Opća bolnica / Heroji u bijelom: U ratnom Sarajevu radilo se s emocijama i iz inata

09. 05. 2017. u 18:24:00 E.B.

Shares:0

Pod kišom granata zdravstveni radnici nadljudskim naporima branili su opstanak života u opkoljenom Sarajevu od 1992. do 1995. godine.

Bez osnovnih uvjeta za rad obavljali su najzahtjevnije medicinske zahvate boreći se za svaki ugroženi život. Organiziranost, disciplina i nesebična požrtvovanost bile su glavne odlike ljudi koji su položili Hipokratovu zakletvu i ostali u ovom gradu kada je bilo najteže.

Bilo je teško, saglasni su svi oni koji su danonoćno bili u stanju pripravnosti od 1992. do 1995. godine. A među njima su bili prim. dr. Zlatko Kravić, prim. dr. Dragan Stevanović, dr. Alija Mulaomerović, prim. dr. Fahrudin Kulenović te Jasna Gavrankapetnović, dipl. med. sestra.

Na okruglom stolu koji je organiziran povodom 151. godine od osnivanja opće bolnice Abdulah Nakaš prisjetili su se najtežih dana u njihovom radnom vijeku.

"Iz ove nevolje naučili smo da je naša izdržljivost mnogo veća nego što se može zamisliti, ali i da je naša snaga u jedinstvu. Vrijeme rata bilo je vrijeme kada su ljudi u bijelom bili jedno biće i kada nam je prvenstveno bilo stalo do zdravlja i života ljudi", rekao je danas direktor Opće bolnice Abdulah Nakaš dr. Zlatko Kravić.

Doktor Kravić najveći dio rata proveo je radeći u Dobrinjskoj bolnici, ali i na Nišićkoj visoravni, Bjelašnici, Treskavici, Igmanu.

"Bilo je teško na Dobrinji, bilo je teško u cijelom Sarajevu. Iako sam primarno bio u dobrinjskoj bolnici, trinaest mjeseci sam proveo na terenu jer je uz brigadu išao i doktor. Mnogo je medicinskih radnika stradalo u ratu, neki su stradali u bolnicama, neki na terenu, ali naši ljudi su stradali i na putu od posla do kuće i obratno.“

Kravić se prisjetio autobusa koji je prevozio medicinske radnike na koje je pucano iz sijača smrti. Bio je u tom autobusu i nasreću ostao nepovrijeđen, dok su neke njegove kolege poginule. Teški su to, kaže, trenuci, neizbrisivi iz sjećanja, no najteže mu je bilo gledati povrijeđenu djecu, djecu koju su svim silama željeli spasiti, ali im pomoći nije bilo.

„Uvijek ću se sjećati dvanaestogodišnje djevojčice koja je dovezena s Vojničkog Polja. Pogođena je direktno u srce. I teško mi je pomisliti da je neko kroz nišan vidio da gađa dijete i pucao je, hladnokrvno je ubio. Sjećam se još jedne djevojčice koju je geler pronašao u skloništu. I ona je bila pogođena u srce. Bez rukavica smo je u hodniku operisali. Preživjela je osam dana na aparatima, sve do nestanka struje i tada smo je definitivno izgubili.

Kada ste doktor, onda imate dužnost da pomognete svom narodu. Radilo se s emocijama, radilo se i iz inata. U ratu morate brzo djelovati, morate znati šta sa pet ili deset pacijenata. A ja sam u jednom trenutku na Dobrinji imao 220 povrijeđenih u bolnici."

Doktor Kravić je danas ponosan jer je na čelu ustanove koja broji 580 zaposlenih, koja je u prošloj godini pružila više od milion usluga, i u kojoj je prošloj godini obavljeno 4 800 različitih operacija.

Kao vojno lice dr. Dragan Stevanović znao se nositi s onim što je donio rat u našoj zemlji. No ono s čime se kao čovjek teško nosi su sjećanja na stradale u ratu, posebno djecu. Kaže kako mu se na svaki spomen proteklog rata vrati slika rahmetli Abdulaha Nakaša s djevojčicom u rukuma koju nosi u salu da joj amputira nogu. Da situacija bude još teža, majka ove djevojčice je taj dan stradala pokušavajući spasiti svoje dijete.

Ovom prilikom prim. dr. Fahrudin Kulenović podsjetio je kako je Sarajevo grad fenomen, ne samo po onome što je preživio nego i po tome da se u polumilionskom gradu bez struje, vode i lijekova nije dogodila niti jedna veća epidemija.

Sistematska deratizacija se kaže Kulenović bolje provodila u ratu nego danas u miru, a to nam govori o stanju u državi.

Kroz dokumentarni film o stradalim u Sarajevu dr. Alija Mulaomerović na emotivan način podsjetio je prisutne kroz šta su prolazili zaposlenici Hitne medicinske pomoći na čijem čelu je bio u to vrijeme.

I sve bi bilo mnogo teže da nije bilo medicinskih sestara koje su danonoćno bdjele u bolničkim prostorijama. Među njima i Jasna Gavrankapetnović.

„Bilo smo majke, supruge, imale smo djecu i muževe na linijama i bile smo stalno u pripravnosti. I ništa nam nije bilo teško. Pomagale smo ranjenima, bolesnima, nosile hranu“, poručila je Gavrankapetanović.

NEMA KOMENTARA