Sjećanja / Mladi su u Vijećnici učili i zaljubljivali se, na čitaonicu se čekao red

16. 06. 2016. u 08:00:00 Semra Džaferović

Shares:0

Još samo stare fotografije i sjećanja zaposlenika i posjetilaca svjedoci su da je sarajevska ljepotica Vijećnica nekada bila biblioteka.

„Korisnici su dolazili prije otvaranja biblioteke da bi uhvatili red“, počinje priču za Radiosarajevo.ba Bedita Islamović, zaposlenica Nacionalne i univerzitetske biblioteke koja je nekada radila i u Vijećnici.

„Vjerovatno je dnevna fluktuacija bila oko 2.000 ljudi. Sama velika čitaonica imala je 400 čitalačkih mjesta. Sjećam se, radno vrijeme bilo je od 7:00 sati, a već u pola 7 čekali su u redu da dobiju broj.“

Bedita nam priča da u to vrijeme Vijećnica nije bila samo biblioteka, već je bila i mjesto druženja, ali i zaljubljivanja.

„Mladi su tu razmjenjivali skripte i đonove. Tada reprografska tehnika nije bila napredna, đonovi su se pisali ručno. I tada su se studenti dovijali na razne načine kako da dobiju ocjenu više“, priča Bedita.

Svoje ispite, kaže, tada su svi polagali, jer je i radna atmosfera u Vijećnici bila dobra.

„Čulo se samo šuškanje dok se okreću listovi“, kaže.

Dok se prisjeća kako je nekada bilo raditi u Vijećnici, Bedita nam priča da je ambijent u kojem je biblioteka radila bio specifičan – miris i svjetlost koja se prelamala iz staklenog mozaika na krovu ove impozantne zgrade.

„Te zvuke bilo je nemoguće ne čuti, ta svjetlost je bila posebna. Mislim da se to više nikada i nigdje neće ponoviti“, sa sjetom govori naša sagovornica.

Na godišnjem nivou Nacionalna i univerzitetska biblioteka BiH, koja je tada bila smještena u Vijećnici, imala je oko 20.000 korisnika. A danas ova biblioteka, koja se nalazi u veoma lošoj finansijskoj situaciji, broji oko 4.000 korisnika.

Vijest o tome da je zapaljena Vijećnica, u noći sa 25. na 26. august 1992. godine, saznala je na televiziji, i kao i ostali, nije mogla vjerovati da se to dešava. Taj dan je, pored miliona zapaljenih knjiga i časopisa iz biblioteke, zgrade Vijećnice, Bedita izgubila i radnu kolegicu koje se sa bolom prisjeća. U zgradi Vijećnice tada je, kako nam je ispričala Bedita, živjelo i nekoliko izbjegličkih porodica. Žene, djeca i muškarci su ostali bez svog utočišta.

Pitali smo Beditu kako je biblioteka radila za vrijeme rata.

„Još od maja 1992. godine bio je reduciran broj zaposlenika. Nekoliko kolega se više nije pojavljivalo na poslu, nije se znalo ni gdje su ni šta su. Međutim, kasnije je bilo očigledno da su se priključili barikadama, tamo su i viđeni. Prihvatala sam tu informaciju s ogromnom nevjericom, jer kad s nekim radiš, piješ svako jutro kafu, dijeliš užinu, ne možete te osobe da zamislite kao svoje neprijatelje, kao nekog ko je spreman da digne ruku na vas i da ugrozi vaš život i život vaših porodica“, priča.

U biblioteci su ostali raditi samo oni koji su stanovali bliže, a oni koji su imali malu djecu bili su pošteđeni dolaska na posao.

Beditina kolegica Zilha Osmanović bila je sa svojom porodicom u trenutku granatiranja u Vijećnici. Zilha je i ranije za neke medije govorila kako su spašavali knjige iz Vijećnice, ali kada je stihija uveliko zahvatila zgradu sklonili su se u podrume, no ubrzo je, kako priča Bedita, i podrum bio poplavljen, pa su morali napustiti i njega.

U Vijećnici je tada bilo približno tri miliona bibliotečkih jedinica. UNESCO-je naveo kako je spašeno oko 10 do 20 posto fonda, ali Bedita navodi da je jedan broj periodičnih jedinica već ranije bio izmješten zbog smještajnih kapaciteta u hangare u Nahorevu, kao i u đačke domove na Vracama, te da je sve stradalo.

„Prvo su se spašavale stare i rijetke zbirke, rukopisna građa – embrio koji je zapravo činio Nacionalnu i univerzitetsku biblioteku“, kaže Bedita.

Biblioteka je, nakon granatiranja i spaljivanja, rad nastavila u prostorijama Odjeka u BKC-u, a Bedita nam je pričala kako su ljudi i tada dolazili u čitaonicu (koja je bila improvizirana u hodniku), čitali i posuđivali knjige.

Građani Sarajeva su s izuzetnom radošću dočekali vijest da će se simbol Sarajeva obnoviti i svi su očekivali da će se u nju vratiti i biblioteka. 

Obnovljena zgrada Vijećnice otvorena je još 2014. godine, ali u njoj još uvijek nije smještena biblioteka, iako su iz Evropske unije namijenili novac baš za njenu obnovu. Iz Nacionalne i univerzitetske biblioteke neprestano rade na tome da se biblioteka vrati u zgradu Vijećnice u kojoj je sada smještena Uprava Grada Sarajeva.

„Mi vrlo aktuelno radimo na tome, ali nažalost nemamo pozitivan odgovor. Grad Sarajevo je uzurpirao taj prostor. Država je vlasnik, a biblioteka je korisnik bez ograničenja“, rekao je za Radiosarajevo.ba Ismet Ovčina, direktor Nacionalne i univerzitetske biblioteke BiH.

Vijećnica je sada od velike turističke važnosti, ali zbog toga što se ne koristi kao biblioteka skoro se zaboravlja da je ona to nekada i bila.

Njenu unutrašnjost kao biblioteke tada je bilo zabranjeno slikati, potvrdila je za Radiosarajevo.ba Bedita Islamović, ali zahvaljujući digitaliziranim arhivama starih časopisa, uspjeli smo pronaći nekoliko starih fotografija koji će, kad nestanu sjećanja ljudi koji su u njoj radili i koji su je koristili, ostati kao jedini svjedoci o mjestu gdje se tražilo znanje, a gdje se nalazila i ljubav...

KOMENTARI (2)