Tužni 11. juli / Dan kada je otišao Meša Selimović: Tražio sam voljenu Bosnu

11. 07. 2018. u 10:58:00 Radiosarajevo.ba

Shares:302

Postoji neka "viša točnost i istinitost" u činjenici da je 11. jula, koji se danas obilježavamo kao godišnjicu genocida u Srebrenici, sa ovoga svijeta otišao bosanskohercegovački i evropski književni velikan, Mehmeda Meše Selimovića.  

Ima neke simbolike u tome da je Selimović umro 11. jula, a da se baš svakog 11. Jula u Potočarima govore dijelovi njegovog velikog djela „Derviš i smrt“.

U osvit nove velike tragedije svijeta iz kojeg je potekao, protagonista jednog tragičnog vremena i svoje tragične sudbine, Meša Selimović, umro je 11. jula 1982. godine, kako je zapisao Miljenko Jergović u tekstu "Ateist koji se usrdno molio", u svome beogradskom stanu, nijem i oduzet, dok je ležao ispred ekrana gledajući finale Svjetskog prvenstva u nogometu koje se igralo u Madridu!

Piše: Faruk Vele

U Beogradu je Selimović proveo posljednje godine života.

Tragična sudbina

"Bez oproštajnih riječi i testamentarne geste koja bi mogla biti protumačena na komemorativnom skupu u Srpskoj akademiji nauka i umjetnosti, Selimović je otišao na način potpuno nepodesan da se o njemu govori na ozbiljnome mjestu i s književnih visina. A pritom je otišao u skladu sa svojim poetičkim paradoksom i paradoksom svoga života u književnosti", zapisao je Jergović.

Ovako je Meša Selimović govorio i pisao o Bosni

Zasigurno "jedan od najvećih pisaca jugoslavenske ere, pjesnik islamskoga misticizma", kojeg će se "naše budale", poput izvjesnog Seada Zubanovića, odricati u svom pomračenju mozga, dokazujući da je Selimović čak "ime velikosrpskog projekta", bio je među onim velikanima koji su ponajbolje poznavali ovdašnjeg čovjeka, jer su "moji i ja sam njihov".

Možda je zato pokraj života, kao i mnogi danas, otići od odavde. Otišao je iz Bosne, ali zasigurno ne i od nas...

U Beogradu i danas žive Mešine kćerke Maša i Jasenka, kćerke kojima je otac poklonio svoje veliko djelo, "Tvrđavu", ali ne žele govoriti za medije. Skromnost i povučenost je veličina koja im je, očito, ostala u nasljedstvo od oca, rekli bi oni koji poznaju život slavnog književnika.

Prije nekoliko godina Maša je autoru ovih redaka kazala da joj je drago čuti da se Meša Selimović i danas rado čita i citira u Bosni i Hercegovini, da je zastupljen u nastavnim planovima i programima i da mlađe generacije znaju za njega. Smatra to važnim. Zahvaljivala se svima na interesu za Mešu. Ali, nije htjela prekinuti zavjet šutnje...

Selimović je bio svjestan da "u Bosni ima ljudi koji su kivni na moje držanje, na moju nezavisnost i na moj uspjeh, pa bi se mogli sitno osvećivati mojoj porodici".

"Mada je daleko više onih koji su me voljeli: ne kažem ovo napamet", zabilježeno je u njegovim "Sjećanjima".

Pa, ipak, Bosnu Selimović nije napustio ni u posljednjim danima života. Iako već uveliko bolestan, uspio je da napiše kraći tekst za monografiju našem, također, slavom slikaru, rahmetli Mersadu Berberu.

"Ja znam da me njegove slike privlače, da ih gledam i istinski uživam. One mi pružaju veliku radost, utjehu i sjetu. One me podsjećaju na moju rođenu Bosnu sa svim njenim suprotnostima, sa svim njenim nježnostima i grubostima. Berber traži onu istinski voljenu Bosnu, bez laži i lakiranja, što sam i ja pokušao u mojim knjigama. Sjećam se da imam jednu njegovu sliku 'Prusački ulema'. Svi koji dođu kod mene, stanu, dugo posmatraju sliku i ne mogu da se odvoje od nje. Ja mislim da je to najviše što jedan slikar može, treba i želi da doživi", napisao je među posljednjim rečenicama Meša Selimović.

U bolnici je proveo skoro tri mjeseca, a početkom 1977. ponovo mu je pozlilo. Na običnom papiru, u bolesničkoj postelji, napisao je svoju oporuku u kojoj je između ostalog i ovo:

"Živio sam svakojako, ali većinom pošteno, a to me ispunjavalo zadovoljstvom. Kažem većinom, jer se dešavalo da načinim i nepoštenu stvar, kao i većina ljudi, mada nikome nisam nanio zlo, barem ne ozbiljno. Patrijarhalno vaspitanje, a kasnije komunistički moral (i ono što sam ja pod tim zamišljao), tjerali su me da mislim o drugim ljudima, a radije sam pristao na svoju štetu nego na tuđu... To me često stajalo spokojstva i sigurnosti, ali sam uvijek više volio da budem prevaren, nego pokvaren, više sam volio da ispadnem naivan nego surov."

Pitanje je, kako je pisao Jergović, koliko je Selimovićevo određivanje o nacionalnom identitetu i književnoj pripadnosti, učinjeno potkraj života i u bolesti, plod samo njegovih uvjerenja, a koliko gorčine, ojađenosti i povrijeđenosti.

"Naime, Meša Selimović je, poput drugih najvažnijih bh. pisaca (Nikole Šopa, Ive Andrića…) utočište nalazio u Beogradu. Za razliku od drugih, Selimović je ispraćan uvredama i u velikoj mjeri iz Bosne i Sarajeva protjeran... Očito da je golem bio očaj Meše Selimovića zbog takvih progoniteljskih riječi: ne sporeći da je bio Srbin iz uvjerenja, valja priznati da je bio i Srbin iz očaja", napisao je Jergović jednom svom u tekstu 2010. godine.

Mesa_selimovic3.jpg - undefined

"U ovom tragičnom, ali realnom, zbiljskom društvenohistorijskom i književnohistorijskom kontekstu “nacionaliziranje” Meše Selimovića u okvire srpske književnosti i kulture nije, dakle, niti usamljena pojava niti je pojava bez šire historijske perspektive. Riječ je, naime, o velikonacionalnom ideološkom konstruktu unutar kojeg bošnjački pisci nisi bili njegovi protagonisti već, zapravo, u konačnici žrtve, što je slučaj i sa Selimovićem. Zato je sasvim neprimjereno na ovakvoj osnovi odbacivati bilo kojeg pisca, kao što je uopće krajnje neprihvatljivo bilo kakvo slično “presuđivanje” piscima i po drugim ideološkim osnovama, s bilo koje strane", zapisao je prije nekoliko godina prof. dr. Sanjin Kodrić, profesor bošnjačke književnosti na Odsjeku za književnosti naroda Bosne i Hercegovine Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, te nastavio.

"Štaviše, odbacivanjem Selimovića i njegovim “isključenjem” iz bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti samo bi se podržao i uspješno dovršio devetnaestostoljetni velikonacionalni projekt koji je Selimovića nastojao predstaviti kao “vezira srpske književnosti”. Uostalom, šta bi to bošnjačka i bosanskohercegovačka književnost dobile kad bi se kojim nesretnim slučajem odrekle Meše Selimovića?!".

 Bosna je u meni kao krvotok

 Jedno je jasno, Meša, taj profesor iz tuzlanske medrese, je pisac Bosne i ona je njegov neodvojiv dio...

"Pametni su ovo ljudi. Primaju nerad od Istoka, ugodan život od Zapada; nikuda ne žure, jer sam život žuri, ne zanima ih da vide šta je iza sutrašnjeg dana, doći će što je određeno, a od njih malo šta zavisi; zajedno su samo u nevoljama, zato i ne vole da često budu zajedno; malo kome vjeruju, a najlakše ih je prevariti lijepom riječi; ne liče na junake, a najteže ih je uplašiti prijetnjom; dugo se ne osvrću ni na što, svejedno im je što se oko njih dešava, a onda odjednom sve počne da ih se tiče, sve isprevrću i okrenu na glavu, pa opet postanu spavači, i ne vole da se sjećaju ničeg što se desilo; boje se promjena jer su im često donosile zlo, a lako im dosadi jedan čovjek makar im činio i dobro", napisao je Selimović.

Čudan svijet, dodao je Selimović, ogovara te a voli, ljubi te u obraz a mrzi te, ismijava plemenita djela, a pamti ih kroz mnoge pasove, živi i nadom i sevapom i ne znaš šta nadjača i kada.

"Zli, dobri, blagi, surovi, nepokretni, olujni, otvoreni, skriveni, sve su to oni i sve između toga. A povrh svega moji su i ja njihov, kao rijeka i kaplja, i sve ovo što govorim kao o sebi da govorim."

Bosna je, pisao je, moja velika ljubav i moja povremena bolna mržnja...

"Bezbroj puta sam pokušavao da pobjegnem od nje i uvijek ostajao, iako nije važno gdje čovjek fizički živi. Bosna je u meni kao krvotok. Nije to samo neobjašnjiva veza između nas i zavičaja, već i koloplet naslijeđa, istorije, cjelokupnog životnog iskustva mog i tuđeg, dalekog, koje je postalo moje... ".

NEMA KOMENTARA