Intervju / Agić: U Sarajevu su optužili mrtvog Selimovića da je potpisao UDBA-in roman!

21. 10. 2019. u 07:31:00 Radiosarajevo.ba

Shares:0

U četvrtak će biti održana sarajevska promocija knjige esejističko – publicističkih zapisa Historija odbačenih (Connectum, Sarajevo) autora Jasmina Agića, novinara i pisca, člana Društva pisaca Bosne i Hercegovine i PEN centra BiH.

Razgovarao: Faruk Vele 

Riječ je o knjizi koju je autor pisao duže od godine, a sačinjena je od 22 originalna teksta, od kojih je 21 objavljen na portalu Al Jazeera Balkans, gdje je autor profesionalno angažiran. 

Podsjetimo, Agić se u svojim tekstovima bavio fenomenom „odbačenosti“, predstavljajući portrete dvadeset značajnih bosanskohercegovačkih pripovjedača, filmaša i historičara koji su zbog svog umjetničkog djelovanja i političko – ideoloških svjetonazora bili žrtve osporavanja, zanemarivanja i odbacivanja.  

U ovom djelu Agić se bavio ličnostima Mehmeda Meše Selimovića, Ive Andrića, Zije Dizdarevića, Branka Ćopića, Izeta Kike Sarajlića, Hasana Kikića, Mehmedalije Maka Dizdara, Ivana Gorana Kovačića, Nedžada Ibrišimovića, Hamdije Kreševljakovića, Bate Čengića, Mirze Idrizovića, Envera Čolakovića, Radovana Samardžića, Zulfikara Zuke Džumhur, Hajrudina Šibe Krvavaca, Derviša Sušića, Skendera Kulenovića, Predraga Matvejevića...  

U intervjuu za Radiosarajevo.ba Agić kaže da je veseli susretu sa čitaocima. 

Za naš portal još govori o fenomenu odbačenosti u Bosni i zašto se odričemo svojih najboljih ljudi, o Meši Selimoviću, Maku Dizdaru, Nedžadu Ibrišimovću..., ali i Peteru Handkeu i Nobelovoj nagradi za književnost. Također, iznosi svoj stav o kulturi i kulturnim ustanovama danas u našoj zemlji. 

Jasmin Agić - undefined

Knjiga "Historija odbačenih"

Radiosarajevo.ba: Prošla su dva mjeseca od kako je iz štampe izašla Vaša knjiga „Historija odbačenih“. Kakve utiske nosite? 

AGIĆ: Utisci su i više nego dobri, zapravo su odlični. Da budem iskren nisam očekivao da će knjiga privući ovoliko pažnje i da će izazvati tolike reakcije. Najsretniji sam što je većina reakcija pozitivna i što ljudi razumiju, uglavnom, ideju i koncept knjige i što je, na stanovit način, doživljavaju kao pokušaj reafirmacije bosanske umjetničke tradicije. 

Drago mi je da ljudi napokon počinju razumijevati kako naš odnos prema umjetničkoj i pripovjedačkoj tradiciji ne smije biti sebičan i ohol, a čini mi se da je on danas upravo takav. To znači da nije dovoljno samo konstituisati kanon pa reći Meša Selimović je 'lektirski pisac'. Ne, to je ponižavajuće za djelo jednog od najvećih pripovjedača bosanskog jezika. Njegovo djelo mora biti neprekidno živo, ono se mora čitati i tumačiti, a sam Meša mora biti razumijevan kao čovjek i kao osoba. 

Kada govorim o Meši Selimoviću onda to radim namjerno jer je to čovjek koji se iz nekog svog iracionalnog poriva inatio ovoj našoj bosanskoj sredini – ja mislim s pravom, jer je gotovo cijeli život bio žrtva marginaliziranja. Ali, njegovo provokativno, lažno i iritantno srpsko samonacionalno definisanje ne treba koristiti kao nekakav kvazi argument u osporavanju njegove književne i ljudske veličine. S tim se treba suočiti i pokušati razumjeti kontekst i motive takvog ponašanja. 

A kako naše društvo odgovara na to? Na najprizemniji i najvulgarniji način pa se ne propušta prilika, u kuloarsko – kafanskim pričama istaći činjenica da je njegova žena bila Srpkinja. Pa to je odvratno! 

A još je odvratnije kada se u središtu Sarajeva, u Gazi – Husrev begovoj biblioteci, dakle najstarijoj i najuglednijoj obrazovnoj instituciji Bosne, promoviše knjiga u kojoj autor iznosi tezu kako je roman „Derviš i smrt“ napisao Ivo Andrić po nalogu UDBA-e, a Meša ga samo potpisao. Mislite li da može u Njemačkoj izaći knjiga u kojoj će autor tvrditi da je roman „Čarobni brijeg“ napisao po nečijem nalogu Herman Hesse a potpisao Thomas Mann? O tome vam govorim. 

Prokletstvo Meše 

Radiosarajevo.ba: Je li fenomen „odbačenih“ usud Bosne i zašto? Je li to bosanska specifičnost? 

AGIĆ: Na žalost nije, ali mene najviše boli ono što se događa ovdje u Bosni, jer Bosna, to je sav moj svijet, u doslovnom i prenesenom značenju. Slično se dešava i u Hrvatskoj, ali koliko vidim oni se tamo baš i ne bave tim procesom i čini mi se da su odustali od borbe za svojim umjetničkim naslijeđem. 

I u Bosni i u Hrvatskoj za ove moderne interpretatore historije veliki problem je što su najznačajniji umjetnici bili komunisti, antifašisti i partizani. Miroslav Krleža, Vladimir Nazor, Jure Kaštelan, Vjekoslav Kaleb, August Cesarec, Otokar Keršovani sve su to bili književnici koji su u Hrvatskoj stupili u NOB i suprotstavili se ustaškom režimu NDH. I kako onda danas da gledaju na to naslijeđe barbari koji nastoje revitalizirati ustaški pokret i reafirmirati endehazjisku zločinačku ideologiju? 

Odgovor je jednostavan – progonom. 

Ista stvar se dešava i u Bosni gdje su svi najvažniji umjetnici naše tradicije, listom, bili partizani i komunisti, ljevičari u doslovnom smislu i životnim odabirom antifašisti. Derviš Sušić je maloljetan otišao u partizane, Selimovića, Mešinih braće i sestara je u partizanima bilo devetoro, Zija Dizdarević i sva njegova braća bili su partizani, Skender Kulenović je bio partizan, Mak Dizdar je bio član ilegalnog partizanskog pokreta a majka i sestre su mu ubijene u Jasenovcu, Hajrudin Šiba Krvavac, Hasan Kikić, Branko Ćopić – svi bili u partizanima. I vidite sada mi bismo danas kao da „čitamo“ njihova djela, da se bavimo njihovim estetikama i poetikama ali da nekako zanemarimo činjenicu da su bili partizani i komunisti. 

To ne može, jer je to falsificiranje, to su manipulacije i stvaranje obmane. S Makom je malo jednostavnije jer je njegova književnost, u ovom današnjem smislu apolitična, ali sa Mešom, Skenderom i Devišom Sušićem je veoma teško, jer je njihova književnost sva prosijana njihovim životnim svjetonazorima. 

Ta odbačenost je dakle „usud“ Bosne, a zašto je to tako stvarno ne bih znao reći. To je meni još uvijek misteriozan fenomen, zlokoban i destruktivan i ako moja knjiga barem malo razobličuje taj fenomen onda sam sretan i zadovoljan. 

Radiosarajevo.ba: Kako u kontekstu Vašeg djela vidite iskustvo naših velikih stvaralaca poput Mehmedalije Maka Dizdara i Mehmeda Meše Selimovića? 

AGIĆ: Mak Dizdar je apsolutni literarni genij. Sva je njegova književnost blistava i općenito me ljuti odnos akademske zajednice prema Maku, koja je, nesposobna da shvati i razumije njegovu veličinu, „Kamenog spavača“ uzdigla iznad ostatka njegovog pjesničkog djela. 

Što je nepravedno i pogrešno jer izgleda da malo ko razumije da je Mak u svim svojim knjigama koje su prethodile „Kamenom Spavaču“ tragao za tim pjesničkim prostorima potpuno oslobođenog jezika. „Koljena za Madonu“ je fascinantna knjiga, ili pjesnička zbirka „Okrutnosti kruga“ koja sva sluti tog kasnijeg i svima dobro poznatog Maka. 

Ali, imam utisak da se poimanje Makovog književnog djela svelo na nekoliko pjesama zbirke „Kameni spavač“ i pjesmu „Modra rijeka“, što je pogrešno i loše za bosansku književnost uopšte. 

Bojim se i da je poznavanje njegove knjige „Stari bosanski tekstovi“ veoma oskudno. Knjiga se često navodi u esejističkim radovima i citira u naučnim publikacijama ali imam dojam da se malo razumije njena istinska vrijednost. 

Meša Selimović je nešto sasvim drugo. Kao pripovjedaču Meša Selimović mi je i uzor i prokletstvo. Sretan sam što ga imam jer vidim u njegovom djelu kakav bosanski jezik može biti, vidim jednu njegovu potenciju, jednu od hiljadu izražajnih mogućnosti.

S druge strane, vidim i šta znači biti proganjan čovjek, biti vječno suprotstavljen društvu, vlastima, lažnoj kulturi, licemjerju – vidim koliku cijenu čovjek mora platiti da bi sačuvao duhovnu, umjetničku i intelektualnu autonomiju. Meša je cijeli život patio, cijeloga se života mučio i uvijek je iznova morao da se dokazuje, a ta agonija konfrontacije nije prestala ni kada je nakon objavljivanja „Derviša i smrti“ postao jugoslovenski slavan pisac. 

Jasmin Agić - undefined

Jasmin Agić

Čak i tada bilo je ljudi koji su sebi dozvoljavali da se „igraju“ Mešinom sudbinom. Taj osjećaj odbačenosti i proganjanosti to je nešto što vidim da je Mešu mnogo mučilo, s čim se neprekidno borio jer je toliko silno želio tom licemjernom društvu nešto dokazati. I nije uspio, oni su pobijedili, jer je postao ogorčen i osvetoljubljiv čovjek, iskorijenjen iz svog bosanskog bića i natjeran da se u svom jugoslovenstvu osjeća kao uljez, kao stranac.

Bojim se da se mnogima u mojoj generaciji ponavlja ta Mešina sudbina, da smo uvijek i ma šta činili beznačajni i bezvrijedni. A opet, Meša nam je i svjetlo, on je onaj primjer kojem se okrećemo u kojeg upiremo prstom i kažemo „Eno čovjek kojeg ste pokušali uništiti, ali niste uspjeli“. To je meni Meša Selimović. 

Bio jednom jedan... 

Radiosarajevo.ba: Bavili ste se i djelom Nedžada Ibrišimovića. Kako s ovim odmakom gledate na njegov život i djelo? Učestvovali ste i u određenim raspravama na temu Ibrišimovićevih djela. 

AGIĆ: Nedžad Ibrišimović je, iz rakursa moje umjetničke poetike, uz Ivu Andrića, najvažniji pripovjedač Bosne. Kada govorim o Nedžadu Ibrišimoviću volim ga dovoditi u istu ravan sa Andrićem i već sam nekoliko puta rekao da kada posmatrate tradiciju bosanske kratke forme u pripovijedanju Andrić je veliki panoramist i psihologist, sistematičan i detaljan, Nedžad Ibrišimović je njegov prirodni pripovjedački antipod, jer on je u svojim prozama ekspresivan, jezik koristi u nekoj formi rečeničke vratolomije, metaforičan je, njegov jezik sluti onostranost. 

Pa koristeći se šahovskim metaforama volim reći da je Andrić Mihail Botvinik naše proze a Ibrišimović Mihail Talj. 

Što se tiče Ibrišimovićeve publicistike i esjistike ima tu odličnih stvari, ima i potpunih gluposti, koje opet, treba razumijevati iz historijskog konteksta u kojem su nastajale. Mislim konkretno na knjigu „Ruhani i šejtani inspiracija“ koja se dosta zloupotrebljava i namjerno pogrešno interpretira. 

Treba razumjeti kontekst u kojem su nastajali tekstovi objedinjeni u knjigu, a taj kontekst je užas sarajevske opsade koju je Ibrišimović pokušavao tokom cijeloga rata razumjeti i objasniti. Većina je tih tekstova nastala kao direktna reakcija na neki događaj, na neko počinjeno zlo i u njima se jasno može vidjeti očaj nemoćnog čovjeka. 

To pretjerivanje u nekim stvarima, posebno potreba da „islamizira“ stvarnost je nešto potpuno benigno, bezazleno, po meni čak i pomalo naivno jer ne samo da nije proizvelo nikakav „konkretan“ efekat nego je porodilo mnogo loših stvari po samoga pisca. Optuživali su ga za svašta, a niko nije htio stati u njegovu odbranu i reći „pa dobro, šta je on to zlo i loše učinio“. 

Osim toga, u toj knjizi, koja je objavljena 1995. godine, dakle na samome kraju rata Ibrišimović dosta kritički piše i o uslovno rečeno „našoj stvarnosti“. On kudi licemjerje, kriminal, on piše o lagodnosti izbjegličkog života mnogih intelektualaca koji su moralisali iz Ljubljana, Bečova, Minhena i drugih baroknih srednjoevropskih gradova. 

A onda kada se govori o toj njegovoj „transformaciji“ u nekakvog nazovi fundamentalista i bošnjačkog nacionalistu niko neće da kaže da je napisao dramu „Woland u Sarajevu“, po istinitim događajima, u kojoj vojnici Armije RBiH umiru na ulazu u sarajevski „Tunel spasa“, jer je preče da sa hrasničke strane prođe prema Sarajevu konvoj švercovane robe nego da se spase životi „običnih“ vojnika.

O tom se Nedžadu nikada ne govori, nego samo „bio simpatizer SDA, prije rata pio a sada postao has musliman“. To je taj naš zluradi i primitivni svijet koji sve što je dobro i vrijedno nastoji uništiti. 

Vodio sam svakakve rasprave o Ibrišimovićevom djelu. Bio sam prvi i možda jedini koji je o „Vječniku“ dao izuzetno pozitivan sud i mnogi mi to nisu nikada „halalili“. A danas me opet napadaju i kritikuju kada kažem da je Ibrišimović, po svom estetskom i poetičkom dometu pisac jugoslovenskog formata, dakle da može biti pisac kojeg se sa oduševljenjem čita i u Nišu, Vranju, Pljevjlima, Baru, Podgorici, Beogradu, Somboru, Splitu, Zagrebu. Što, naravno, ne znači da ga se ne treba čitati u njegovoj Bosni, to se podrazumijeva. 

Slučaj 'Handke' 

Radiosarajevo.ba: Ovih dana vrlo je aktuelna priča o Peteru Handkeu i Nobelovoj nagradi za tog pisca. Gdje prestaje pisac, a gdje počinje „privatna osoba“. Filip David mi je kazao da je Handke moralna nula... 

AGIĆ: Suština narativa o dodjeli Nobelove nagrade Peteru Handkeu, kako ja to vidim, jeste da postoji jedna određena struja u tumačenju društvene fenomenologije koja nastoji prividno razdvojiti književno djelo od autorske biografije. Pa kažu, Handkeovo je pismo odlično, a on lično je godinama u nastojanju da isprovocira društveni sukob činio nekakve sociološke performanse kako bi demaskirao političko licemjerje zapada. 

Ali, ja bih onda postavio jedno pitanje onima koji nastoje tako pojednostaviti stvari. Kako objasniti njegovo fotografisanje u Srebrenici i Višegradu 1996. godine? Pa nije više 1992. godina u kojoj je, pretpostavljam nekim ljudima na zapadu još uvijek bilo nejasno šta se dešava u tadašnjoj Jugoslaviji i još uvijek su, pogrešno informisani i zavedeni propagandom, mogli vjerovati kako Slobodan Milošević nastoji očuvati Jugoslaviju i socijalizam. 

Što se i koristi kao jedan od argumenata u opravdanju Handkea. 

Ali, 1996. stajati pored table sa natpisom Srebrenica i biti bez svijesti o tome da je na tom mjestu počinjen genocid nije performans to je gnusno vrijeđanje. To više nije iznošenje političkog stava ili propagiranje neke ideje, to je besramno vrijeđanje elementarnog osjećaja ljudske pristojnosti. 

Biti toliko značajan evropski umjetnik, kakav je Handke tada bio, i s takvim se nepoštovnajem odnositi prema istini za mene nije nikakva naivnost ili infantilnost, ili eskapada to je pokazivanje jedne sumanute zločinačke naravi. To je jednostavno grozno i u nekom smislu i pomalo neobjašnjivo. 

Ne budite u zabludi. Handke 1996. godine ima 54 godine, napisao je desetine knjiga, etabliran je u evropskom književnom svijetu i kao takav on dolazi u Srebrenicu, hoda i pozira u gradu u kojem je doslovce „prije neki dan“ pobijeno 9.000 ljudi i onda neko od mene traži da imam razumijevanja prema njegovom postupku jer je navodno „bio u zabludi“ i „ to treba odvojiti od njegovog djela i „ on je cijeloga života provocirao“. Izvinite, ali to su neprihvatljiva opravdanja jednog u potpunosti dijaboličkog ponašanja. 

Dalje, kada govorimo o tom famoznom Handkeovom djelu moram reći kako sam stava da Handke uopšte nije zaslužio Nobelovu nagradu čak ni kao pisac. Ono što naša javnost ne razumije jeste da je Nobelov komitet sastavljen od članova koji su odrasli i odgojeni u tom „evropskom duhu“ i književnost razumijevaju iz takve perspektive. Handke je kao pisac njemačkog jezika vjerovatno dosta prevođen na švedski jezik a literarni, umjetnički i kulturni uticaji njemačko/austrijsko/švicarske književnosti sa onim skandinavskim je ogromna. 

U Švedskoj su ti avangardni, eksperimentalni i dosta hermeneutički zatvoreni literarni postupci nešto na šta se a priori gleda kao na umjetnički vrijedno pa su Akademijini glasači uvijek skloniji takve pisce nagrađivati nagradom. Handkea sam dosta čitao i moram priznati da mene njegova literatura i nije baš oduševila, a u svoj ovoj papazjaniji oko njega stekao sam utisak da mnogi koji brane književnu vrijednost njegovog djela, a kada pogledate njihovu spisateljsku praksu, nisu uopšte čitali njegove knjige. 

To je ta književnost koja navodno razbija literarne konvencije, takvo je pismo Elfride Jelinek i Herte Mueller koje su isto tako dobile Nobelovu nagradu, što poštujem, ali kao čitalac moram reći da su mi sve troje poprilično nezanimljivi i strani. 

Nobelova nagrada za književnost se neće oduzeti Peteru Handkeu, ali kada bi se to desilo ja bih je odmah, posthumno, dodijelio Umbertu Ecu ili je odmah uručio još uvijek živom Milanu Kunderi, koji je ove godine navršio 90 godina, a nije Nobelov laureat.

Radiosarajevo.ba: Gdje je danas bosanskohercegovačka kultura i da li svjedočimo atrofiji kulturnih institucija? 

AGIĆ: Ja o kulturi ne razmišljam mnogo, jer sam cijeloga života pisac i novinar. Ja sam uvijek pisao i stvarao tako da nemam pretjerano razvijen osjećaj empatije prema tome što bi kolokvijalno rečeno trebalo da bude kultura. Ako institucije kulture koje decenijima ništa ne rade i u koje političke stranke zapošljavaju svoje kadrove i u kojima se zapošljava rodbina nekih drugih etabliranih „kulturnih radnika“ vape za nekom pomoći onda jedino što mogu reći jeste da takve institucije i treba da propadnu. 

Kada vidim koliko su te institucije kulture bile spremne pomoći meni koji sam originalni autor, objavio sam do ove još četiri knjige priča i dramu, onda razumijevam da to i nisu institucije koje služe ili funkcioniraju kao podrška autorima i umjetnicima. Institucije kulture atrofiraju zato što su nesposobne da komuniciraju sa kontekstom, zato što su pune mediokriteta kojih umjetnost uopšte ne interesira, zato što su nesposobne privući publiku.

Najjednostavnije je protestirati u javnosti i zahtijevati od države da finansijskim ubrizgavanjem riješe sve njihove probleme. 

Problem je što su fondovi za umjetnike siromašni, što nikada nema novca za podršku objavljivanju knjiga, produciranju predstava i filmova, a još su veći problem ljudi koji ne znaju ništa i samo sjede skrštenih ruku i žale se na stanje u državi. Ono jeste teško, ali svaki put kada neki od tih „radnika u kulturi“, kakva rogobatna sintagama, počne raspredati priču o sumraku kulture neka bude svjestan jedne očigledne egzistencijalne istine – on je zaposlen, a stotine istinskih umjetnika se potuca po našoj stvarnosti ogrezli u bijedu.

NEMA KOMENTARA