Uspješna Bosanka projektirala obnovu željezničkih kapaciteta u Austriji

Bosanci i Hercegovci postižu zavidne uspjehe diljem svijeta.

No, kada nekom našem mladom čovjeku bude povjerena tako odgovorna uloga kao što je biti dio tima u obnovi željezničkih kapaciteta u jednoj tako uređenoj zemlji kao što je Austrija, i pri tome raditi na obnovi objektata koji imaju status nacionalnih spomenika, onda je to uistinu vrijedno pažnje i isticanja.

Piše: Faruk Vele

Nakon tri godine planiranja te dvije godine gradnje ovih dana je otvorena glavna željeznička stanica u austrijskom gradu u Tullnu.

Veliki umjetnik

Renoviranje ovog željezničkog kompleksa koštalo 42 miliona eura. Ono što ovaj projekt čini posebnim jeste da je ta željeznička stanica mjesto na kojem je živio Egon Schiele (1890-1918.), jedan od najvećih europskih slikara s kraja 19. i prvih decenija 20. stoljeća, koji je postavio kanone moderne  u historiji umjetnosti.

No, ono što je nama izuzetno zanimljivo u cijeloj priči jeste da je u relizaciji ovog kompleksnog projekta učestvovala uspješna 28-godišnja bosanska arhitektica Ismihana Agić iz Gornjeg Vakufa koja je za Radiosarajevo.ba govori o njegovoj realizaciji.

„Tako se ovaj, skoro 150 godina star objekat ubraja u objekte pod zaštitom, odnosno nacionalni spomenik. Upravo to je člinilo ovaj projekt jako zanimljivim. Našim idejnim rješenjem je, s jedne strane, potpuno zadržan historijski izgled objekta, dok je, s druge starne, uprkos strogim propisima o objektima pod zaštitom, ovaj  objekat dobio novo, savremno lice“, govori Agić, koja potječe iz porodice arhitakata iz srednje Bosne.

Ustavari, objašnjava ona, riječ je o kombinaciji revitalizacije i nove izgradnje.

„Postojeći objekat je obnovljen dok su stari peroni uklonjeni i nanovo izgrađeni. Također, u postojećem objektu je uklonjen dio ploča i time je proizašla nova velika hala s galerijom nad podzemnim prolazom za perone“, dodaje naša sagovornica.

Novi izgled stanice u Tullnu, nastavlja, Ismihana, u oblikovnom smislu, postignut je kombiniranjem stakla i metala sa postojećim materijalima.

„Sa skoro 8.000 putnika na dan, željeznička stanica u Tullnu se ubraja među jedno od najvažnijih saobračajnih čvorista u Donjoj Austriji. Željezničke stanice su vizit karte Austrije, pa osim posvećenosti estetici, velika pažnja je posvećena i funkcionalnosti. Tako je ova stanica planirana po principu “objekata bez prepreka”, manirom iskusnog profesionalca nam govori Ismihana.

„Time je olakšano korištenje željezničkih kapaciteta ne samo osobama s invaliditetom, nego i starijim osobama, te osobama sa dječijim kolicima. Također, posebna pažnje posvećena je i sistemu za kretanje slijepih i slabovidnih osoba. U cilju olakšanja kretanja, na sjevernom ulazu se nalaze dvije natkrivene Bike&ride površine na kojima je moguće parkirati do 100 bicikala“, kaže ona.

A kako je  dipl. ing. Ismihana Agić, naše gore list, došla do ovog uspjeha u zemlji koja je, uz Njemačku i Švicarsku, simbol rada i reda?

Nakon zavrešne gimnazije u Gornjem Vakuf-Uskoplju upisala i uspješno zarvršila bachelor studij na Arhitektonskom fakultetu u Sarajevu.

Master studij upisuje na Tehničkom univerzitetu u Beču, gdje je i diplomirala 2016. godine na temu “Reload-prevazilaženje umišljenih granica”.

Glavni projektant

Rad se bavio načinima planirianja u podijeljenjim gradovima te daje idejno rješanje razvoja javnih površina grada Gornjeg Vakufa-Uskoplja.

„Za vrijeme master sudija u Beču radim u arhitektonskom birou „Luonnos“. Po završteku studija prelazim u arhitektonski biro „Kopetzky&Partner“. Dolaskom u biro „Kopetzy&Partner“ uključujem se u planiranje glavne željeznice u Tullnu. Proteklu godinu sam, zajedno sa arhitektom, dipl. ing. Kopetzyem, bila glavni projektant na toj željeznickoj stanici. Također, radim na izradi izvedbenih te detaljnih planova. Pored ove željezničke stanice, radimo istovremneno i na drugim objektima različitih namjena (tehnička postrojenja, stambeni objekti itd)“, govori nam Ismihana.

I tako, dok Bosna i Hercegovina, vapi i za uređenom željeznicom i saobraćajem uopće, naši mladih trbuhom za kruhom odlaze tamo gdje neće biti važno ni ko su, ni odakle su, već koliko znaju. No, to je nama naša borba dala, zar ne?!

Ismihani i hiljadama sličnih diljem svijeta možemo izreći jedno veliko: svaka čast!