Opet popularno / Dašak misterije srednje Bosne: Tradicionalno tetoviranje katolkinja

04. 11. 2018. u 12:30:00 L. K.

Shares:172

Tradicija tetoviranja ruku bosanskih katolkinja izumire s posljednjim nositeljicama toga starog običaja. Tetoviranje žena katolkinja na području srednje Bosne uvijek je nosilo sa sobom dašak misterije jer je bilo drugačije, neobično i koncentrirano uglavnom baš i samo na tom području. 

Marinko Slipac iz Novog Travnika, umjetnik i pisac, je, zadivljen ovom temom, a za potrebe svog istraživanja, razgovarao s nekim od tetoviranih žena, možda i posljednjim nositeljicama ovih ukrasa. Istraživao je više, intrigiran ovim reliktima, a za Radiosarajevo.ba kaže da su stariji istraživači zabilježili da se nekad na prostoru cijele Bosne i Hercegovine, kod katoličkih žena – Hrvatica, izvodio običaj tetoviranja dijelova tijela, uglavnom ruku.

Te običaje je - davne 1889. godine opisivao i pisao o njima - liječnik Leopold Gluck,  zatim opširnije Ćiro Truhelka, a poslije i brojni drugi autori, navodi Slipac.

„Prema nekim autorima, ti običaji su naslijeđeni od starih Ilira. Zabilježenim iskazima s terena, svugdje se navodi da su to običaji kojima su se tako tetovirane katoličke djevojke 'branile' od nasrtljivih Osmanlija ili da ne bi promijenile vjeru" govori Slipac.

U vrijeme austrougarske vlasti zabilježeni su najljepši primjerci te vrste tetoviranja. Kada je riječ o ukrasnim motivima, Slipac navodi da najviše dominira motiv križa, zatim jelica, grančica, sunce, kolo, zvijezda, ograda, klasje, vijenac, narukvica i drugi motivi.

„Neki krajevi su imali svoje karakteristične motive, kao recimo kupreški križ, a Truhelka kaže da je najljepše 'radove' vidio u dolini rijeke Bile i Gučoj Gori. Tetoviranja su se izvodila na rukama, ponegdje i na prsima. Bilo je uobičajeno da i muškarci imaju tetovirane križeve na ramenu ili čelu, navodno da bi se takvim obilježjem na dječaku 'spriječilo' njegovo odvođenje u janjičare. Taj običaj kod muškaraca se mnogo prije gasi, nego kod žena“, navodi umjetnik.

 Ana Čorić, Djakovići, Novi Travnik, 2010. - undefined

Marinko Slipac - Privatni album / Ana Čorić, Djakovići, Novi Travnik, 2010.

Zapisano je da se u srednjoj Bosni tetoviranje izvodilo određenog dana u godini. Uglavnom je to na dan sv. Josipa (19.  marta), a rjeđe na druge blagdane kao Blagovijest ili Cvjetnu nedjelju

Slipac govori da su za tetoviranje koristili čađ sa saća ili ugljen, te bi u posudici pomiješali s mlijekom žene ili medom. Glavna alatka bila je igla s namotajima konca, da bi se bockanje izvodilo do iste dubine na tijelu. Odabrani motiv bi se prvo iscrtao, a zatim bi se pristupilo "sicanju križa" ili "bocanju".

Umjetnik Slipac je osobno istraživao širi prostor lašvanskog kraja, pa je posebno zanimljive motive našao u naseljima Pećine, Rudama i Djakovićima (Novi Travnik), Gučoj Gori, Bukovici, Radonjićima i Korićanima (Travnik), Mošunju i Večeriskoj (Vitez), te u Dobretićima. Bilježio je iskaze i fotografirao tetovirane starije žene.

"Neke se osobe osjetljivije na bol, pa su mi pričale kako su samo po jedan motiv uradile, jer ih je to boljelo. Kao razlog tetoviranja navodili su već navedenu priču o običaju iz turskih vremena. Tetovirane ruke su imale samo starije žene rođene prije i negdje oko Drugog svjetskog rata. U odnosu na starije zabilješke, uočio sam kako je taj običaj pomalo nestajao, pa su i tetoviranja bila skromnijih izvedbi, likovno slabije izvedena i s mnogo manje različitosti u motivima“, govori Slipac.

Napominje da mu je većina žena o tim ukrasima govorila s nekim ponosom, kao „to je naše od starina, zato sam to i radila“.

 Ana Čorić, Djakovići, Novi Travnik, 2010. - undefined

Marinko Slipac - Privatni album :  Ana Čorić, Djakovići, Novi Travnik, 2010.

„Nekoliko njih mi je reklo da su boravkom u gradskim sredinama znale osjećati nelagodu, jer se to već prestalo raditi, a i zbog gledanja na to kao seljačke običaje“, napominje Slipac.

Osoba koja je najviše istraživala i zabilježila iskaza iz ove etnografske tematike je Tea Turalija Mihaljević iz Livna. Slipac govori da je Tea obišla najviše terena i prikupila najviše iskaza i snimaka te da je mnogo materijala iz ove oblasti javno dostupno na Facebook stranici „Traditional Croatian Tatto“. 

Slipac govori da je nestanak „sicanja križa“ uglavnom posljedica industrijalizacije društva i širenje urbanog života, koji su započeli u austrougarsko vrijeme. Tetoviranje potpuno nestaje u vrijeme socijalističke Jugoslavije.

„Kroz to vrijeme pomalo nestaju tradicijska nošnja i običaji, pa se ovaj običaj najduže sačuvao u izdvojenim ruralnim sredinama. Negdje iza sredine XX stoljeća u potpunosti nestaje taj običaj. I danas se može vidjeti poneka od tetoviranih baka u Kraljevoj Sutjesci, Rami i Jajcu, a one su to radile kada su bile vrlo mlade djevojke“ govori umjetnik Slipac.

Navodi da sada ti stari motivi opet postaju trend u tetoviranju, jer mladi kao da žele očuvati tu nematerijalnu tradiciju.  Motivi tradicijskog tetoviranja danas se koriste na brojne načine, kao modni detalji, kao varijante suvremenog tetoviranja i na druge načine.

 Marina Mesar OKO, umjetnica - undefined

Privatni album :  Marina Mesar OKO, umjetnica

Slipac kao primjer navodi tetovaže mlade zagrebačke umjetnice Marine Mesar - Oko koja je istetovirala  ruke tradicijskim motivima, koje su kao "zaštitni znak" u njenom umjetničkom djelovanju.

Ove tetovaže žena srednje Bosne ostaju kao simbol velike hrabrosti i odlučnosti tamošnjeg naroda da očuvaju vlastiti identitet u doba osmanske vladavine na ovim prostorima.

NEMA KOMENTARA