Država za ratnog zločinca

Kada je Skupština općine Bosanski Šamac 2017. godine za direktora Doma zdravlja u tom gradu imenovala Blagoja Simića, kojeg je Haški tribunal osudio zbog ratnih zločina protiv nesrpskog stanovništva na području te općine, žestoko se protestiralo u bosanskohercegovačkoj javnosti.

Piše: Faruk Vele

S raznih strana se osuđivala činjenica da je osuđeni ratni zločinac Simo Zarić imenovan za zamjenika načelnika Bosanskog Šamca, na kojoj je i smrt dočekao, pa i kada je Gojko Kličković, kojem se sudilo za ratne zločine, izabran za načelnika Krupe na Uni.

Naše budale i njihovi zločinci

Da ne govorimo o činjenici da je Fikret Abdić Babo, koji je za zločine nad svojom krajiškom subraćom osuđen u Hrvatskoj, i dalje na čelu Velike Kladuše.

Ne treba opisivati šok logoraša iz Stoca kada je, primjerice, za njegovatelja u novootvorenom Domu primljen njihov mučitelj, osuđeni ratni zločinac Ante Krešić, kojeg je HDZ stavljao i na listu za općinsko vijeće.

S pravom smo se gnušali na dočeke Darija Kordića, čovjeka odgovornog za spaljivanje djece u Ahmićima, i to u režiji vladajućeg HDZBiH i bivšeg predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Dragana Čovića, ali i kritizirali skupove podrške i dočeke uznicima poput Jadranka Prlića, Valentina Ćorića, počast Slobodanu Praljku u Saboru Hrvatske, ili kad Miljan Brkić posjeti u zatvoru Brunu Stojića...

Da poznato je da za svoje zločince HDZ BiH intervenira i kroz državni sistem. Svoju slobodu Marko Radić Maka, poznati ratni zločinac iz Hercegovine, ima zahvaliti Čovićevom ministru Josipu Grubeši...

Sve to je manje-više svakodnevnica Bosne i Hercegovine. No, to je ona priča o njihovim zločincima, i o "našim budalama".

Jer, kada u glavnom gradu države BiH za direktora javne ustanove bude imenovan čovjek kojem kvalifikacija to da je pod zastavom oslobodilačke Armije RBiH pljačkao, maltretirao, mučio, pa čak i spaljivao svoje sugrađane koji su devedesetih imali samo drugačije ime, onda je to jasan znak da nam je "vrag zaseo na prag" - zemljo bosanska.

Da, treba pohvaliti brzu reakciju ljudi poput Lane Prlić, potpredsjednice SDP-a. Nećakinja Jadranka Prlića, koja je i u novembru 2017. godine među prvima podržala presudu Haškog tribunala u procesu protiv najviših vojnih i političkih predstavnika tzv. Herceg-Bosne, ima pravo osuditi postupanje u slučaju "Enver Zornić". Upravo snagom takve dosljednosti, Prlić je i ovaj put nedvosmisleno poručila kako smatra da ratni zločinci ne mogu i ne smiju obavljati javne pozicije.

Ali je, također, jasno adresirala odgovornost, i to prema partijskim drugovima Damiru Mašiću i Adnanu Koriću,  te najavila da će na Predsjedništvu SDP-a tražiti da podnesu ostavke. Jer su oni, kako je navela Prlić, odgovorni za ovaj "propust", koji nailazi na zgražanje svakog normalnog.

Da, ohrabrujuća je i činjenica da je brzo realigrala i Kadrovska komisija i pozvala na smjenu Zornića, kao i da je čelnik te SDP-a Nermin Nikšić najavio isključivanje navedene osobe iz članstva, no i dalje stoji neodgovoreno odzvanjajuće pitanje kako se takva osoba mogla naći na čelu javnog preduzeća?!

Ogromna šteta je nanesena. Ne samo SDP-u već i gradu Sarajevu i državi Bosni i Hercegovini, jer se mediji u regionu već utrkuju ko će brže prenijeti da je glavni grad naše zemlje našao potrebnim da visoke javne dužnosti dijeliti ratnim zločincima, na isti način kako to u Beogradu, u Banjoj Luci i entitetu RS, pa i Hrvatskoj i u Hercegovini već godinama rade.

Jesmo li se to počeli mjeriti sa Beogradom u kojem ratni zločinci poput vojvode Vojislava Šešelja sjede u državnom parlamentu, predaju na vojnim akademijama, gdje gostuju u emisijama televizija sa nacionalnom frekvencijom? Ili sa Zagrebom gdje logorski isljednici uvaženi komentatori?

Forto, javi se

Posebno je u svemu sporna uloga Vlade Kantona Sarajevo, na čelu sa vječito zbunjenim Edinom Fortom, koji, eto, nikad ništa ne zna.

Proklamirana i pohvalna spremnost da budu alternativa kompromitiranoj politici Stranke demokratske akcije (SDA) i svih karikaturalnih likova koji nas godinama tiho ubijaju, te najave insistiranja na procedurama i zakonitosti, pretvorilo se u potpuni fijasko.

Kako je moguće da Vlada KS, tobože snažno okrenuta prema tekovinama modernih demokratija i uprave, prije glasanja ne zatraži najobičnije uvjerenje o nekažnjavanju!? Pa, majku mu... Da, to onaj dokument zbog kojeg bi svakog od nas, svaka bogovetna institucija danas u Sarajevu, 'smarala' pri pokušaju da se (uglavnom bez ikakvog izgleda) natječemo i za najmanje mjesto u javnost službi, zar ne?

Gdje su ostavke?

Da su poštovani sistem i dobre prakse ni SDP, a ni Vlada KS ne bi morali da objašnjavaju javnosti je li ovo država za čovjeka ili država za ratnog zločinca!

Jeste da je Zornić i ranije uživao privilegiju "uglednog građanina" pa se, prema medijskim izvještajima, pojavljivao na godišnjicama bitaka, davao izjave ili je biran u čelništva zavičajnih udruženja, ali je sasvim drugo kada mu neka vlada da javno priznanje i imenuje ga na čelo važnog preduzeća, a to je sada učinjeno.

Sarajevo je svojom spremnošću da, uprkos svemu, u opkoljenom gradu procesuira strašne zločine poput onog u kojem je ratne 1993. bio suđen Enver Zornić, pokazalo da pripada boljoj strani civilizacije.

U Sarajevu su novinari i javnost imali hrabrosti da osude zločine, a da zločince nazovu pravim imenom, kao što to čine i danas. Čak kada su oni i za vlast bili tek "naše budale".

Kao takvi smo prepoznati u svijetu, zbog toga smo preživjeli i opstali uprkos svim užasima i genocidu koji se odvijao pred očima svijeta.

Sarajevo danas zbog  Susan Sontag, Václava Havela, Bona Voxa, Briana Enoa, Luciana Pavarottija, Ivana Stambolića, Latinke Perović, Filipa Davida, Srđe Popovića i drugih koji su ga podržavali u najtežim godinama, mora izaći iz moralne kaljuže u koju je gurnuto kroz slučaj 'Zornić', te da uputi javnu ispriku, prije svega, porodicama nevinih žrtava, gađana države Bosne i Hercegovine, sugrađana koji su ubijeni zbog svojeg imena, porijekla. Ovo je trenutak za to.

Najmanje što mogu učiniti svi odgovorni za ovu aferu jeste da podnesu ostavke i da se povuku, te zatraže oprosta, od porodica stradalih sugrađana, ali i od javnosti.

Prošlost ne možemo promijeniti, ali budućnost gradimo sami.