Otvoreno / Markovina o Aluminiju: Kad gospodari pečenih volova odvedu narod u provaliju

12. 07. 2019. u 10:51:00 Radiosarajevo.ba

Shares:808

Na ulicama Mostara posljednjih dana svjedočimo buntu ogorčenih radnika „Aluminija“, nekadašnjeg privrednog giganta, koji je na izdisaju.

Piše: Faruk Vele

Dok radnici traže svoja prava blokadama cesta i buntom pred Središnjicom HDZ-a BiH, stranke koju smatraju suodgovoronom za stanje u koje su dovedeni, o tome šta je dovelo do propasti „Auminija“ za Radiosarajevo.ba govori Roko Markovina, jedan od simbola privrednog razvoja Mostara, dugogodišnji direktor u Z.I. SOKO- Mostar, doktor tehničkih nauka i društveno-politički radnik, koji je u dva navrata biran za najomiljenijeg Mostarca.

„Žao mi je zbog svega što se dogodilo i što se još događa i sa Mostarom i sa BiH. Nisu oni to zaslužili“, kaže Markovina.

Inače, Markovina je bio profesor čak i Dragana Čovića, a upravo lidera HDZ-a BiH radnici „Aluminija“ ovih dana ponajviše pominju.

Bio je čestiti Roko i član Ratnog kriznog štaba Mostara i ratni zapovjednik njegove Civilne zaštite 1992. godine, član Vijeća građana Skupštine BiH od 1990. do 1996. godine, te itekako ima šta reći o onome šta je „Auminij“ bio i zašto je tako neslavno nazvršio.

Šta je bio „Aluminij“?

„Taj Aluminijski kombinat bio je jedan od industrijskih perjanica Mostara. Uz Soko, Hepok, Šipad, Fabriku duhana, Rudnik i druge. Ponosili smo se njime i njegovim uspjesima, njegovim znanjem i kvalitetom, i pokojnim Jolom Musom koji ga je vodio kroz izgradnju i bio njegov dugogodišnji direktor“, kaže, na počektu, Markovina.

Drastične promjene, podsjeća, teško je napraviti bez previranja. Nakon Drugoga svjetskoga rata fašizam i naci(onali)zam su poraženi na ovim prostorima, a „od siromašnih i zaostalih agrarnih zemalja i naroda postali smo industrijski svijet“.

„Dostojan poštovanja. Možda većina i ne zna da je ZINVOJ, a kojemu je okosnica bio Soko Zrakoplovna industrija, 1990. godine. Dogovoreni radovi u proizvodnji Sokola imali su vrijednost od 52,5 milijardi dolara za 10 godina.. Ali, do toga nije došlo, jer se moć tzv. 'malog čovjeka' u demokratskom društvu, ogledala kroz njegov je glas na izborima. A, on to nije shvaćao ozbiljno. Barem ne 1990. godine i kasnije“, veli Markovina.

Prisjetio se i ratnih godina u „Aluminiju“, koje su kasnije mnogo puta pominjane, te čak bile povod za drugačije vođenje kompanije, pa i naglašenu diskriminaciju srpskih i bošnjačkih radnika.

„Sjećam se da smo, poučeni katastrofom TLM-a iz Šibenika, kada je 1991, a nakon pogođene glavne sklopke, 'zamrznuta' čitava količina proizvedenoga aluminija, koja je postala ogroman blok i nije se mogao upotrijebiti, mi iz Civilne zaštite za vrijeme Prvoga rata u Mostaru, sa povjerljivim ljudima iz Kombinata, nekoliko dana u tajnosti spašavali „Aluminij“, izmještajući glavnu sklopku na tajno mjesto kako ju se ne bi pogodilo sa istočne strane grada koji je bio okupiran od strane tzv. JNA i srpskih paravojnih formacija. Tako smo spasili Kombinat“, podsjeća Markovina, koji je penzionisan kao redovni profesor u trajnom zvanju Fakulteta elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje Sveučilišta u Splitu.

Sramotno i ponižavajuće

Tokom tzv. Drugog rata u Mostaru (sukobi ARBiH i HVO-a i HV.a op.a.), podsjeća Markovina, Kombinat je radio i „za njega nije prijetila nikakva opasnost, jer je lociran na zapadnom dijelu grada, koji je bio pod kontrolom HVO-a“.

„U njemu su radili samo pripadnici hrvatskoga naroda, a bilo je i napisano: Srbima, Bošnjacima i psima...ulaz zabranjen. Sramotno i ponižavajuće...Ali se radnici Kombinata zbog toga nisu pobunili, niti protestirali. Znali su sve što se događa, ali nisu ništa uradili da se stanje popravi. Znalo se da je Kombinat veliki potrošač električne energije, a ja sam se, osobno, prije početka rata, nakon razgovora sa nekim od članova uprave Kombinata, na sjednicama Skupštine BiH, zalagao za smanjenje cijene Kombinatu, i u tome uspio“, govori Markovina.

Zato se danas, gledajući sudbinu radnika „Aluminija“, prisjeća riječi koje je davno naučio:

„Davno sam naučio i dobro zapamtio onu čuvenu izjavu protestantskoga pastora Martina Niemollera, napisanu u Drugom svjetskom ratu, u borbi protiv nacista: Najprije su došli po Socijaliste i ja sam šutio, jer nisam bio Socijalist. Onda su došli po Unioniste i ja sam šutio-nisam bio Unionist. Onda su po Židove, i ja sam šutio-jer nisam bio Židov. A kada su došli po mene nije ostao više nitko da za mene nešto kaže."

U „Aluminiju“ se, veli Markovina, godinama dešavao kriminal i u tome treba tražiti neke od važnoh uzroka kansije propasti.

„Koliko sam čuo ovih dana na TV od strane ogorčenih, napuštenih radnika, događalo se tamo svašta...Od pretvorbe, pranja novca, prodaje dionica, odlaska „ratne uprave“, izbora „nove uprave“ i sl. Sve sto se tamo događalo. Znalo se, kao u Sokolu, i u Fabrici duhana i u svim drugim propalim poduzećima koji su uništena. Za sve to smo to sami krivi, netko manje, a netko više. Kralo se, varalo i to se znalo, a vlast je šutjela. Ništa se nije poduzimalo, pogotovo na razini Federacije“, ističe naš sagovornik.

Treba, kaže Markovina, samo pogledati imovinsko stanje tadašnjih rukovodnih struktura prije rata i danas.

„Većina je živa, a dobar dio ne živi više u Mostaru, niti u BiH. Velika većina zaposlenika Kombinata nije krala, ali, isto tako nije ni ništa učinila da se krađa ne dogodi, a samim tim ni njegovo uništenje. Moglo se je i pretpostaviti što bi se moglo dogoditi Kombinatu nakon Sokola, Fabrike duhana, Rudnika, Šipada i drugih industrijskih poduzeća Mostara, nakon Željezare Zenica, TAS-a iz Sarajeva, Unisa i drugih. Povijest nas uči da je tako bivalo i u svim ratovima do sada. Događale su se svjetske ekonomske krize koje su generirale ratove. Tako je došao i Drugi sjetski rat, kojega nikakav razum nije mogao zaustaviti. Fašizam, kao najcrnji oblik vladavine, zaprijetio je da zavlada svijetom. Bez skrupula“, naglašava Markovina.

Uzmi Šemso koliko ti drago

Pita se šta su građani Bosne i Hercegovine birali nakon četiri krvakve godine i tzv. mira.

„ I što smo dobivali svaki put do sada za ovih 29 godina? Kakav nam je bio izbor? Birali smo sve ovo vrijeme nacionalizam, a „svaki naconalizam strijemi nacizmu, a nacizam fašizmu“-odavno je zapisano. Dobili smo neoliberalni kapitalizam, po logici „uzmi Šemso koliko ti drago“ i za to što uzmeš- nećeš odgovarati. I od gopodara i vlasnika nad sredstvima za proizvodnju-postali smo sluge. I to sluge loših gospodara. Dobivali smo svih ovih godina nesposobnu vlast i lažnu oporbu. Dobijali smo uhljebe na ključnim mjestima i ljude bez vlastitoga stava, koji su vodili računa samo svojim interesima. Ljude koji su radili jedino onako kako su i znali, a kako rade „loši đaci“. I u državi i u poduzećima“, podvlači Markovina.

To je imalo svoje opasne posljedice.

„Nesavjesno i nestručno, bez potrebnog znanja, bez obavezne odgovornosti, bez ljubavi i prema svome poduzeću i prema vlastitoj zemlji. A samim tim nije moglo ni biti uspjeha. Jer, za svaki uspjeh potrebno je tek nekoliko „sitnica“: znanje, htijenje, privrženost vlastitom poduzeću i državi i spremnost na odricanje, barem za neko vrijeme. Nije Aluminijski Kombinat u Mostaru jedinstven slučaj. On je posljedica prethodno navedenoga stanja. A takvo stanje sami smo izabrali. I birali svaki put od 1990. godine“, komentira on.

Povjerovali smo nacionalistima

Što možemo očekivati od budućnosti?

Ili će mladost odlaziti iz zemlje s kartom u jednom pravcu, a mi stari poumirati, ili će trebati početi ispočetka, i ozbiljno i odgovorno krenuti u obnovu i izgradnju zemlje. Trećega puta, jednostavno, nema. Ako još imamo vremena, jer, čini mi se da je već kasno. I, naravno, krivce za sve ovo što nam se dogodilo, nakon rata, privesti pred lice pravde. I, naravno, dokinuti Daytonski 'bezrazum', uz pomoć Međunarodne zajednice, jer ovako više ne ide. A to sam, sa još petoricom Posavljaka iz HDZ-a na čelu sa Ikom Stanićem, govorio i onoga kobnoga novembra/studenog 1995. kada smo, jedino nas šestorica, glasovali svojom glavom i svojom savjesti, protiv njegovoga prihvaćanja“, ističe Markovina.

Na koncu, Markovina kaže da mu je žao Aluminijskog kombinata i njegovih zaposlenika, isto koliko mu je žao njegovog Sokola i svih drugih uništenih i mostarskih i BiH poduzeća, i „svih drugih radnika diljem BiH, koji su ostali bez posla i svega onoga što su do sada njihovi očevi stvarali“.

„Žao mi je i mladih koji bježe iz ove zemlje glavom bez obzira. Ali, moram naglasiti i to da nam nacionalizam, 1990. nije 'pao s neba'. Sami smo povjerovali u šarene laže nacionalista, sami smo dopustili da nas 'kupuju pred izbore koncertima 'cajki' i pečenim volovima, obećavajući narodu brda i doline, e da bi, na koncu, napunili svoje džepove, a njih, radnike i tzv. 'svoj narod' (plašeći ga opasnostima koje 'prijete' od druga dva naroda u BiH) doveli do provalije.

Ne do samoga njezinoga ruba-već ga ubacili u provaliju. O tome sam pisao i prije izbora 1990, a i kasnije. I nije pomoglo. Tek, potvrđivala se ona stara maksima da 'poslije glasanja-nema kajanja', kao i ona Sokratova da 'Narod koji iz svoje povijesti ništa ne nauči-ona mu se ponavlja'. I to se tako potvrđuje već više od dvije tisuće godina. Šteta. Neizmjerna šteta“, zaključio je Markovina.

 

KOMENTARI (1)