Ja mislim / Učiteljica Sabina Solaković: Mi smo moralni odron

12. 01. 2019. u 08:55:00 Radiosarajevo.ba

Shares:1063

Ovih dana se većina roditelja i jedan broj učenika u KS s pravom pita šta je sa đačkim knjižicama, kada će biti podjela đačkih knjižica, kako će izgledati, treba li kupiti knjižicu ili ne... Uostalom, pitaju se šta rade prosvjetni radnici.

Piše: Sabina Solaković, učiteljica iz Sarajeva za Radiosarajevo.ba

Nećete vjerovati, ali rade više nego ikada. Upisuju i prepisuju ocjene u obične i neobične dnevnike, razmjenjuju ideje i mišljenja šta i kako treba uraditi, krše sva moguća pravila, pravilnike, zakone i moralna načela.

Da, moralna načela. Evo jednog vrlo jednostavnog primjera, a tako očiglednog. U prvom razredu imamo učenika koji u svojim dokumentima nema upisano ime oca. I to je OK, nisam se  prvi put u karijeri učiteljice suočila sa takvim slučajem.

Međutim, u doba digitalizacije, eDnevnika i čuvenog EMIS programa (program sa bazom svih učenika) to je veliki problem.

U EMIS program jednostavno pohranite podatke majke, ali kako se u naš eDnevnik podaci „povlače“ (stručno rečeno) iz EMIS-a,  eDnevnik ne prepoznaje majku kao roditelja/staratelja pa piše ’’nema podataka’’.

U zagradi, između imena i prezimena djeteta, piše ’’nema podataka’’. Dijete ima majku, ali program kaže ’’nema nikoga’’ i ne postoji drugi način da to upišete.

Sa ovim problemom se ja borim od mjeseca septembra. Prijavila sam ga svima kojima sam trebala, ali odgovori su uvijek isti: „program ne prepoznaje majku“, „ne povlači ime majke“... 

I tako problem ostaje neriješen.

Zamislite osobu koja je smislila takvu stvar da mašina ’’ne prepoznaje“ ime majke kao roditelja.

Pa, nije naravno stvar u mašini nego u nama koji smo neosjetljivi na takve stvari i to ne shvatamo kao problem. Mi smo moralni „odron“. Jeste da sam ovu riječ „odron“ čula od svojih sinova i ne sviđa mi se, ali ovdje baš paše.

Mene lično je stid stati pred ovu majku koja otvori eDnevnik i vidi podatke svog rođenog djeteta u kojem piše ’’nema podataka’’ o roditelju, mene je stid. Ja se samo nadam da to ne vidi moj učenik, a majčin rođeni sin.

I nadam se da nećete shvatiti ovaj tekst kao mjesto gdje veličam ulogu majke ili još manje žene, već ukazujem na pojavu kako smo spremni zanemariti, zaobići, bagatelisati tako važne činjenice. I dok ovo pišem, stalno mi prolaze kroz glavu riječi jedne starije žene koja je kad bi čula kako mene moja djeca zovu majko uvijek govorila: „Majka nije šala.“ E, izgleda u našem društvu jeste - šala.

I još nešto moram priznati. Ovih dana bavim se idejom kako da ovaj problem riješim ja, ako ne znaju ili ne žele stručnjaci.

Možda bih mogla u rubriku ’’otac’’ upisati majčine podatke - šta mašina zna koje je  muško, a koje žensko ime. A ni ljude to ne interesuje. 

NEMA KOMENTARA