Intervju / Dino Mustafić uoči premijere "Snijega": Moramo se snažno suprotstaviti zlu

25. 06. 2019. u 07:33:00 Radiosarajevo.ba

Shares:0

Sarajevo se sprema za kulturni događaj godine, premijeru predstave "Snijeg" reditelja Dine Mustafića, a po legendarnom romanu turskog nobelovca Orhana Pamuka. Značaj scenske postavke "Snijega" u Narodnom pozorištu Sarajevo je time veći jer će na premijeri biti prisutan i sam Pamuk, koji je tim povodom stigao u glavni grad Bosne i Hercegovine.

Razgovarao: Faruk Vele

O predstavi, romanu "Snijeg", saradnji sa Pamukom, te bosanskohercegovačkom društvu danas, kao i paralelama sa Turskom, za Radiosarajevo.ba govori Dino Mustafić.

Orhan Pamuk za Radiosarajevo.ba: Jedino uz multikulturalizam možemo preživjeti

Radiosarajevo.ba: Gospodine Mustafić, ostao je još dan do premijere predstave "Snijeg". Svjedočimo velikom interesu u javnosti. Značajno je, po meni, da taj interes za kulturu, uprkos svemu, jača. Kakvi su utisci onih koji su gledali Vaše probe, hoće li biti održana pretpremijera?

MUSTAFIĆ: Neće biti pretpremijere, ne volim otvarati predstavu u završnoj fazi. To je za nas još uvijek radni proces. Nije niko gledao predstavu, osim pojedinih bliskih kolega/ica, saradnika na predstavi koji su nam pomogli istraživački i edukativno u studiji romana, političkih, socijalnih i identitarnih pitanja savremene Turske.

Uoči premijere: Predstava Snijeg je ispit zrelosti za Narodno pozorište Sarajevo

Radiosarajevo.ba: U predstavu je uključeno mnoštvo sjajnih glumaca. Predstavu ste uspjeli dići, zaista, na visok nivo i u svim onim segmentima koji prate pozorišnu produkciju. Tu su vaši glumački prijatelji, veliki glumci: Aleksandar Seksan, Senad Bašić, Jasna Diklić, Amra Kapidžić, Dragan Jovičić, Kaća Dorić, Ermin Sijamija… Koliko ste zadovoljni zbog toga i kako je bilo raditi na predstavi, sarađivati sa glumcima na ovom projektu?

MUSTAFIĆ: Pozorište je za mene prostor umjetnosti glume. Imena koja pobrajate su moji bliski saradnici, mnogo toga zajedničkog smo već napravili, doživljavam glumce kao članove familije, naprosto ih volim.

I oni koji su stariji od mene su kao moja djeca. Nikada im ne mogu dati ljubavi koliko želim, a uvijek mi vrate stostruko više. U teatru možeš sve odstraniti – dekor, rasvjetu, ton, međutim, dovoljno je da jedan glumac može pred publikom izvesti predstavu. Kad nestane struje, ne mogu se snimati ni prikazivati filmovi, ali teatarski čin se može odigrati uz svega nekoliko svijeća. Znamo to još iz rata. Volim žive i uvjerljive aktere, brižljivo radim podjelu, tražim inspirativne glumce, one koji s publikom udišu isti zrak. Tvore zajedničku energiju. Tako je bilo i u ovom procesu.

Radiosarajevo.ba: Veoma važna kulturna činjenica je da u naš grad stiže i Orhan Pamuk, nobelovac po čijoj ste istoimenoj knjizi ste radili predstavu. Kakvo je iskustvo saradnje sa gospodinom Pamukom?

MUSTAFIĆ: Ushićeni smo njegovim dolaskom, imamo pozitivnu tremu, odgovornost i zahvalnost na njegovom povjerenju kada je dao autorsku saglasnost za dramatizaciju romana i scensku transpoziciju. Teatar je drugi medij, ima svoja pravila, scenske zakonitosti, sistem znakova kojim ćemo pokušati uhvatiti atmosferu i duh romana. Nadam se da ćemo uspjeti. Gospodin Pamuk je u ličnom i ljubaznom e-mailu poželio sreću na početku procesa i zahvalio se na interesu naše najveće pozorišne kuće u BiH na interesu za njegov rad.

Radiosarajevo.ba: Kakvi su njegovi eventualni utisci o Bosni, ali i Balkanu i Europi, danas?

MUSTAFIĆ: Mislim da će to biti zanimljivo čuti od njega samog prilikom dolaska u Sarajevo.

Radiosarajevo.ba: Roman "Snijeg" je politički, on govori o određenim dramatičnim događajima u turskom društvu. Koliko ste kroz predstavu uspjeli da progovorite o Bosni danas i koliko te paralele sa Pamukovom Turskom i "Snijegom" postoje?

MUSTAFIĆ: Pamuk je briljantan u portretiranju društva nevoljnog ili nemoćnog da iskorači iz antagonističke pozicije tradicionalizma i nasilne modernizacije, koja ne može baš uvijek da se sprovodi silom, vojskom, državnim udarom…

On svim svojim junacima, njihovim pričama i njihovim istinama daje podjednake šanse, jednako ih voli i brani, uzdržavajući se dosljedno od bilo kakvog moralnog arbitriranja: sve se ionako jasno vidi, treba samo čitati…

A u romanu “Snijeg“ vrijedi otvoriti oči bez straha, jer je Pamuk kao pisac izgradio u zatrpanom Karsu veličanstvenu građevinu likova i situacija, s mnoštvom izvanrednih detalja u kojoj je Anadolija bliže, mnogo bliže Bosni nego što se obično misli, i to će svaki gledatelj naše predstave nepodnošljivo lako prepoznati.

Ovo djelo nije tek napeto umjetničko ostvarenje s pripovjedačkim obrtima, već mi se čini da je i neophodno štivo za naše doba, da bolje razumijemo svijet u kojem živimo. Kao i ostali Pamukovi romani, "Snijeg" je putovanje u dubine podijeljene, osamljene, zbunjene duše turskog društva koja je ispunjena nadom za bolji život po ugledu na bogatiji Zapad! Jasno je koliko dijelimo iste strahove i nadanja, baš poput junaka ovog romana i moje predstave.

Radiosarajevo.ba: Vaša premijera stiže u vrijeme velikih izazova u BiH i regionu, ali, zaista, i u Europi i svijetu. Aktivni ste na društvenim mrežama, gdje dižete svoj glas protiv kriminala, korupcije, fašizma. Nerijetko Vas i napadaju. Gledamo spomenik Mihailoviću u Bileći, "crnokošuljaše" u Stocu, pa i, nažalost, razne šovinističke ispade u Sarajevu. Živimo li mi, zapravo, u fašističkom društvu? Kako gledate na ukupnu atmosferu u kojoj živimo?

MUSTAFIĆ: Parafraziraću sjajnog Mirka Kovača pa ću reći: biti sretan što si Bošnjak, Srbin ili Hrvat, ima li išta poraznije po samu sreću. Napisao je to u svojoj sjajnoj knjizi polemika ”Elita gora od rulje”. Čekamo političara koji neće kalkulisati, koji zna što je fašizam, nacizam i zlo. Onoga koji se neće plašiti u kampanji zagovarati stajališta iza kojih čvrsto stoji, a za koji će biti svjestan da mogu odbiti velik dio konzervativnih birača.

Nama trebaju emancipatorske politike, prosvjetiteljskog zamaha koje će zaštiti sva ljudska prava, dati sigurnost manjinama. Moguće je krenuti u političku borbu s vlastitim uvjerenjima, ne mora se podleći populizmu, moguće je govoriti istinu i pridobiti građane i njihovo povjerenje bez agresivnog rječnika i napada na protivnika.

Pristojnost u politici na Balkanu postaje znak slabosti. Moramo da shvatimo kako je to politička snaga. Snažno se moramo suprotstaviti zlu ne napadajući i vrijeđajući protivnike i neistomišljenike, a afirmisati ono što je postalo takoreći psovka u Bosni– humanizam, solidarnost i istina.

Radiosarajevo.ba: Kako gledate na činjenicu da se pred našim očima gotovo raspada društvo. Desetine hiljada ljudi odlazi, desetine škola su zatvorene…Pri tome, nacionalističke elite konstantno dižu tenzije u javnosti. Kuda ovo sve vodi i dijelite li strahove cijelog našeg društva?

MUSTAFIĆ: Istaknuti francuski geopolitikolog Dominik Moizi izlaže interesantnu tezu o tome kako osjećanja oblikuju međunarodnu politiku. Po njegovom stanovištu, svijetom dominiraju tri emocije: nada, poniženje i strah. Sve tri povezane su sa samopouzdanjem.

Nada je izraz samopouzdanja, strah je nedostatak samopouzdanja, a poniženje je povrijeđeno samopouzdanje. Mapirajući dominantne emocionalne obrasce u svijetu kroz indikatore poput javnog mnenja, političkih izjava, arhitektonskih stilova, književne, filmske i pozorišne produkcije ovaj učenik slavnog Rejmona Arona opisuje savremenu “geopolitiku emocija”.

Kao i evropski strahovi koji proističu iz sjećanja na nasilnu prošlost, od imperijalizma, preko svjetskih ratova, nacizma i staljinizma pa sve do Holokausta i balkanski strahovi proizvode egzistencijalnu, ontološku strepnju.

Zato je esencijalno važno da sebi postavimo pitanje da li smo kao društvo i država spremni sa dovoljno samopouzdanja izaći u susret izazovima 21. stoljeća ili nas u tome sprječavaju poniženja i ratne traume iz prošlosti?

Da li vlast upravlja emocijama građana ili emocije upravljaju njima? Kultura poniženja je politička platforma vladajućih, a strah od različitosti i drugih po definiciji je postala filozofija vladanja.

Mišljenja sam da je neophodno napuštanje kulture poniženja i kulta žrtve zarad politike nade i samopouzdanja kako bi ušli u integracijske evropske politike. U protivnom svi mladi će željeti otići jer niko ne voli beznadežno društvo!

 

NEMA KOMENTARA