Nebojša Šerić Šoba: Robna kuća Sarajka

06. 04. 2015. u 00:07:15 Radiosarajevo.ba

Shares:0

"Sarajka" je izgrađena 1975. kao Robna kuća "Unima", na mjestu na kojem je nekad stajala jedna od kultnih sarajevskih kafana "Istra". Njen manje poznat nadimak, osim "Sarajka", bio je i "plava pahuljica"...

Danas se na njenom mjestu nalazi BBI Centar.

Piše: Nebojša Šerić Šoba

Robna kuća Sarajka, nekadašnji simbol Sarajeva, otvorena je 6. aprila 1975. godine, nakon više od godine dana građenja. Pravo ime ovog primjera socijalističkog formalizma u arhitekturi, rađenog prema projektu arhitekta Vladimira Zarahovića, bilo je Unima, a izgrađena je na mjestu nekadašnje kultne kafane Istra.

Kad je izgrađen, Sarajlijama se ovaj plavi mastodont nepravilne geometrije, koji su zbog oblika nazivali i "plava pahuljica", s predimenzioniranim trgom nije baš svidio, ali je on godinama postao jedan od najvažnijih simbola grada. Robna kuća Sarajka je služila svojoj svrsi sve do 1992, kada je uslijed ratnih dejstava pretrpjela veća oštećenja.

Ono što je nakon rata ostalo od robne kuće Sarajka prodano je i srušeno, a na njenom mjestu se danas nalazi BBI Centar.


U znak sjećanja na nekadašnju Robnu kuću Sarajka na godišnjicu njenog otvorenja, donosimo vam priču bh. umjetnika s njujorškom adresom, Nebojše Šerića Šobe, objavljenu na njegovom blogu u vrijeme kad su i posljednji tragovi Sarajke nestajali, godine 2006.

Nebojša Šerić Šoba: Robna kuća Sarajka

Upravo se vratih iz Sarajeva. Ma, uvijek je dobro skoknuti do šehera i malo se zezati, pričati šuplju. Sarajevo se stalno mijenja, kao i svaki grad na svijetu, ali te promjene koje sam primjetio su me nekako trznule iz moje vizije tog grada, koja je do jučer uvijek nekako bila nepromjenjiva. Do sada sam odbijao da prihvatim da je sve u Sarajevu promjenjivo, i kada sam došao u stan svojih roditelja u kojem sam odrastao, u prvi mah mi se učini da je sve kao što je bilo. U međuvremenu su starci pobacali koješta što se motalo po kući godinama, kojekakve nepotrebne sitnice, koje su ipak meni značile mnogo, ne zbog njihove upotrebljivosti već zbog činjenice da su oduvijek bile tu.

I tako, izletim iz zgrade i krenem niz Veliki park prema Titovoj i vidim da nešto nedostaje. Robna kuća Sarajka više nije tu. Dokusurile su je pneumatske mašine za rušenje svega postojećeg. U prvi mah osjetih gađenje prema svemu što je dovelo do toga, a onda se sjetih kako je to samo ružno izgledalo. Ali ipak, spoljašnjost nije ta koja je toliko smetala. Unutra sam kupio svoju prvu gitaru, prvu bocu vina, ploče Zeppellinai Purpla, kupovao klopu u samoposluzi, motao se naokolo...

U dubinama svog sjećanja iskopao sam sliku početka građenja Sarajke. Sjećam se ograde, i radnika koji su počeli da ruše kojekakve stare, dotrajale zgrade. Funkcioneri su se užurbano motali oko gradilišta i sve je upućivalo da će to biti sjajan objekt, biser socijalističkog društva. To mi se učinilo strašno moćno, toliki ogroman prostor će da bude iskorišten za građenje nečega mnogo boljeg. Svi prolaznici su bili jako sretni da vide da se nešto novo gradi...

I jednog dana, pojavila se ta RK Sarajka, u svojoj ljepoti i sjaju, simbol rastućeg društva, samoupravljanja, budućnosti i vjere u bolje sutra. Meni kao klincu koji je rijetko kad silazio s Điđikovca, Robna kuća je bila magični centar grada, svemirski brod parkiran ispred Velikog parka, egzotični objekt pun igračaka i koječega. Tete koje su tu radile uvijek su imale one smiješne HTZ polu-papuče-polu-sandale s izuzetno visokim petama, i s rupom na vrhu. Njihove najlon čarape su uvijek bile poderane i s godinama koje su prolazile i robna kuća je sama počela da se polako dere. Nesreća robne kuće je da je nije izgradio Le Corbusier ili Frank Lloyd Wright, tako da nije bilo šanse da se njena historijska uloga u nastajanju jednog grada zauvijek sačuva činjenicom da ju je sagradio neki slavan arhitekta. Naprotiv, postala je meta lešinara postratnog društva kojima je samo stalo da dobiju savršenu lokaciju za neku drukčiju zgradu koja će biti izgrađena na tom istom mjestu.

Neki klinac sada prolazi pored ograde iza koje se danas u Titovoj ulici čuje buka mašina koje melju beton. On zna da se tu nešto ozbiljno dešava. Gradi se. Njegov otac će mu mrzovoljno, kroz zube, reći da se tu gradi neka pizdarija koja će biti izgrađena od para opljačkanih od naroda i masno će da pljune i da opsuje mater političarima i tajkunima koji se užurbano vrzmaju oko gradilišta. To sigurno neće biti neka društvena robna kuća, bit će to privatno vlasništvo koje više niko nikada neće moći da sruši, ma koliko ono bilo ružno ili odvratno. Klinac ce lagano preskočiti lokvu i blato, i slijepo krenuti za svojim starim koji će usput još koji put pljunuti na ogradu i nekom unutra jebat' mater.

(Tekst objavljen na portalu Radiosarajevo.ba 7. aprila 2013. godine)

NEMA KOMENTARA