Šukrija Pandžo i Ruka u kosi: Kutak za čitanje i uživanje
Šukrija Pandžo, rođen 27. aprila 1910. kraj Kalinovika, bio je bh. književnik, učitelj, nastavnik i još 1948. urednik u Kulturnoj redakciji Radio Sarajevo. Jedan je od osnivača Udruženja književnika BiH, a pisao je poeziju, prozu i dramske tekstove za djecu i odrasle. Dobitnik je brojnih nagrada i Ordena druga Tita, a jedna od njegovih najljepših knjiga svakako je zbirka priča Samo još kosovi zvižduću – a mi vam danas donosimo jednu od najdirljivijih priča iz ove zbirke, Ruka na kosi.
Šukrija Pandžo je umro u 74. godini života, na današnji dan 1984. godine, u Sarajevu.
Igrali smo se u bašti nedaleko od Timkine kuće. Ja, Seka i Timka. Pod velikom jabukom u hladu. Svaka je bila ponijela svoju lutku. I lutke su bile učenice i sjedile su u klupi koju smo mi napravili od sitnih grančica. A mi sve tri još nismo nikad sjele u klupu, jer još nismo bile pošle u školu. Ali ja sam tada bila učiteljica i učila lutke, pa onda je to bila Seka i najzad Timka. Niko nam nije smetao u igri. Pa ni vrapci koji su nešto među sobom razgovarali na jednoj visokoj grani jabuke.
Piše: Šukrija Pandžo
Ali
kad se kroz ogradu iznenada uvukao crn rutav pas i pošao prema nama,
Timka je prva vrisnula i počela da bježi.
– Joj, mama
draga! – vikala je ona.
– Majko moja! – derala se i
Seka.
I umalo ja nisam počela, bježeći zajedno s njima, da
dozivam majku. Ali sam zastala u pola glasa. Jer ja nisam ni imala
majku.
Tako svaki put kad bi me nešto zaboljelo ili kad
bih se udarila o kamen ili drvo, samo bih zajecala a ne bih majku
spominjala kao druga djeca. Što da dozivam kad je nema. Neće me
čuti.
Ili kad bi moje drugarice počele da se hvale i govore:
meni je ovo majka kupila, ovo je meni mama donijela, kazaću mami,
pitaću mamu – ja sam ćutala. Samo bih katkad rekla: A meni je ovo
nabavila tetka. Ne da se pohvalim, već da im nekako kažem da
prestanu o tome.
Majku sam malo, sasvim malo zapamtila.
Miluje me, sjećam se, rukom po kosi i smije se. A meni drago. I
zapamtila sam onu njenu šarenu haljinu. Voljela sam, znam, da
potrčim za njom i uhvatim je rukom za tu haljinu. Više se ničega
ne sjećam. Jednog dana je nekud otišla i više se nije vratila.
Otac mi je kasnije pričao da je umrla u bolnici. Nisu preda mnom
mnogo o njoj govorili. Tetka, očeva sestra, došla je u našu kuću
i da se brine o nama i posakrivala sve mamine slike. Od oca. Jer on
je često zagledao u te slike i oči su mu bile suzne.
Jednom
sam je usnila. Kao plete mi kosu, a ruke joj meke. Pa me onda
potegnu za pletenice i kaže: Pletenice do peta a djevojka do greda.
Ja onda hoću da je uhvatim rukama za šarenu haljinu, a nje nesta.
Probudim se a ono držim rukom pokrivač. I kroz prozor se vidi vedro
nebo i na njemu trepere zvijezde. Pa se rastužim i zovem: Tata!
Tetka mi tiho šapnu: Spavaj!
Sutradan im ispričam šta sam
sanjala. Otac odmah izađe nekud, a tetka poče da trlja rubcem oči.
Ja zaćutah. Vidjeh da nije trebalo da o tom govorim.
Tako je
došlo vrijeme da pođem u školu. Uoči prvog dana nisam mogla da se
smirim. Sa Timkom i Sekom samo sam o tome razgovarala. One su opet
rekle kako će ih mama povesti do škole. Mene će tata – kazala
sam. I poželjela tog časa onu mekanu ruku na
pletenicama.
Kad su nas uveli u učionicu – učiteljica nas
je porazmještala u klupe. Sjedjela sam sa Timkom pa mi je bilo
običnije. Učiteljica je zatim pošla od klupe do klupe i pitala
nas: kako nam je ime, kako nam je ime ocu i majci i ostaloj rodbini.
Došla je i do mene. I kad me je zapitala kako mi je ime majci, ja
sam zaćutala.
– Zar ne znaš? – pitala je ona i smješila
se.
– Ja nemam majku – odgovorila sam i gledala u
klupu.
– Dobro, dobro, dušo – rekla je ona i nastavila
da druge pita. A ja tad nisam mogla da podignem oči i pogledam drugu
djecu. Samo kad sam čula da još neka djeca kažu da nemaju majku,
okrenula sam se da ih vidim. I čini mi se da su i ona pogledala mene
i da smo se po nečemo razumjeli.
Tada je učiteljica sjela za
sto i rekla nam kako treba da se vladamo u školi, kako da čuvamo
stvari i sve drugo, i onda, smiješeći se, kazala je još:
–
A onoj djeci što nemaju majku, neka sam ja majka. Pa sve što
nebi nikom drugom kazali, vi ćete reći meni kao što biste rekli
majci.
Ja sam to pamtila i nastojala da je nikad ne naljutim.
Trudila sam se da što bolje učim. A kad bismo deklamovali pjesmice
o majci, ja bih tom prilikom gledala u nju i činilo mi se da mi se
smješi i da zna šta ja mislim.
A jednom kad smo išli u
šetnju, učiteljica je bila obukla šarenu haljinu. Trčali smo po
livadi, krili se po šumi, pjevali. I ne znam ni sama kako, ja sam
pristižući učiteljicu uhvatila je rukom za tu haljinu. Ona me prvo
malo čudno pogledala i ja sam bojažljivo otpustila ruku. Njene oči
su se naglo provedrile, prigrlila me i pomilovala po kosi. Ruka
joj je bila meka. Spopala me tuga. Tad sam zagnjurila glavu u
njezinu haljinu i tiho zajecala.
I otada učiteljica nije
nikad zaboravila da me više puta ne obiđe u klupi, da porazgovara
sa mnom, da mi ne pohvali zadaću.
Ali kad smo poslije
godišnjeg raspusta pošli u drugi razred, mjesto naše učiteljice u
učionicu je ušao učitelj. Meni je zastao dah i srce ludo tuklo.
Rekao je da će nas on učiti – a da je učiteljica otišla u drugo
mjesto. Nije mogla da dođe da se oprosti, ali nas je sviju
pozdravila. I onda je upitao za mene. Ja sam se digla.
– A
tebi je, evo, poslala ovu knjigu, i rekla da je ne zaboraviš. – I
učitelj je prišao mojoj klupi, stavio knjigu preda me, i pomilovao
me po kosi.
Proplakala sam glasno. Učitelj se vratio, i ne
znajući šta bi, ponovo stavio ruku na moju glavu. I od tog mi
je, čini mi se bilo lakše. Od te ruke na kosi.
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.