Tabu / Tihana Majstorović: Šta natjera ljude da dignu ruku na sebe

08. 06. 2019. u 20:00:00 Tihana Majstorović

Shares:189

Sve češći su naslovi o tome kako je neko u našoj sredini digao ruku na sebe. To nas uvijek ostavi sa osjećajem užasa, nerazumijevanja i sa pitanjem da li je neko mogao to prevenirati?  O temi samoubojstva piše naša kolumnistica.

Piše za Radiosarajevo.ba: Tihana Majstorović, prihologinja i psihoterapeutkinja 

Samoubistvo predstavlja svjesno i namjerno oduzimanje vlastitog života. Ono je vrlo neobičan fenomen kada se uzme u obzir snaga nagona za samoodržanjem i održanjem vlastitog tjelesnog integriteta. Ljudi iskazuju nevjerovatnu snagu boreći se da prežive nemoguće situacije. A u drugim, opet, odluče sami sebi oduzeti život. Takav kontrast ovu pojavu čini zastrašujućom i teškom za shvatiti.

Historijski pogled na samoubistvo

Samoubistvo je psihološki, ali i društveni fenomen. U prošlosti svako je društvo to rješavalo na svoj način. Antička Grčka, kojoj je smrt bila bliska pojava, smatrala je to slobodom izbora između života i smrti, ali je tražila od samoubice da prije čina objasni razloge. U starom Rimu se više cijenio kvalitet nego dužina života, pa je samoubistvo smatrano društveno opravdanim, dostojanstvenim. Srednjovjekovna crkva osuđivala je samoubistvo kao griješno preuzimanje Božije dužnosti uzimanja života. Od tada su se samoubice sahranjivale na neposvećenoj zemlji, a sve do šezdedesetih samoubistvo je u nekim zemljama bilo kriminalno djelo.

Između 19. i 20. stoljeća samoubistvo počinje ulaziti u književnost, kao u djelima Tolstoja, a počinju i naučna tumačenja. Psihijatrija ga u to vrijeme smatra znakom mentalne bolesti, a Freud dokazom svoje tvrdnje o nagonu smrti – Thanatosu.

Današnje zablude

Danas, postoji nekoliko rasprostranjenih vjerovanja koja su opasne zablude:

  • "Ljudi koji pričaju o samoubistvu neće ga i počiniti" - većina samoubica na neki način najavi svoje namjere.
  • "Samoubistvo se događa bez najave" - većinom mu prethodi niz suptilnih ili jasnih znakova
  • "Sve samoubice su psihički bolesne" - to nije nužno slučaj
  • "Ako se jednom pokušao ubiti, biće suicidalan cijeli život" - pokušaj samoubistva može biti vezan za krizu
  • "Opasno je pričati o samoubistvo, da ga se ne bi podstaklo" - upravo razgovor daje pojedincu informaciju da ima izlaza i da je nekome stalo.
  • "Pokušaj samoubistva je samo predstava i nije zabrinjavajući. Da je htio, ubio bi se" - četiri od pet osoba pokušalo je samoubistvo barem jednom prije nego što su se ubili.

 Različite teorije o uzrocima

Neki psihoterapeuti smatraju da samoubistvo predstavlja ubistvo nekog svog dijela kojim osoba nije zadovoljna.

Durkheim je smatrao da je samoubistvo sociološka pojava i da treba razlikovati tri vrste samoubistva: egoistično samoubistvo (samoubistvo osobe koju malo toga povezuje sa društvom i zajednicom), altruistično samoubistvo (predstavlja odgovor na zahtjev društva,  žrtvuju se za dobrobit te zajednice) i anomična samoubistvo (uzrokovano iznenadnom promjenom odnosa osobe i društva, gubitak posla, rat isl.)

Prema Shneidmanovom pristupu samoubistvo je gotovo uvijek svjesni pokušaj rješavanja problema koji uzrokuje intenzivnu patnju.

Neurološko objašnjenje vezano je za neurotransmiter serotonin. On djeluje na naš mozak tako što ćelije na koje on djeluje regulišu spavanje, pamćenje, agresivno i impulsivno ponašanje. Ljudi koji imaju manje serotonina skloniji su depresiji i naglim odlukama i teže se suočavaju sa problematičnim situacijama. Mozak samoubice često pokazuje neurološke promjene vezane za serotonin.

Faktori rizika i crna statistika

Neki od faktora raizika su: prethodni pokušaj samoubistva, članovi porodice koji su počinili samoubistvo, historija psihijatrijskih oboljenja, veliki stresovi, nedostatak podrške, ovisnost, izloženost nasilju, spol (više je muškaraca u uspjelim samoubistvima, a više žena u pokušajima samoubistva), urbana sredina, itd. Veoma često samoubistvo je rezultat interakcije više ovih faktora.

U svijetu svake godine samoubistvo počini gotovo milion ljudi. Ubijaju se i djeca (već od 5. godine života). Pojedine profesije su posebno rizične: doktori, stomatolozi, odvjetnici i psiholozi. 50% samoubojica nije se nikada obratilo za stručnu pomoć.

Svijetla tačka u našim rukama

Većina samoubistava djeluje iznenadna, čak i za najbližu okolinu. Ali samoubice prije čina – zovu u pomoć! Ignorisanje znakova, guranje glave u pijesak (tako simptomatično za našu sredinu), postavljanje tabu tema u koje se u razgovoru ne zalazi ni u ludilu, strah i podozrivost prema psihoterapiji, sa jedne strane i zaluđivanje parapsihologijom sa druge strane – samo gura naše prijatelje, susjede, rođake dublje u rizik. Nismo toliko pasivni koliko se čini. Možemo preuzeti aktivnu ulogu u životu nekoga ko je nesretan. Prva magična riječ je komunikacija. Prava riječ u pravom trenutku može preokrenuti stvari. Bitno je da naše bližnje shvaćamo ozbiljno i da imamo razumijevanja. Ukoliko se čini da se ne može uraditi ništa, postoji veliki broj ljudi koji su školovani upravo za pružanje psihološke pomoći. Obraćanje tim ljudima nije znak slabosti, već upravo snage da preuzmemo odgovornost.

Svakih 40 sekundi na svijetu jedna osoba procijeni da ovaj život nije vrijedan življenja. A uloga nas ostalih je da je u tome razuvjerimo i to je nešto što možemo učiniti ako prestanemo zatvarati oči.

NEMA KOMENTARA