Dossier Jovan Tintor: Moler i ubica, ratni gospodar života i smrti Vogošće i Karadžićev savjetnik

Kažu da je bio ratni gospodar života i smrti u Vogošći. Priča se i da je njegov najveći problem prije rata bio taj što nije mogao da pokaže koliko je Srbin, pa je u Semizovcu (naselje u blizini Sarajeva), u kafani Čikin vir, kad se svi raziđu tjerao muzičare da za njega i nekolicinu odabranih svira tad zabranjene četničke pjesme...

Ukoliko ste zaboravili, dozvolite da vas podsjetimo i na ovaj detalj. Oslobođenje je u ratu, nakon granatiranja sarajevskog porodilišta, donijelo priču o jednoj granati koja je eksplodirala i na kojoj je pisalo: "Pozdrav od Jovana Joje Tintora":

 

Ovo je priča o Jovanu Joji Tintoru, 64-godišnjem optuženiku za ratne zločine koji je uhapšen jučer na granici Bosne i Hercegovine i Srbije.

Joja je bio dijete porodice koja se borila na strani četnika u Drugom svjetskom ratu. Njegov otac zbog toga nije mogao pronaći dobar posao u postratnoj Jugoslaviji, pa se sitno bavio poljoprivredom. Otac mu je bio blizak prijatelj nekolicini pravoslavnih popova koji su Joji pronalazili poslove. Bio je moler prije rata, na jednom srpskom forumu pišu „poznat i priznat“. No, krajem osamdesetih bio je osuđen zbog “nacionalističkih ispada i remećenja javnog reda i mira”.

„Bio je pun para. Novčanice su ispadale iz njegovih džepova, moljakali su za njega više puta, ali je ipak odležao presuđenih 45 dana“, rekao je za E-novine bivši sarajevski sudija Svetislav Stanojević.

Potpuno nepoznat do trenutka osnivanja Srpske demokratske stranke u Bosni i Hercegovini, kojoj na početku poklanja 250 hiljada njemačkih maraka i blindirani terenac. Bila je ovo skupa ulaznica za klub koji će u '90-im godinama prošlog vijeka iznjedriti najgore zločince koje je ovo tlo vidjelo.

Nakon izbora i pobjede SDS-a, Tintor u SDS-u dobiva počasno mjesto, a na početku rata, organizira okupaciju Vogošće (općina u blizini Sarajeva). Imao je svoju jedinicu, tzv. Tintorovce, koja je usko sarađivala sa Specijalnom jedinicom Bore Radića, inače sarajevskog mangupa koji je do rata radio kao "čuvar" elitnih kafića po gradu. Volio je karate, živio je u Parizu... "folirao" je na početku rata kako formira "pokret protiv rata", a osnivao je specijalnu jedinicu po naredbi Kriznog štaba Vogošće kojim je rukovodio Joja Tintor.

Tintor je 2. maja 1992, dana kojeg mnoge Sarajlije pamte kao jedan od najgorih s početka rata, naredio da se pansion “Kon Tiki” u Vogošći stavlja na raspolaganje srpskoj policiji “radi saslušanja privedenih i pritvorenih lica”, a na taj način označen je početak masakra nad vogošćanskim Bošnjacima.

 Tu odluku je po Tintorovoj naredbi odmah sproveo u djelo Branko Vlačo (uhapšen 2011. pa 2015, prvostepenom presudom Suda BiH, osuđen na 15 godina zatvora), koji je postavljen za upravnika logora. Najveći vogošćanski zločini desili su se u logorima “Kod Sonje” i “Bunker” u Vogošći, “Nakina garaža” u Krivoglavcima, “Planjina kuća” u Svrakama, kasarni JNA u Semizovcu, kao i u živom štitu prilikom četničkih ofanziva na brdu Žuč.

Za višestruka silovanja žena i djevojčica u pansionu, nečovječno postupanje i ubistva osoba zatvorenih u bunkeru znao je i Jovan Joja Tintor.

U tom periodu, Tintor postaje i specijalni savjetnik Radovana Karadžića, koji trenutno u Haagu iščekuje presudu po optužbi za brojne ratne zločine na području BiH.

U intervjuu koji je dao 1. augusta 1994. godine Risti Đogi, Tintor je rekao da je on komandant Kriznog štaba u Vogošći i da je nadređen tadašnjim vojnim i civilnim vlastima. Tintor je u istom intervjuu objasnio kako je blokirao Vogošću. Pogledajte cijeli intervju.

„Tintor je naložio da se Muslimani zatoče u hangar u kasarni u Semizovcu, koji su čuvali pripadnici paravojnih snaga s Pala. Pripadnici paravojnih snaga, koji su se u Vogošći pojavljivali od aprila do augusta  1992. godine, djelovali su u dogovoru s članovima vojne komande u  Vogošći, snagama milicije i općinskim vlastima. Krizni štab Vogošća osnovao je zatočenički objekt zvani "Bunker", a Srpska općina Vogošća osnovala je zatočenički objekt zvani Planjina kuća“, navodi se u informaciji Haškog tribunala.

„Četvrtog jula 1992. u napadu agresora na vogošćansko selo Tihovići, četničke formacije zarobile su i ubile 32 civila. I ovaj napad desio se pod direktnom Tintorovom komandom, a Vlačo je i u njemu igrao značajnu ulogu. U Tihovićima su tada između ostalih ubijeni Bešir, Fehim, Ibrahim, Mujo, Rifet, Salko, Sefer, Sinan, Sulejman i Šaban Halač, Tija Azemović, Hanka Huseinović, Hanka Šehić, Ibrahim, Mahmut, Sead, Senad i Šaban Kahriman, Abdulah, Bajro, Hamid, Hašim, Mensur, Mustafa, Ramiz, Rasim, Ševal i Uzeir Kožljak, Sejad Sejo Hero, Kasim, Esad i Džemo Hadžić.

 U logoru “Bunker” u Vogošći se u prosjeku nalazilo od 50 do 80 zatvorenika. Tu su privođeni Bošnjaci iz Vogošće, okolnih mjesta Svrake, Semizovac, Tihovići, Nahorevo, Hadžići, Bioča, Ilijaš, Ilidža, Ahatovići… Kroz “Bunker” je prošlo oko 800 logoraša, a oko 200 ih je dočekalo slobodu. Ostalima se gubi trag. Osim ubistava, mučenja i silovanja, u ovom logoru pod komandom zločinca Vlače, Bošnjaci su mučeni glađu, tako se preživjeli logoraš Eset Muračević, inače poznati novinar i publicista, sjeća “kako su Žara Milić, Rade Lukić Pape i Marinko Soldo znali i one male količine hrane otimati od logoraša i davati psima“, zapisao je Avdo Huseinović.

Sredinom 1995, Tintor je odselio u Bijeljinu i narednih mjeseci vodio, s još nekoliko ljudi hajku protiv Esada Muradbegovića, u čiju je kuću uselio. Tražili su od Muradbegovića da potpiše dokumente o zamjeni imovine s Tintorom: Muradbegovićeve dvije kuće u centru Bijeljine, 24 dunuma zemlje kod Radnikovog stadiona, 13 dunuma zemlje pored hipodroma i 13 dunuma šume u Suhom Polju za Tintorovu kuću u Vogošći, navodno pijacu u Nedžarićima, kao i lokal kod pijace Markale. Muradbegović je odbio, a potom su ga optužili da je Alijin špijun, da je za njega švercao oružje... Muradbegović je zatvoren, i uz pomoć jakog advokata iz zatvora jedva je izašao živ.

Kako je nakon rata ubio Branka Petrovića u Srbiji (osuđen je na devet godina zatvora), za što je optužen.

Ubistvo Branka Petrovića se dogodilo 3. augusta 2012. u banji Vrujci. Kako je na sudu utvrđeno, Tintor je sa dva hica iz pištolja, za koji nije imao dozvolu, usmrtio Petrovića hicima u vrat i leđa. Tragediji je prethodila rasprava, tokom koje je Petrović s rođacima i prijateljima vrijeđao Tintora dok se on kod kioska „Ravnogorac“ u banji mazao ljekovitim blatom. Nazivali su ga majmunom i psovali mu majku, a kad mu je Petrović opsovao djecu i unučad, Tintor je iz svog vozila izvadio i repetirao pištolj. Ispalio jedan za drugim dva metka, i to prema mjestu gdje je stajao Petrović s prijateljima.

Na više srpskih foruma i blogova, nekadašnji vojnici Vojske Republike Srpske mole za "samilost" prema Joji i traže da mu se zbog "uspjeha u Vogošći", oprosti postratni "nemar"...

Nakon rata, aktivirao se Joja u Ravnogorskom četničkom pokretu, pa je dobio i titulu četničkog vojvode. Pobjegao iz Bosne i Hercegovine, skrivao se u Srbiji, pod lažnim imenom Jovica Berjan.

Sin, Aleksandar – prijatelj s Radovanovim sinom Sašom, udavio se u Drini 2000, na području kraj Zvornika, kada je, dok je skelom s drugovima prelazio rijeku, vojska tadašnje Jugoslavije pucala na njega, nakon čega se udavio, pisali su srbijanski mediji. Tintorov sin je, navodno, pokušao da u RS-u unese švercovanu robu, ali ih je osujetila vojna policija.

Godine 1999, naša zemlja za njim raspisuje potjernicu pod sumnjom za zločine protiv čovječnosti i ratne zločine, počinjene nad žrtvama bošnjačke i hrvatske nacionalnosti, na području općine Vogošća i okoline.

Jučer, na graničnom prijelazu Rača, Granična policija Bosne i Hercegovine hapsi Joju Tintora.

Tintor je kontroliran pri ulasku u BiH dok se nalazilo u pratnji advokata. U jednom trenutku pokušao je pobjeći u Srbiju, no u toj je namjeri spriječen.

Posljednja vijest je da će Tužilaštvo od Suda BiH tražiti pritvor za Tintora.