Intervju / Eliezer Papo, nerezidentni rabin u BiH: Budite udostojeni lijepih godina!

08. 10. 2019. u 07:43:00 Radiosarajevo.ba

Shares:501

Jom kipur, Jom hakipurim ili Dan pomirenja je najznačajniji jevrejski blagdan. Obilježava se danas i sutra, 9. oktobra. Blagdan je povod dolaska nerezidentnog rabina u Bosni i Hercegovini Eliezera Pape u Sarajevo. Dio svog vremena Papo je posvetio razgovoru za portal Radiosarajevo.ba.

Razgovarao: Benjamin Redžić

Više od dvije decenije živi u Izraelu. Profesor je na Univerzitetu Ben-Gurion u Beershebu. Direktor je Centra za ladino kulturu Moshe-David Gaon.

Ne živi u zemlji porijekla, ali ne zaboravlja je. Naprotiv. Vrlo često posjećuje Bosnu i Hercegovinu i druge države bivše Jugoslavije. Kao i do sada, to se desi, između ostalog, uoči i tokom Dana pomirenja. Otuda zna kako žive ljudi u ovom dijelu svijeta.

Jako dobro poznaje okolnosti u Izraelu i drugim bliskoistočnim državama. Svojim javnim istupima vrlo često doprinosi razumijevanju kompleksnog Bliskog istoka.

Tema razgovora sa Papom je bio Jom kipur – kakav je to blagdan, u kakvoj atmosferi ga jevreji dočekuju i da li postoji nešto karakteristično za bosanskohercegovačke jevreje prilikom njegovog obilježavanja?

Papo je govorio i o tome kako jevreji u Bosni i Hercegovini žive, kako doživljava zemlju i grad porijekla po iseljavanju u Izrael, da li se poboljšalo stanje na području bivše Jugoslavije, postoji li politički akter koji rješenje prvenstveno traži u dogovoru građana Bosne i Hercegovine, smatra li sebe jugonostalgičarem i koja je njegova poruka povodom Jom kipura. 

Radiosarajevo.ba: Jevreji danas i sutra, 9. oktobra obilježavaju Jom kipur. Možete li  našim čitateljima objasniti kakav je to blagdan?

Papo: Jom hakipurim ili Dan pomirenja (sa dugim, množinskim, a) je najsvetiji dan jevrejske liturgijske godine. Naglašavam da se radi o pomirenjima, a ne o jednom pomirenju; jer čovjek je društveno biće, i Božiji zakoni ne uređuju samo odnose između Boga i čovjeka, nego i odnose između dvaju i više pojedinaca.

Neko ko se ogriješio o ritualne propise (naprimjer o zabranu rada na šabat) može tražiti oprost direktno od Boga, jer se i ogriješio samo o Njega - a ne i o druge ljude. Istovremeno, osoba koja se ogriješila o druge ljude mora prvo popraviti/priznati grijehe koje je počinila prema njima (recimo nadoknaditi ukradeno, uz kaznene postotke, ili izvinuti se za ogovaranje ili nadmenost), i tek pošto je dobila oprost žrtve vlastitih propusta, može moliti i za božanski oprost, jer je i prestupe na polju međuljudskih odnosa Bog zabranio, onoliko koliko i ritualne prestupe.

Utoliko, Jom hakipurim je Dan autoanalize, pokajanja, novih odluka - i, na osnovu tih triju stvari, i "novog kredita" kod Gospoda Boga.

Radiosarajevo.ba: U kakvoj atmosferi jevreji u Bosni i Hercegovini i ostatku svijeta dočekuju ovaj blagdan?

Papo: Svijet je postao jedno čudno mjesto strašnih raslojavanja i suprotnosti, a Bosna i Hercegovina je jedno od čvorišta na kojima su socijalne razlike, nepravda i "Superhik model" neosedlanog kapitalizma (para na paru, a uš na fukaru) ne samo vidljivi, nego i opipljivi.

Čini mi se da se svijet ubrzano kreće ka najnižoj tačci, s koje će se, vjerujem, moći samo dizati. Ako ništa, ono na ustanak obespravljenih kontinenata i rasa, naroda i plemena...

Radiosarajevo.ba: Postoji li nešto što je karakteristično za bosanskohercegovačke jevreje prilikom obilježavanja Jom kipura ili ne postoji razlika u odnosu na jevreje u ostatku svijeta?

Papo: 25-časovno uzdržavanje od jela, pića, polnih odnosa, kupanja i užitaka (čak i nošenja kožnih cipela) i nije baš područje koje otvara prostor za kreativnu različitost. Možda bi se ipak moglo i trebalo podvući kako se u našoj, sarajevskoj, sinagogi post prekida bijelom kafom i kiflama (vjerovatno ostatak K und K okupacije), a mogao bih potpisati i da prosječnom bosanskohercegovačkom jevrejinu ipak najteže pada uzdržavanje od kafe.

Radiosarajevo.ba: Kako žive jevreji u Sarajevu odnosno Bosni i Hercegovini?

Papo: Kao i svi ostali. Deveraju,... porodice s djecom se trude da sastave kraj s krajem, odnosno prvi u mjesecu s prvim sljedećeg mjeseca. Stariji se bave problemima svoje starosne grupe. Pobožniji pri tom šućuraju, optimisti se u bolje uzdaju, pesimisti psuju, a ostali malo šućmuraju, a puno uživaju u blagodetima naših prirodnih ljepota, kad nam političkih već nedostaje. Djeca su, kao i kod ostalih (lijepo li je naći kontekst u kome jevreji nisu ostali, nego su to druge naše etnokonfesije) najsretnija i najopuštenija.

Kako su bosanski muslimani spašavali Jevreje i prije Holokausta

Radiosarajevo.ba: Dugo živite u Izraelu, ali i dalje posjećujete zemlju svojeg porijekla. Ponovo ste u Sarajevu. Kako doživljavate Bosnu i Hercegovinu, posebno njen glavni grad nakon što ste iselili iz njega?

Papo: Dolazim redovno, tako da nemam skokovite uvide nekog ko nije bio u gradu deset, dvadeset ili trideset godina... Ako žabu stavite u vrelu vodu, biće krajnje kritična prema istoj; ali ako je stavite u šerpu s mlakom vodom, i istu onda stavite na blagu vatru, žaba će se na svako postepeno povećanje temparature polako navići. Pratio sam svako povećanje temparature, i još nisam iskočio iz lonca, što znači da ne ključa (samo nek’ ne puca). Ipak, čini mi se da je voda u tom bosanskom loncu danas, nažalost, mnogo toplija nego što je bila iza rata, 1995/1996... Bilo kako bilo, ja sam Sarajevo doživio 1969, i sad mi je prirodno - i nemam ga šta doživljavati.

Šalu na stranu, svaki put pronađem vremena da vidim i mnogo starog i mnogo novog. Ovaj put sam se konačno popeo na Jekovac, da vidim izbliza i vaskrslo-uskrslo proživljenu Mevlevijsku tekiju. Ima nešto čudesno u tom feniksu koji se poslije tolikih decenija vinuo iz nepostojanja i natkrilio stijenu ispod koje je stajao na samim počecima Sarajeva.

Radiosarajevo.ba: U televizijskoj emisiji Telering prije dvije decenije ste vrlo kritički govorili o stanju u zemlji i prostoru bivše Jugoslavije. Da li je stanje sada bolje u ovom dijelu svijeta?

Papo: Ne, mnogo je gore; ali Lenjin bi rekao "što gore - to bolje za revoluciju". Ne traži se preko hljeba pogača, a baš okupacija, pauperizacija i degradacija često posluže kao snažni motivatori socijalnih i političkih promjena.

Radiosarajevo.ba: Vjerujete li i dalje će se stvari znatno mijenjati na bolje kada se pojavi politička snaga, politički akter koji prvenstveno neće biti oslonjen na vanjske aktere, već koji će tražiti rješenja u dogovoru između građana u Bosni i Hercegovini. Postoji li sada takva politička snaga u zemlji. Da li je to uopšte moguće očekivati u globaliziranom svijetu?

Papo: Da su pitanja rješiva na mininivoima, već bi odavno bila riješena. Problem je u tome što nisu! Kad operativni sistem na vašem kompjuteru prestane da funkcioniše, većina ljudi se ne preseli u drugi stan sa drugim kompjuterom - nego pokušaju da putem pokretanja ristor (op. a. restore na engleskom jeziku) funkcije povrate sistem na posljednja podešavanja s kojima je funkcionisao.

Meni se lično, bez ikakve veze sa bilo kojom funkcijom koju obnašam ili ne obnašam, čini da se dobro sjećam posljednjih setinga sa kojima je "region" funkcionisao. I drugi obični ljudi dijele ta moja sjećanja, ako je suditi po ritualno-normativnim jugonostalgičarskim izjavama većine normalnih ljudi, koji niti su onda bili Kurta, niti su sad Murta. Šta misle Murte i murtati, nažalost znamo i više nego što bismo htjeli. Srećom, znamo i zašto.

Radiosarajevo.ba: U Vašim javnim nastupima spominjete bivšu Jugoslaviju. Dojam je da imate vrlo pozitivno mišljenje o onome što jeste bila socijalistička jugoslavija. Da li imam pogrešan dojam ili je to tako? Smatrate li sebe jugonostalgičarem?

Papo: Pri ovakvim pitanjima bitno je i po nekoliko puta razdvojiti čovjeka od funkcije ili funkcija koje obnaša. Sljedeće riječi su moj lični intimni stav i nemaju nikakve veze ni sa jednom od mojih vjerskih ili akademskih funkcija.

Vele da zdrav čovjek ima hiljadu problema, a bolestan samo jedan. Čini mi se da je i Jugoslavija imala hiljadu problema, dok većina postjugoslovenskih šegistančića mahom ima samo po jedan. Ako nekad neko, iznutra ili spolja, stvarno bude htio da izvede naše narode i narodnosti iz autističnog inata u rahatluk i birićet, moraće da smisli i kako da Bosna i Hercegovina ostane cjelovita, bez da bosanski Srbi i Hrvati budu izolovani od svojih matica i svedeni na manjine; kao i kako da albanska većina na Kosovu imadne samoupravu, bez da Srbija izgubi duhovne svetinje na Kosovu, a kosovski Srbi povezanost sa maticom.

Sasvim je moguće da ćemo se, kad se zasitimo truckanja na trokutastim, četvorougaonim i romboidnim točkovima, sjetiti i okruglog točka. A, možda se i ne sjetimo. Čovjek je biće obdareno izborom slobodne volje, a to uključuje i pravo lošeg izbora. Bilo kako bilo, ključna sintagna u mom ličnom poimanju "regiona" je "ristor point" (op. a. restore point na engleskom jeziku ili početna tačka), povratak na posljednja podešavanja s kojima je sistem funkcionisao.

Radiosarajevo.ba: Koja bi bila Vaša poruka sugrađanima povodom Jom kipura?

Papo: Jom kipur je praznik introspekcije. Introspekcija još nikom nije naškodila, a mnogima je pomogla. Mislim da bi mogla pomoći i svima nama zajedno, a i svakom ponaosob. Tizku lešanim rabot, neka biste bili udostojeni lijepih godina! Anjos mučos i buenos!

KOMENTARI (2)