Ne volontiraj jer to drugi hoće, volontiraj jer je potrebno tebi

Neobičnu priču ispisali su volonteri Jahorina Ultra Trail-a Alma Džanko @vjecniputnik i Armin Mahmutović @thekingoftrebevic. Njen put do Jahorina Ultra traila počinje sa zanimanjem za trčanje i volontiranje u isto vrijeme.

Pišu: Alma Džanko i Armin Mahmutović

@vjecniputnik:

Kako sam sanirala povrede i nisam željela trčati te sezone, a interesovala sam se za volontiranje i pored toga za prirodu i planinu, odlučila sam se prijaviti da volontiram na JUT-u. Animirala sam usput još tri prijatelja pa pođosmo da učestvujemo u većem dobru za koje smo samo mi vjerovali da je dobro. Govorim to zato jer ljudi u našoj sredini imaju jako čudne ekspresije lica kada čuju da neko za nešto volontira i plus da to nije pomoć u humanitarne svrhe. Često čujem rečenice: "Šta ti imaš pomagati nekom i puniti mu džepove, da se neko bogati preko tvojih leđa?," zatim "Ako nešto znaš raditi onda nek ti se i plati za to!" Nije sve u novcu, pokušavam objasniti sagovornicima, i tada sam pokušavala, te nakon svega odustala da objašnjavam sebe. Neko, ko nije bio u mojim cipelama teško da može shvatiti.

Meni, kao nekom ko je odradio godinu evropskog volonterskog servisa, putovao po Evropi i ko je upoznao razne rase i tipove ljudi, njihove priče, jednostavno shvatam da je nas u BiH ubila teorija "lezi hljebe da te jedem". Bijeda nas je ubila, duhovna, bijeda zvana "društveno dobro-šta je to". Ne bih da generalizujem, većina mladih kojima sam rekla da ću volontirati na JUT reklo je da bezveze trošim svoje vrijeme. Ne bih da omalovažavam ničije vrijeme niti da ulazim u šta ga daju, ali upravo oni ljudi koji vrijeme ne poklanjaju nego ga troše, nađu se da meni drže slovo o tome kako je volontiranje na projektu kao što je Jahorina Ultra trail uzaludno. Upravo oni koji ne odu nigdje iz svog dvorišta kude komšijino. Nemojte volontirati, nemojte izlaziti iz svojih okvira.

Kako sam se prijavila za volontiranje odaberem prvu smjenu, jer sam mislila da se vraćam u grad nakon toga. Približilo se volontiranje, zove me Maja, koordinatorica volontera i daje mi upute kako šta treba, umrežavamo se i uvidim da je mnogo volontera počelo odustajati. Kako ne volim neodgovornost i izrade u posljednji tren, javim se Maji i kažem da me piše sve dane što ima ako treba i četiri smjene, radit ćemo. Maja se poče smijati na tu moju ludost, i tek poslije shvati da se ne šalim. Od tog trenutka JUT ulazi na velika vrata u moj život.

Maja me rasporedila na dvije stanice, u dvije smjene. Jedna ispod Trebevića, druga na Jahorini. Moji zadaci su bili mjerenje vremena i pomoć trkačima prilikom okrepe. Nisam imala iskustva volontiranja na trkama, ali sam bila jako uzbuđena što ću spoznati nešto novo i bila sam spremna pomoći. Osjećala sam da će mi Jahorina otvoriti nove poglede i prepustila sam se da vidim gdje će to i u kojem smjeru ići.

Obično tokom trka posvećujem svoje pretrčane kilometre, djeci kojoj je ta pomoć potrebna, tako što prodajem svoje kilometre. Odlučim se da ću i svoje sate volontiranja da posvetim na isti način i nazovem akciju "24 sata za život". Svoje volontiranje sam zaista vidjela kao posvetu: za JUT i za djecu kojima je to potrebno. A svaka ta posveta meni se vratila još duplo. Ona izreka da je tvoje samo ono što daš, zaista jeste istina.

Vjerovala sam uvijek u nju, ali nakon volontiranja na JUT-u dobila je još veći smisao. Upoznala sam mnogo zabavnih ljudi, mnogo životnih priča i motivacija, upoznala sam sebe iz drugog ugla, upoznala sam ljude iz GSS-a gdje sam sada kandidat za pripravnika spasioca, upoznala sam Jahorinu po noći, trail trkače za koje mislim da su najluđi i najbolji ljudi u isto vrijeme, upoznala sam Armina, koji mi je poslije postao životni saputnik.

Neki čudan tip, pomislih na prvu, a tek poslije saznadoh da sam mu donijela na stanicu njegovo omiljeno piće koje od nekog stida nije pio. Kaže, mislio da je moje. "Mah", rekoh, "što je moje, to je i tvoje ovdje. Pijemo šta imamo." A njemu nezgodno što mora nešto dijeliti i to sa mojim hiper izdanjem u pola noći. Primijetih njegov sarkastični humor u jednoj rečenici i shvatih da baš i ne voli ljude. Počnem razmišljati kako Sanja svakog na ova volontiranja zove. Pristižu trkači i on ih nešto većinu poznaje, čujem doziva ih, pokazuje put, zna šta im tačno treba. Usput, dok dodajemo vodu trkačima, pitam ja njega: "A ti neki trkač je l`?" Nisam vjerovala da je i počnem se smijati.

Shvatim ubrzo da je ružno od mene što se smijem, lik fakat trči. "Mah", rekoh, "nisam te viđala na trkama." "Ma ja trail trčim", reče kratko i ode svojim poslom, namjestiti vodu trkačima. Ja upisujem vrijeme kada dolaze trkači. Hladna je noć, rosa već pada po stolu na kojem je okrepa. Izujedalo nešto njega po glavi, vidim češe se, pa ponudih svoju malu pomoć: "Treba li ti nešto protiv uboda, imam u ruksaku". Kaže kratko: "Ma jok." Ništa, ja izvadila već neko ulje na bazi lavande. "Evo, namaži..." Stoji tečnost sat vremena, ništa on...

Otišla ja malo prileći da mi se noge ugriju. Ustanem, čujem trkači supu traže, kolu. Ništa više od zaliha nemamo u gluho doba noći. Armin se nije namazao, i dalje se po glavi češe. "Ne mogu ja tebe tako gledati, daj glavu," kažem i namažem mu sad već rane po glavi. Smirilo se češanje. Neki šturi dijalog smo vodili, a onda mu je vjerovatno mrak pao na oči kad sam ga zamolila da me slika u cik zore među borovima.

Ni slutili nismo da ćemo se slikati zajedno još milion puta poslije toga na drugim destinacijama.

Bili smo tu do jutra, moj prijatelj je većinom pričao s njim, jer je mene baš nekako ignorisao. I ja mu na kraju rekoh:"Čudan si ti neki tip." A on meni:"Sreća pa se nećemo više vidjeti."Ja mu se nasmijah, onako u duhu rečenice:"Eto, ti znaš šta život nosi."

Ništa mi nije bilo teško na volontiranju. Moja 24 sata produžila su se na 29 sati, jer smo nakon dvije smjene nastavili skupljati markacije duž 7 kilometara staze. Skupljali smo markacije i utroje sproveli strategiju, tako da smo jako brzo sve do cilja obavili i nastavili se družiti sa ostalim volonterima dok smo spremali opremu na cilju. Ode Armin sretan što se nikad više nećemo vidjeti. Pitam se kako smo se samo vjenčali bez da se vidimo, ali može biti da je sve vrijeme žmirio.

Mnogo iskustva za tako malo sati života, mnogo dobra učinjenog. Šta bi bilo kada bi svi radili na sebi na ovaj način, kada bi gledali koliko možemo dati od sebe? Volontiranjem sam izašla iz svojih granica i pomogla drugim ljudima, a volontiranje je pomoglo meni da budem bolja verzija sebe.

Ne znate gdje vas staze traila nose, kao ni život. Možete čekati posao, hejtati sve ljude koji odlaze i dolaze, čine nešto bolje za sebe, možete biti ogorčeni zašto vam se ne poklapaju zvijezde i brojati koliko serija ste pregledali, kolika su sniženja i kada će biti, ali život je izvan vaše sigurne zone. Možda baš jedno volontiranje otvori prozore i vrata za nove spoznaje i poznanstva.

Pružite šansu volontiranju! Prijavite se putem www.jahorinatrail.com.

Tri, četiri, start!

Vidimo se na Jahorini!

 

@thekingoftrebevic:

Sanja, šefica trke, je raja. Poznavao sam je nekoliko godina prije volontiranja. Učestvovao sam na dvije utrke jahorinskog traila. Na početku godine sam već znao da neću trčati ponovo pa sam se javio Sanji da bih volio nekako pomoći, barem ako mogu čistiti stazu nakon utrke po Trebeviću. I onda je uslijedio niz događaja, koji su mi promijenili život.

Kada se približila nova utrka, Sanja, koja je u vječnom lovu na volontere, sjetila se moje ponude i pozvala me da nešto konkretno i uradim. Kad sam se već ponudio, nisam imao obraza da je odbijem. Pristao sam, te nagovorim i prijatelja, s kojim redovno treniram da mi se pridruži. Računao sam na to da će mi dosadno i naporno biti, pa sam mislio uz poznato lice će sve ići lakše.

Na samoj prijavi se mogao birati teren i uslovi pod kojima smo bili spremni da radimo pa smo odabrali dobro poznati Trebević, inače naš domaći teren. Tu redovno pješačimo i trčimo. U sedmici u kojoj se održava utrka, saznajem da je veliki broj volontera odustao, a među njima i moj prijatelj. Dobijam transfer na Jahorinu, stanica Dvorišta, posljednja stanica utrke, i povrh svega toga, još i noćna smjena. Šta da radim? Naravno, pristajem i tražim vreću za spavanje. Sve mislim kako neće ovo na dobro izaći, al`ne smijem pred Sanju, ubit će me.

Dan pred trku, u razgovoru sa koordinatoricom za volontere, saznajem da su odustali još neki ljudi. U tom momentu sam jedino ja u noćnoj smjeni i plus ako mogu doći i u jutarnju smjenu jer nema ljudi. Mislim se u sebi:"Hoćete li možda i da zapjevam."

Pristajem, šta ću, ubit će me Sanja. Spremim stvari i lagano pokret. Sastajem se sa ekipom koja će da bude na stanici, i gle čuda, jedan je odustao to isto jutro. Šta ima veze, jaki smo mi što smo ostali. I tako, prvih dvanaest sati sam proveo sa dvije super djevojke. Njima prvi put da volontiraju, a i meni. Niko nije siguran kako da se ponaša. Imao sam nekog iskustva sa utrka, pa sam to svoje “ogromno” znanje iskoristio da pripremimo stanicu. Stanica u hladovinu, voda u hladovinu, coca-cola u hladovinu, mi u hladovinu. Počela je dvanaestosatna smjena.

Prvih par takmičara nam je promaklo u neznanju, ali polako dijelimo zadatke međusobno. Dočekujemo takmičare, evidencija, razgovor, sipamo vodu, režemo narandže. Uopšte nije bilo dosadno, naprotiv, baš interesantno. Vidio sam dosta svojih prijatelja i poznanika kako se muče i bilo mi je posebno zadovoljstvo sipati vodu ovim napaćenim likovima. Prođe smjena, već se dobro smračilo. Moje društvo treba da ide sa stanice, a ja ostajem sam. Nisam imao informacije da će druge dvije osobe biti prebačene sa druge stanice da mi pomognu. Oni će zajedno sa mnom, raditi smjenu 24 sata.

Kada su se pojavili na stanici, bilo mi je nekako lakše. Nisam sam, iako su mi nepoznate osobe. Tu upoznajem Almu. Onako vesela i druželjubiva, to se dalo primijetiti na prvi pogled. Pomislio sam, kako će biti patnja, noć je, ne mogu još sad i pričati. Ali, i s njima mi je bilo super. Grijali smo se u jednom kontejneru pored stanice, posmatrali kako se ljudi pojavljuju iz šume. Vidimo samo snop čeone lampe. Iskačemo vani, dozivamo ih, idemo pred njih da nas ne promaše. To je jako brzo postala rutina. Nisam oka sklopio cijelu noć. Čuvao sam stražu dok su Alma i njen prijatelj malo odspavali. Tišina, noć, svjež zrak, ambijent po mom ukusu.

Sunce je svanulo, prošao je i posljednji takmičar. Počeli smo da se pakujemo. Počistili smo stanicu i krenuli prema Bistrici, usput skidajući markacije sa staze. Šetnja kroz šumu, razgovor, pauze, zezancija, bilo nam je dobro i obradovali smo se kad smo ugledali ciljnu ravninu utrke. Tu mi je već bio dan i po da nisam spavao, a bio sam raspoložen. Valjda zbog zraka planinskog, zbog društva vjerovatnije.

Sačekali smo dodjelu medalja i onda smo za kraj, rastavili i sklonili opremu sa cilja. Interesatno je to što su se svi smijali, radili, niko se nije nešto žalio, iako su svi bili umorni. Iskustvo volontiranja na trci, izgleda je, ostavilo na sve pozitivan trag.

Sjećam se da sam Almi rekao na rastanku: "Nema ba veze, ne moramo se pozdravljati, ionako se nećemo nikad više vidjeti." U tom momentu sam tako i mislio. Ali, nas je to zajedničko iskustvo povezalo, samo što nismo to ni znali. Ostali smo u kontaktu putem društvenih mreža, pa potom je došlo kampovanje, pa planinarenje, pa izlasci, pa putovanje van zemlje, sve dok jedan dan nisam čuo sudbosno "da" od moje buduće supruge.

I eto sad, oženjen, sretan i zadovoljan, mogu reći da mi je volontiranje na utrci zauvijek promjenilo život. Upoznao sam nove ljudi, uradio sam nešto za nekog drugog bez da mi se išta vraća, proveo dva prelijepa dana na planini i stvarno sam uživao. Dobro je što sam se bojao Sanje pa nisam odbio volontirati.

Ove godine učestvujem ponovo, ali kao trkač. Sada će mene neko drugi čekati da se pojavim iz šume.

Sretno svim trkačima i unaprijed hvala svim volonterima. Nema ni nas bez vas.