Marina Trumić: Pjesnikinja koja se čita s osmijehom

09. 06. 2010. u 12:19:23 Radiosarajevo.ba

Shares:0


Ove sedmice je u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti promovirana nova zbirka pjesama Marine Trumić, „Cipele za Mona Lizu“. Upravo za ovu zbirku pjesama Udruženje izdavača i knjižara BiH je pjesnikinju proglasilo najboljom autoricom u 2009. godini.

Iako je nova zbirka, u njoj se nalaze pjesme iz različitog perioda života ove pjesnikinje, prevoditeljice i esejistice. U mnoštvu motiva koje nalazimo u ovoj zbirci, svakako su najzanimljiviji odnosi različitih „mjesta značenja“ u pjesnikinjinom životu i stvaranju, od kojih su Sarajevo i Varšava najvažniji.

Zbirka je također i neka vrsta osobnog „albuma dragih lica“, budući da se u svojim pjesmama Trumić obraća svojim najdražim prijateljima, kolegama, i najdražim umjetnicima.

Ovu jako intimna, i po svom poetskom kvalitetu izuzetna zbirka poezije promovirali su pjesnici Ferida Duraković, čiji je dijalog sa autoricom zbirke ovjekovječen u dvije njihove pjesme koje su uključene u zbirku, zatim Goran Simić i Hadžem Hajdarević, prof. dr. Marina Katnić-Bakaršić, a dio promocije bila je i kompozicija Rade Munić, „Andante za Marinu“, koje je na klaviru izvodila Ljiljana Pećanac, profesorica na muzičkoj akademiji u Sarajevu.

„Svaka knjiga koju čovjek objavi znači mnogo, a posljednja znači najviše. Ova knjiga je meni uistinu vrlo draga. Prvo, zato što ona predstavlja presjek kroz moje dugogodišnje bavljenje pjesništvom, a i zato što je tu zastupljen veliki broj najnovijih pjesama. Kao da mi se posljednjih godina otvorilo neko vrelo, i pjesme samo ističu. Nedavno je trebala biti organizirana pjesnička kolonija, posvećena pjesništvu Ilije Ladina. Pjesnici su pozvani da učestvuju, pišući na temu „Nemoj nikad jesti sam“, i umjesto jedne pjesme, ja sam napisala cijeli ciklus pjesama. A ova zbirka je posebna, jer su se tu našli moji prijatelji pjesnici, kao neko klupko stvaralačkih energija. Mi smo svi vrlo različiti, ali nas neka emocija povezuje. Tako je i nastao pjesnički dijalog između mene i Feride (Duraković, op.a.), koji sam ja započela pjesmom posvećenom Feridi 'Pusti me u svoju pjesmu' „ , rekla je Marina Trumić za RadioSarajevo.

Knjiga koja se čita sa osmijehom

Bilo je teško napraviti naslovnicu za pjesničku zbirku koja se zove „Cipele za Mona Lizu“, naglašava pjesnikinja, jer je Mona Liza toliko iskorištavan motiv, u filmovima, u crtanim filmovima, u književnosti i slikarstvu. Ilustraciju je radio Mirza Hasanbegović.

„To je knjiga koja se čita sa osmijehom. Čitajući ove prve pjesme u zbirci, pomislio sam: blago gradu koji ima ovakve pjesnike, i pjesnicima koji imaju ovakav grad, da o njemu pišu“, rekao je Goran Simić. „Radi se o o mikrokosmosu, o romantiziranju, koje ja jako volim, radi se o knjizi koja funkcionira kao razglednica iz prošlosti. Marinine najbolje pjesme nisu nekrofilija prema jednom nestalom vremenu, već potreba za razumijevanjem sebe.“

„Riječ je o jednoj vrlo samozatajnoj pjesnikinji, koja je kod nas poznata uglavnom po svojim prevodima“, rekao je Hajdarević. „Birajući naslov za ovu pjesmu, pjesnikinja se poslužila jednim bizarnim podatkom, koji, prema pisanju Jutarnjeg lista, glasi da je jedna od posjetiteljica Louvrea, tokom razgledanja, zavitlala čašom na Da Vincijevu Mona Lizu. Slavnu je sliku spasila staklena pregrada. Prije nekiih stotinu godina, Mona Lizu je ukrao jedan talijanski konobar i slika je vraćena u muzej tek dvije godine kasnije. Mislim da je Mona Lizi pjesnikinje Marine Trumić, kao i svakoj drugoj stvarnoj ženi, vrijeme da se dokopa vlastitih cipela, te siđe sa svog portreta u stvarnost, u svijet.“

Prof. dr. Marina Katnić-Bakaršić naglasila je kako su lirski junaci ove zbirke zapravo - prostori, slikani riječju i ritmom. „Pjesme napisane prije trideset i više godina, odjedanput, u ovoj zbirci, dobivaju novi identitet. I sama pjesnikinja kaže da je željela vidjeti kako će funkcionirati pjesme iz raznih perioda jedna do druge, a kako svaka za sebe“, rekla je Katnić-Bakaršić.

Ovo je muški svijet

Govoreći o dosta različitim pjesničkim stilovima između pjesnikinje Marine Trumić i njene imenjakinje, velike pjesnikinje Marine Cvetajeve, profesorica Marina Katnić-Bakaršić uočila je suprotnost koja ujedno jako dobro objašnjava poetiku obje pjesnikinje.

„Zanimljiva mi je bila razlika u pojmanju umjetničkog predmeta kod Cvetajeve i kod Marine Trumić. Ako uporedimo naslovnu pjesmu 'Cipele za Mona Lizu, sa pjesmom 'Žbun' Marine Cvetajeve, vidjet ćemo da kod Cvetajeve taj predmet, žbun, ulazi u oči, u uši, nameće joj se, želeći postati objekat njene poezije, želeći postati umjetnički predmet. Kod Marine Trumić, Mona Liza želi od umjetničkog predmeta, od objekta, postati žena. Želi obuti svoje cipele, osloboditi se okvira slike, pogleda.“

„Ovo je muški svijet, u to sam potpuno uvijerena“, kaže je Marina Trumić. „Ne samo Bosna, nego cijeli svijet. Decenijama se bori za tu neku emancipaciju, neke mlade žene to preuzimaju, možda će se one boriti bolje. Međutim, ja jako volim što sam žena. Meni se to sviđa. Nisam nikad poželjela biti muškarac. Ne znam kako bi izgledao svijet kad bismo ga mi uređivale, jer to mi je još nezamislivo. A što se tiče ženskog pisma, o tome su nedavno u Zenici jako lijepo govorile Adisa Bašić, Svetlana Slapšak, Tanja Stupar Trifunović. Osobito Svetlana je to jako dobro teorijski objasnila, ja nisam teoretičar, ali znam da je jedan čovjek iz publike iznenada upitao: 'A šta vi mislite o Seksu i gradu?' Mogu reći da svako ima neku svoju predstavu o tome šta je to žensko pismo“, rekla je Trumić, govoreći o zbirci u veoma snažnoj želji da se objasni jedan diskretni, ali nipošto jednostavni, ženski i ljudski svijet i život.


dijala, radiosarajevo.ba


NEMA KOMENTARA