Lejla Kalamujić: Smrt mi je došla kao igračka kojom se vrijedilo igrati

24. 02. 2016. u 17:00:13 Radiosarajevo.ba

Shares:0

"Izdaja je opasna boljka. Teško izlječiva. To znam danas, nakon godina manje-više bezuspješnih terapija. Danas, moje je ljeto. I jesen je moja. Moji su i Bog i Tito. Rat je moj. I Mir. I zima i proljeće su moji. Sve je moje. Sad, kad više nemam ništa." riječi su kojima mlada književnica Lejla Kalamujić završava priču Četiri godišnja doba, iz novoobjavljene zbirke Zovite me Esteban.

Pripremila: Hajrija Avdić, Radiosarajevo.ba

Upravo ta zbirka odabrana je protekle sedmice za jednog od kandidata Bosne i Hercegovine za Evropsku nagradu za književnost 2016, koja se bira 12. april u Londonu na sajmu knjige.

Kalamujić kaže da je ovo autobiografska zbirka, za razliku od prve, koju je objavila prije šest godina, Anatomija osmijeha.

„Jedan od razloga zašto sam se odlučila da idem tim putem proizašao je iz zanimanja da svoje životno iskustvo provučem kroz različite postupke kratke priče. Ne znam da li je poređenje najpreciznije, ali ja sam tome htjela pristupiti slično onome kako brojne(i) umjetnice(i) u nekim drugim poljima koriste vlastito tijelo kao teritoriju za stvaranje umjetničkog djela. Dakle, meni je ovaj pristup bio neophodan i za dalje učenje i razumijevanje same književnosti“, kaže autorica.

Pokušala je književnica da u zbirci Zovite me Esteban motiv smrti čita iz svega onog što za za nju kroz cijeli život znači pojam smrtnosti. 

„Više puta od kako je zbirka objavljena čula sam glasove ljudi koji su u zbirci prepoznali i neki vid hrabrosti. E sad, to je u mom slučaju gotovo paradoksalno, s obzirom na to da ja zvanično bolujem od raznoraznih (racionalnih i iracionalnih) strahova. Ono što bi se eventualno moglo tumačiti kao smjelost i hrabrost u ovoj knjizi je to što sam toj temi pokušala pristupiti iz potpunog pomirenja sa vlastitom smrtnošću. Drugim riječima, ja u pričama nisam mogla dozvoliti da me moji strahovi na bilo koji način ucjenjuju. Smrt u njima došla mi je kao igračka, s kojom se vrijedilo igrati“, ističe Kalamujić.

Da je među kandidatima za Evropsku nagradu za književnost, Lejla je saznala iz medija. 

„Meni je to došlo baš kao iznenađenje. O ishodu neću da mislim. A zaista me raduje da sam se našla u istom kontekstu sa dvoje ljudi čiji rad jako dobro poznajem i cijenim, s Damirom Šabotićem i Tanjom Stupar- Trifunović, čija su djela također bh. kandidati. Drago mi je se moja knjiga našla u rangu s njihovim odličnim romanima.  Što se tiče 'vjetra u leđa', moram priznati da Estebana od trenutka objavljivanja guraju neki dobri vjetrovi. Zaista, nemam na šta da se žalim“, kaže autorica, koja trenutno boravi u Beču kao gošća rezidencijalnog programa u MuseumsQuartier.

Ne mislim da je nužno slijediti neke puteve, pa ni trendove, ukoliko vi u njima ne prepoznate nešto važno za sebe. Na kraju, svaki motiv, svaka umjetnička opsesija, može biti ispričana na drugačiji način, smatra autorica. 

„Istina je da su i moja prva i druga zbirka nagrađene i prepoznate. A sad ako zaista hoću biti iskrena, ja ne mogu vjerovati da su eto moje knjige vrijedne (pa su samim tim i objavljene), a da one koje nisu objavljene samim tim ništa i ne vrijede. Jer situacija na terenu kaže (uvijek je i kazivala) da se objavljuju i dobre i loše knjige. Znamo da su neke odlične knjige imale baš težak put. Znamo i da su autori i autorice ponekad i umirali prije nego su njihove knjige postigle uspjeh. Dakle, filteri kvalitete koliko god su neophodni, toliko nose i veliku dozu rizika. Zato mislim da je najpoštenije da kažem da sam ja imala i dosta sreće“, govori Kalamujić. 

Pored svojih pisanja, Kalamujić se pridružila i istraživanju o sevdahu, na kojem radi Damir Imamović

„Mene je osvojio Damirov pristup sevdahu. Kad sam već zagrizla tu materiju, shvatila sam da je u prošlosti postajala nepisana podjela po kojoj su one konzervativnije struje uvijek imale sklonost i naklonost prema baštini, a one, nazovimo ih, progresivnije su se gotovo uvijek klonile te tradicije. Zato mi imamo situaciju da se ono što smatramo tradicijom, sevdah u svemu tome zauzima posebno mjesto, i dalje misli u okvirima devetnaestovjekovnog pozitivizma. 

Ta tradicija nije ni sagledana ni premjerena iz perspektive bilo bilo kojeg pravca mišljenja koji je uslijedio. Ali danas se to mijenja. Damiru pripada veliki dio zasluga za to. A meni je to preuzbudljivo“, dodaje Lejla Kalamujić, kojoj želimo sreću, te da osvoji ovu bitnu nagradu u Londonu. 

NEMA KOMENTARA