Kolumnistice / Majstorović: Sve što treba znati o depresiji, a najvažnije - liječi se

10. 03. 2019. u 07:31:00 Radiosarajevo.ba

Shares:2

Često se spotičemo o riječ „depresija“.

Ponedjeljke, kišu, TV dnevnik, život u tranziciji - zovemo „depresivnim“; padamo u „depresije“ na dnevnoj osnovi, zbog raznih okolnosti koje se ispriječe između našeg ega i objekata njegovih želja.

Piše: Tihana Majstorović, psihologinja i psihoterapeutkinja za Radiosarajevo.ba 

U međuvremenu, oko nas, blizu, žive ljudi koji depresiju zbilja boluju svaki dan, čije se porodice utapaju u tuzi i bespomoćnosti koja stalno izvire. Depresija je bitka, gdje su svakodnevni zadaci pobjeda, a zadovoljstvo okusa, sunca na licu, ili dječijeg smijeha nedostižno, predaleko, rezervisano za prošlost ili za nekog drugog, vrjednijeg.

 Činjenice o depresiji

 Ako se porodica susretne sa depresijom, važno je da o njoj nauče nekoliko objektivnih činjenica, kao što bi naučili o dijabetesu ili hipertenziji:

  • Depresija je poremećaj raspoloženja, obilježen velikom tugom, slutnjama, osjećajem krivnje, bezvrijednosti, bespomoćnosti i nesposobnoću uživanja, često praćen mislima o smrti ili samoubistvu;
  • Depresija može biti prikrivena, očitovati se kao dekoncentrisanost, isključenost, nemir, kod starijih hipohonrija, kod mladih kršenje pravila;
  • Kliničari razlikuju veliki depresivni poremećaj, od depresivnih epizoda, bipolarne depresije ili depresivne reakcije na neki događaj;
  • Depresija često ima organski uzrok, koji zahtijeva farmakoterapiju. Psihijatar odlučuje o potrebi uvođenja lijekova, vrsti i načinu uzimanja, a psiholog, psihoterapeut pomaže da se osoba kroz razgovor bolje upozna i suoči sa svojim stanjem. Farmakoterapija i psihoterapija u kombinaciji najbolji su način bobe sa depresijom. Farmakoterapija se ne bi smjela uzimati „na svoju ruku“!

Šta se rijetko priča o depresiji?

Depresija strašno pogađa cijelu porodicu. Uplašimo se za naše najbliže, brinemo, ne znamo šta se dešava, sa čim se nosimo, pokušavamo pomoći, izmišljamo načine. I u jednom trenutku dešava se nešto o čemu ne pričamo – počnemo se ljutiti. Njihove suze, podočnjaci, sporost - u nama ne izazivaju više empatiju, nego duboki bijes i frustriranost  što „nam to rade“ , želju da ih protresemo simbolično, ali i doslovno. Ovo je važan momenat, jer tada osvještavamo nekoliko važnih elemenata same depresije:

  • Ljutnja – iako se depresija veže uz tugu, ona ima mnogo veze sa ljutnjom. Depresivne osobe često nisu naučile da se ljute (posebno žene – jeste li primijetili da su i naše dijagnoze podložne socijalnim pritiscima, da nema mnogo muškaraca sa depresijom, niti žena sa PTSP?). Sva nagomilana ljutnja, koja se nije usmjerila prema vanjskom objektu i pokrenula akciju koja će donijeti promjenu (tome ljutnja služi), ostaje u osobi, usmjerava se prema unutra. Depresija je čin samouništenja, pogrešno usmjerene ljutnje.
  • Granice – Depresivne osobe ili nisu naučile postavljati granice zbog načina razmišljanja (npr., naučile su da nisu vrijedne da se suprostave, ili da je stalno zadovoljavanje drugih jedini način da budu voljene), ili su njihove granice pređene nizom životnih okolnosti (traumatski događaji). Tamo gdje one ne mogu povući granicu – povlači ih njihovo tijelo: depresija je stanje pređenih granica, jedini način da ih se postavi. Njihova granica je sada upravo tu gdje jeste – na zadatku da ujutru ustanu, npr. – i to je ogroman zid, crta koja se trebala davno povući. Tu nema pretvaranja, nema manipulacije, nema „trzni se malo“. Granica je tu.
  • Opet granice - i bližnji imaju granice. Kao što naša ljubav ne bi pomogla da nestane rak ili ciroza kod bližnjih, tako ni odgovornost za njihovu depresiju ne leži u tome jesmo li mi dovoljna podrška, ili vole li nas dovoljno da bi ozdravili.
  • Bespomoćnost i osuđivanje – sve ono što govorimo depresivnim bližnjima kad se ljutimo je njihov unutarnji monolog već godinama. One su prvaci u osuđivanju sebe što ne mogu „da se trznu“, u generiranju osjećaja bezvrijednosti i bespomoćnost.

 Ima li lijeka?

 Depresija je objektivno stanje. Nije hir. Ne zavisi od sposobnosti osobe ili njene okoline. Ona zahtijeva stručnu pomoć. Promjena hemije u mozgu, promjena načina razmišljanja, eksploracija nagomilanih emocija – sve je to neophodno da bi se stvorila platforma, scena na koju onda mogu stupiti kapaciteti same osobe i snažna podrška okoline.  Tražite pomoć! 

 

Postporođajna depresija   

Depresija je teška kad god se desi (a često pogađa ljude baš kad su sve bitke izborili i mogli bi se opustiti). Međutim, posebno je bolno u trenucima za koje socijalni pritisak tvrdi da su najsretniji, jedinstveni, da brzo prođu, da u njima treba uživati – kad dobijete bebu. Zato imam potrebu uputiti par rečenica ženama koje su na mjestu na kojem sam i ja bila.

Postporođajna depresija je česta realnost. Ona nema veze sa vašom ljubavlju prema djetetu. Daje vremena svom tijelu da prođe kroz taj proces, ništa nećete propustiti – čitav život ljubavi i smijeha je pred vama. Ako i propustite prvi dodir, dojenje, nosanje – čeka vas prvi smijeh, prvi koraci, prvi crtež. Ne plašite se plakati pred bebom – one imaju nepogrješiv kapacitet da osjete vašu ljubav bez obzira na tugu koja je obavija. Nećete depresijom pokvariti svoje dijete, oštetiti ga – to je samo jedna od brojnih bitki koje ćete zajedno proći. Tu ste, žive ste, i zbog vas vaše dijete ima mamu i čitav život sa njom pred sobom.

NEMA KOMENTARA