Dijaspora / Mirsad Solaković proživio je užase rata u BiH, a danas je pisac i nastavnik

16. 12. 2018. u 16:42:00 K. S.

Shares:0

Mirsad Solaković mislio je da njegov život završen kada je imao 13 godina.

Mogao je samo sanjati da će iz ratom zahvaćene Bosne i Hercegovine izbjeći u Veliku Britaniju i da će mu tamo život biti lakši.

Iako je uspio izbjeći strahote agresije na Bosnu i Hercegovinu, Mirsad je suočen bio sa novim teškim iskušenjem - vršnjačkim nasiljem i zlostavljanjem u Birminghamu, piše portal Birmingham Live.

Mirsad Solaković (drugi s lijeva u gornjem redu u bijelom džemepuru) u prvom razredu 1986. godine - undefined

Mirsad Solaković (drugi s lijeva u gornjem redu u bijelom džemperu) u prvom razredu 1986. godine    Foto: Birmingham Live

Učenik je prebrodio svoje vrijeme u učionici i zlostavljače tako što je otkrio sve užase i patnje od kojih je pobjegao. Sada je Mirsad učitelj u istoj toj školi.

Rođen je u pitomom kraju sjeverne Bosne. Porodica Solaković nije vjerovala da će se rat dogoditi, iako je sve naslućivalo ka tome.

Kako Mirsad piše u svojoj autobiografskoj knjizi “Dječak koji nije rekao ništa” (The Boy Who Said Nothing): “U mjesecima u kojima će uslijediti rat 1992. godine, osjećao sam promjenu”.

Agresija na Bosnu i Hercegvinu desila se kao rezultat raspada Jugoslavije početkom 1990-tih, kada je Bosna proglasila nezavisnost od te krnje države.

Bosanski Srbi potpomognuti Miloševićevim režimom u Srbiji mobilisali su snage s ciljem da osiguraju etnički čistu srpsku teritoriji.

Sa svega 13 godina Mirsad nije bio u mogućnosti predvidjeti šta će se desiti u naredne tri godine kada je ubijeno 100.000 ljudi.

Porodica Solaković (s lijeva na desno: dedo Ramo, nena Hasnija, otac Mehmed, majka Zumra i Mirsad ispred njih) - undefined

Porodica Solaković (s lijeva na desno: dedo Ramo, nena Hasnija, otac Mehmed, majka Zumra i Mirsad ispred njih)     Foto: Birmingham Live

Tokom genocida u Srebrenici Srbi su ubili 8372 muškarca i djeteta. To je najveći genocid u Europi još od Holokausta.

Trener zločinac

Iako je u školi Mirsad uvijek bio dobar učenik, tjelesni odgoj je bio njegov omiljeni predmet, naročito košarka.

Izgradio je sjajan odnos sa trenerom i njih dvojica su išli i na kafe nakon treninga.

Trener je bio Srbin, i spomenuo je Mirsadu da je bio u vojsci.

Mirsad kaže: “Ispričao mi je neke nevjerovatne priče kada je bio mlad i slušao sam svaku riječ”.

Ipak taj isti trener kasnije se pridružio srpskoj vojsci i tukao je svog bivšeg učenika pred očima njegove porodice, prijeteći mu: “Tvoj otac će gledati kada te ubijem”.

Njegova porodica istjerana je iz svog doma i odvedena u koncentracioni logor.

Ono što je još bolesnije, kocentracioni logor je zapravo bila Mirsadova osnovna škola gdje je Mirsad imao toliko lijepih sjećanja sa svojim trenerom”, piše Birmingham Live.

Mirsad je od svih zatočenika posebno izdvojen i redovno je premlaćivan i mučen od srpskih vojnika kako bi kazao informaciju o tome sa li njegov njegov otac snabdjeva oružjem “drugu stranu”.

Njegov otac mu je rekao: “Sine moj, ako se na kućnom pragu pojave psi rata, ne smiješ im ništa reći čak i da tvoj život zavisi od toga”.

Vršnjačko nasilje

Shvativši da ne mogu izvući informacije iz njega, prestali su mu prijetiti smrću. Odmah nakon što su srpski vojnici njegovu porodicu razmijenili, bosanski vojnici su ih sigurno preveli preko granice do slobodne teritorije odakle su počele pripreme za njihovo izbjeglištvo u Velikoj Britaniji.

Kada su Mirsad i njegova porodica sigurno stigli u Birmingham, doktori su mu odmah dijagnostiricali PTSP.

Dječak nije mogao govoriti, imao je potpuno nepovjerenje prema bilo kome, što je i bio uzrok prestanka komuniciranja sa svijetom.

Porodica Solaković živjela je s drugim izbjeglicama u džamiji u Birminghamu, i to je period kada su drugi dječaci počeli provoditi vršnjačko nasilje nad njim.

Mirsadov amidža Sefer Solaković sa prijateljima 1974. godine - undefined

Mirsadov amidža Sefer Solaković sa prijateljima 1974. godine    Foto: Birmingham Live

Kako je Mirsad ispričao, jednog dana su dvojica dječaka stjerali ga u kut i skinuli mu svu odjeću. Zlostavljanje se nastavilo ali to nije slomilo njegovu volju.

“Što su me više tukli, više sam uživao. Htio sam im pokazati da mi ne mogu ništa i da ih se ne plašim”, prisjeća se Mirsad Solaković.

Konačno njegova porodica preselila se u kuću u Sparkhillu i Mirsad je upisan u Waverley osnovnu školu.

Mirsad Solaković i koautor knjige Cass Pannant - undefined

Mirsad Solaković i koautor knjige Cass Pannant       Foto: Birmingham Live

Čak iako je Mirsadu dijagnosticiran PTSP, njegovi roditelji nisu kazali učiteljima zašto Mirsad ne priča, jer bi tada bio suočen sa još većom diskriminacijom.

Pošto nije znao govoriti engleski jezik, Mirsada su, zajedno sa drugom djecom iz stranih zemalja, upisali u program učenja jezika.

Pošto je imao problema sa nekomuniciranjem uzrokovanim PTSP-om, Mirsada su krivili za sve loše što bi se dogodilo. Jedanput je stavljen u izolaciju cijelu sedmicu.

“To sam baš mrzio”, kaže Mirsad.

Prednja stranica Mirsadove knjige: “Dječak koji nije rekao ništa”. - undefined

Prednja stranica Mirsadove knjige: “Dječak koji nije rekao ništa”.     Foto: Birmingham Live

Učitelji su mi psovali na bosanskom jeziku iako nisu znali šta to znači. Druga bosanska djeca naučila su učitelje psovkama slagavši im da to u prijevozu znači: ‘molim te budi tih’ i ‘uhvati se posla’”, prisjeća se Mirsad.

Mirsada su nekoliko puta stavljali u izolaciju najčešće neznajući zašto je on tamo poslan. Polako Mirsad je počeo savladavati engleski jezik.

Shvatio je da je jedini način da nauči engleski jezik, da napiše svoj vlastiti riječnik.

Mirsad i njegova sestra Meliha i rođaci Adnan i Ramo - undefined

Mirsad i njegova sestra Meliha i rođaci Adnan i Ramo      Foto: Birmingham Live

“Moje obrazovanje došlo je od pisanja mog riječnika. Napisao bih nove riječi koje čujem kako ih ljudi izgovaraju. Potom pokušavam saznati šta ona znače na bosanskom jeziku”, rekao je Mirsad.

Kada je Mirsadov otac saznao da je njegov sin zlostavljan u školi, odlučio ga je preseliti u Moseley osnovnu školu.

Uplašen da će imati još više problema i nedaća, te uplašen da bi ga njegov mogao idući put poslati u mentalnu ustanovu, Mirsad je pokušao biti manje primjetan ali su ga opet nasilnici napali.

Mirsadovo učenje engleskog jezika napredovalo je kada ga je učitelj posjećivao kući u Birminghamu

Mirsad je nastavio igrati košarku kako bi se suočio sa svojom ljutnjom i anksioznošću ali jednog dana dječaci su ga oborili na pod i skinuli mu šorc.

“To je bilo ponižavajuće i više od onda kada bi me na pola golog skinuli vojnici i potom tukli”, naveo je Solaković.

Mirsad (skroz lijevo) i njegova sestra (skroz desno) na anti-ratnim demonstracijama u Londonu 1995. godine - undefined

Mirsad (skroz lijevo) i njegova sestra (skroz desno) na anti-ratnim demonstracijama u Londonu 1995. godine   Foto: Birmingham Live

Zlostavljanje se nastavilo.

“Nikada se nisam osjećao više usamljeno nego kao tada. Pokušavao sam sačuvati svoj ponos i i suzdržati se da ne plačem”, navodi Mirsad.

Životna prekretnica

Nekako su nakon toga učitelji počeli shvatati muke i patnje i užase kroz koje je prošao Mirsad.

Dali su mu priliku da kaže u specijalnom obraćanju šta je sve preživio tokom agresije na BiH.

Mirsad sa roditeljima nakon što je diplomirao na na Univerzitetu Coventry - undefined

Mirsad sa roditeljima nakon što je diplomirao na na Univerzitetu Coventry  Foto: Birmingham Live

To je bila prekretnica.

“To je bio pa nemoguć zadatak za mene. Još uvijek sam loše govorio engleski jezik. Osjećao sam se kao beba pokušavajući govoriti prvi put. Usta su mi se ukočila i jezik mi se zaledio. Opterećen bijesom i frustracijom nisam mogao govoriti. Druga djeca gledala su u mene ali mi se niko nije smijao. Počeo sam osjećati podršku od njih”, ispričao je Mirsad Solaković.

Na lošem engleskom Mirsad je rekao učenicima: “Proživio sam užas. Trener tjelesnog odgoja mučio me je kao i moju porodicu, izgubio sam mnogo članova rodbine, pred mojim očima ubijali su ljude. Izgubio sam najbliže u ratu”.

“Nikog nemam ovdje da me zaštiti. Ja sam potpuno usamljen u ovoj školi”, dodao je.

Kada je završio govor osvnuo se na masu. Najmanje pola učenika je plakalo.

“To je bio trenutak katarze. Sve se odjenom postavilo na svoje mjesto”, kaže Mirsad.

Sljedećeg dana djeca su mu kazala kako su bila jako dirnuta njegovim govorom.

Mirsad je rekao: “Bio sam užasno stidan jer su me svi gledali. Također tada sam pognuo glavu.”

“Ne razumijem uvijek šta se traži od mene ali razumijem osmijehe i rukovanja”, dodaje.

Uspješan nastavnik

Tada je Mirsad zamoljen da postane ambasador u borbi protiv vršnjačkog nasilja u školi i našao je novo samopouzdanje koje mu je pomoglo da završi i fakultet.

Na kraju je Mirsad postao prijatelj sa djecom koja su ga zlostavljala.

Mirsad Solaković kao nastavnik sa svojim učenicima u Moseley školi - undefined

Mirsad Solaković kao nastavnik sa svojim učenicima u Moseley školi   Foto: Birmingham Live

Također obećao je svojim učiteljima da će se vratiti u istu tu školu i da će postati učitelj.

To je i uradio.

Mirsad predaje učenicima u Moseley osnovnoj školi

Nakon što je završio univerzitet, sada govori engleski jezik savršeno, bez istočno europskog naglaska.

Predavao je dramu osam godina i podržavao je studente da govore međusobno jer je to ključ kako da se pobijedi rasizam i vršnjačko nasilje općenito.

Mirsad Solaković danas je glumac, muž i otac predivne petogodišnje kćerkice.

Mirsad sa suprugom Lejlom i kćerkicom Jasminom - undefined

Mirsad sa suprugom Lejlom i kćerkicom Jasminom      Foto: Birmingham Live

On voli grad Birmingham i ponosan je što živi tu.

Prošao je toliko toga užasnog u rukama srpskih vojnika i kasnije zlostavljanja u školi. Ipak on nema ljutnje prema svima njima.

Njegov najbliži prijatelj je Dragomir, koji je Srbin po nacionalnosti. Mirsad jasno kaže: “Volim Srbiju. Biram ljubav a ne mržnju”.

“Imam veliko srce za sve ljude”, kaže Mirsad Solaković.

KOMENTARI (2)