebook naprimjer. Tu je dosta popularno i ušlo je u naviku ljudima da primaju vijesti sa velikim povjerenjem, dosta brzo, i da ih ne povjeravaju. Koriste priliku i mogućnost tog medija da kažu svoj stav o tome što se konkretno pred njima pojavilo, da eventualno neko vrijeme drže pažnju na tome i učestvuju u nekoj diskusiji trošeći vrijeme uglavnom na branjenje tog svog početnog stava. Ali ne i na slušanje suprotnih argumenata, pogotovo ne na provjeravanje onoga što je tom početnom stavu prethodilo. Tako da Facebook ima svoje dobre i loše strane", rekao je Veličković.

"Ja vjerujem da mnoge stvari koje mi danas živimo imaju veze i sa našim obrazovanjem. Mi se prosto nekako naučimo i u familiji i u školi da nam je lakše da kritikujemo ljude, pojave ili stvari, pa su nam onda ljudi ili ekstremno krivi ili smo im zahvalni. Treba da kritikujemo postupke ljudi, ako nešto nisu dobro uradili da to kažemo. Ali na osnovu jednog ili dva postupka ne treba proizvesti neku osobu u uzor ili ideal, nakon trećeg se razočarati. To je polje gdje više rade emocije nego racio. A meni se čini da danas u ovom vremenu u kojem živimo, imamo previše emocija u prostoru u kojem bi trebalo mudro i pametno da odlučujemo, a premalo inteligencije, razuma, informacija i činjenica. Razlog tome je zato što nas škola ne uči, a vrlo često nas ni porodica tome ne uči, da hladne glave, racionalno, ne žureći, iskoristimo informacije koje imamo da se posvetimo tom problemu a ne da odmah napadamo, kličemo. Treba dolaziti od pouzdanih izvora", dodao je Veličković.

Ipak, u medijima danas nema dovoljno vremena za istraživanje informacija već se mora reagovati u sekundi, proizvesti priča, skandal, kako bi se što više to dijelilo, prepričavalo, davalo na važnosti...

„Ako vi postavite pravila igre na način da je zarada jedino mjerilo kvaliteta i da treba da opstane onaj koji je samoodrživ, onda ste vi tako praktično otvorili vrata takvom novinarstvu i takvim medijima koji će za klikovima ili pažnjom dosta površnih čitalaca koji se ne zadržavaju više ni pola minute na nekoj informaciji, vi ćete dobijati upravo veliki broj čitalaca tako što ćete lansirati vijesti koje će pridobijati pažnju takvih čitalaca nekom neobičnosti, pretjeranosti, eksplozivnosti ili kako god. Ali mislim da to nije dobra društvena strategija, pogotovo među onima koji su društvenog značaja kao što su mediji. Tu bi standardi trebali biti puno oštriji i mislim da bi tu država morala kroz zakonsku politiku, možda još i važnije kroz obrazovnu ili kroz neke druge metode kojima raspolaže, to urediti. Neki mediji koji žele zaraditi kroz klikove mogli bi imati neki svoj manji prostor, ali ove medijske kuće koje rade ozbiljno i koji bi bili od povjerenja za neke ljude, trebale bi biti uređene", prokomentarisao je Veličković.

Veličković je glavni i odgovorni urednik magazina za pravednije obrazovanje „Školegijum“. Kaže da je namijenjen prije svega roditeljima.

„Časopis je pokrenut s ciljem da otvori prostor za kritiku postojećih obrazovnih praksi. On se ne bavi samo lošim, već radi i analize postojećeg stanja, da traži primjere i dobre i loše prakse kod nas i vani, te nudi neke alternative. Uz časopis se uvijek trudimo pokloniti neku knjigu. To su neke alternativne lektire, koje kad bi se u školama čitale na način na koji mi predlažemo da se čitaju, možda bi neke stvari u obrazovanju mogle biti promijenjene na bolje. Mi sugerišemo neke alternative za koje vjerujemo da bi u praksi mogle donijeti bolje rezultate.“

Za Školegijum su, kaže, uglavnom svi čuli.

„Neki ga vide kao provokaciju i ako ga čitaju to je samo zato da utvrde taj položaj, a drugi u njemu zaista vide alternativu“, kaže Veličković. „On pokreće neka pitanja koja se ne pokreću ni u krugu akademske zajednice ni nekih drugih medija. Vide ga kao nešto što je u našem javnom prostoru korisno. Iza Školegijuma ne stoji neka velika politika da vodi do promjene sistema, on nema tajni kapacitet da to pokrene. Ali je mjesto na kome će se moći kritikovati postojeća ministarstva, udžbeničke politike, pojedinaca unutar institucija, zakona koje usvajamo. Kao naprimjer, kantonalni zakon o obrazovanju koji je bio pun loših rješenja na koja smo mi ukazali.“

Zbog nedovoljno kvalitetnog obrazovanja, ulaska društvenih mreža u naše živote i brzog načina življenja knjige se sve manje čitaju. Informacije se dobijaju i uče sa medija. Profesora književnosti pitali smo i kako djecu vratiti literaturi i čitanju knjiga?

„Mislim sad već dosta teško jer je konkurencija postala dosta velika i atraktivna. Tamo gdje se formiraju navike, između ostalog i navika čitanja, a to je porodica i škola – tamo bi se očito nešto drugo trebalo raditi da bi se postojeće stanje promijenilo. Pošto veliki broj roditelja nema vremena ili nema naviku, ne želi da čita knjige, ni djeca nemaju od koga to da nauče.

Knjige koje se čitaju u školi ili kod kuće ranije čitaju se uglavnom zbog zabave, ili da se dijete uspava. Vi onda ne možete očekivati kad dijete dođe u neke druge godine da ne očekuje od književnosti da ga uspava. Svijest odraslih o tome koju književnost funkciju može imati u našem društvu i zašto bi knjige trebalo da se čitaju. jedino odatle može doći neka inicijativa bez nekih napora. Ali ponavljam, bez neke nade ili uspjeha da se promijeni generalni odnos prema knjizi ili čitanju sa idejom da se čita više. Pri čemu ja mislim da se ni sad ne čita strašno malo, samo mislim što se čitaju kraći tekstovi i brže knjige, koje su dinamične i zabavne, čita se ono što ima veze sa Facebookom, društvenim mrežama, aktuelnim temama, sa tom željom da se brzo zadovolji ta neka potreba za uzbuđenjem u čitanju.

Takva književnost postoji i čita se, knjižare postoje i te knjige neko kupuje, ali da bi se ta ideja promijenila mora doći od starijih. I akademska zajednica bi to morala prepoznati kao neki stvarno ozbiljan problem, vidjeti šta su posljedice ovoga što sad imamo i eventualno ponuditi neka rješenja. Ili reći ne treba čitati – prevazišli smo tu fazu u razvoju čovječanstva", rekao je profesor Veličković.

Profesor književnosti naveo je još da djeca treba da čitaju nešto sa čim se mogu poistovijetiti i što će ih ponovo privući knjigama, a ne da čitaju zato što moraju.

KOMENTARI (1)