John Doe / Priča o hadži Sabitu iz Saraj'va: Čovjek čijim je sevepom i drugima izdobrilo

01. 11. 2019. u 11:57:00 Radiosarajevo.ba

Shares:91

Hadži Sabit iz Saraj'va svako malo silazio iz svog stana u radionicu i spavao u piljevini. Nikad o tom govorio nikom, nikom o tom polagao račun. U pola bi noći bolna tijela ustajao sa dušeka i dugo stenjao, pa sitnim korakom odlazio do kuhinje da čašu vode naspe i popije, a onda bi jednako sporo teglio tijelo ka izlaznim vratima i dugo ih otključavao. Godine ga bjehu već pritisle pa je bivalo sve teže sići niz stepenice do prizemnog sprata, ali se oronulo tijelo već nekako balansiralo držeći se čvrsto koščatom rukom za željeznu ogradu. Otključavao bi radionicu, otvarao teška metalna vrata i dugo tako stajao pred otvorenom prostorijom, sklopljenih očiju udisao miris drveta. Bješe to njegov nikotin, njegov eliksir mladosti i njegov posljednji čarobni napitak.

Piše: Sarajevski John Doe

...

Razgaljuje duše: Ko se krije iza lika sarajevskog John Doea

Iza lika sarajevskog John Doea , koji svojom pisanom riječju razgaljuje duše korisnika društvenih mreža, ali i književne publike širom BiH, stoji dijete iz mahale koje je uvijek bilo zaljubljeno u književnost.

Hadži Sabit tih godina već bješe teško bolestan, i kada god bi boravio u svome stanu, kad god bi u dnevnoj sobi časni Kur'an iščitavao ili rovio po riječima Selimovića i Hajama, bolovi bi ga u tijelu mučki probadali, pluća ga gušila, srce pritiskalo, glava se mutila a tijelo umorno klonulo. Nije tome imao dobra objašnjenja nit' išareta, niti je ikad ikom i pokušao o tome da priča jer mu se činilo jal mahnito jal naopako, al ipak je bilo istina - hadži Sabitovi bolovi i patnje trajale su tokom cijeloga dana, cijele godine, i nikakvi mu lijekovi ni terapije pomagale nisu - osim piljevine.

...

Sišavši u svoju stolarsku radionicu, provlačio bi tijelo između frezera i cirkulara, između police sa ručnim alatima i odjela na kojem su uspravljeni na podu bivali poredani veliki dupli još neustakljeni prozori i vrata. Kako je kraj njih prolazio, vukao je za sobom ruku i prstima klizio po površini drveta, prateći mu talas i godove, njegove prirodne linije rasta i kretanje, i za sav taj put kroz svoju oazu ni na tren nije otvarao oči.

Konačna destinacija bješe u gornjem desnom kraju radionice, gdje su na velikoj gomili bili pometeni i sakupljeni opiljci, piljevina i sitni ostaci obrade hrastova drveta. U tu bi se gomilu Sabit hadžija spuštao manirom djeteta koje u jesenskom jurišu skače u planinu sakupljenog lišća, samo je to radio mnogo sporije i pažljivijih pokreta nego što bi to radilo dječačko lice, ali sa možda i većom radosti i većom ljubavi nego li dječije srce može da pojmi.

Sabit hadžija bi tijelo spustio u pilotu, ruke raširio uz tijelo i opuštao se kao da lebdi na najmekšem oblaku. Udisao bi miris hrasta i bukovine, miris sušenog drveta i one svježe, tek prispjele građe. Pred očima mu se otvarala njegova mladost: krupne njegove ruke i stamena ramena u davnim su godinama ručnim alatom uspjevala da naprave ono što danas ni jedna mašina ne umije da svije. Gradio je sinije, lijepe drvene police i stalke za časne Kur'ane, gradio vrata i prozore, krovove, duge kuhinje i drvene čuturice. Što je oko moglo da zamisli, Sabitove ruke od drveta vajale.

Prošle zatim godine, prošla i mladost, a Sabit se ko dobar komad hrastovine osušio i povio u mraku, pa mu ostalo jedino da se sa ponosom sjeća života što je onomad digo oko sebe.

...

U tim opiljcima, mirno usnulog kao tek rođeno dijete, pronalazio bi ga rano po sabahu moj otac. Bijaše on već dobro navikao na Sabitove navike, pa bi se tiho uvlačio u radnju i u ljetnim danima polahko na kant otvarao prozor da unutra upusti zrak, a u zimskim danima sitnim koracima trčkarao po radionici i skupljao drva za potpalu, pa uz malen šporet u uglu radione palio prvu jutarnju vatru. Sabit hadžija bi se tad nekad i budio, rukama prolazio kroz piljevinu kao kroz najmekšu svilu, i udisao njene mirise silinom morske životinje koja je iz surih dubina tek izašla na zrak da uhvati dah. Moj bi mu otac nazivao selam, a Sabit hadžija klimao glavom i zijevao, pa bi meškoljeći oči odgovarao: "alejć'mu selam Kasimaga, alejć'mu selam jah."

Sabit hadžija bi lahko ustajao iz piljevine, kao mladić, kao da su se tokom prethodne noći u tom drvenom velu vratile sve one silne godine, kao da mu se tijelo podmladilo i iznova rodilo, pa bi zviždukao i redom zapovjedao šta se taj dan u radionici mora da radi. Otac bi rado i sa sitnim šalama slušao njegov ders, a Sabit u tome strogo uživao i nalazio tako svoju posljednju svrhu.

Ubrzo bi se i na vratima pojavio Sabitov zet, fini insan Tarik S, selam nazivao i donosio kahvu koju im je hanuma njegova netom prije skuhala. Njih bi trojica ljeti ispred radionice, a zimi kraj šporeta, ispijali kahvu, pa se presabirali i računali koliko kome da naplate a da ne precijene, kome da dug halale a od koga da isplatu zatraže. Sabit hadžija sebi za života dozvolio nije da siromaha pritisne, ili da od neimućna insana očekuje da mu plati po svaku cijenu. Njegova je radiona postojala i trajala samo na račun obraza i pružene ruke. Kad možeš - plati, kad ne možeš - plati kad možeš; a svjedok sam, evo, za svih tih godina koje je moj otac ostavio u Sabitovoj radioni, ni jedan se jedini mjesec desio nije, a da je ocu zakasnila plata, ili da je zafalilo, ili da je Sabit sračunao loše. U svakoj je mjesečnoj koverti stajalo više od onog što je bilo rečeno, i svaki je put Sabitov odgovor mom ocu bivao isti - "to preko nije tebi, znaš ti za koga je."

...

Sabit bi se po ispijenoj kahvu povlačio iz radione, a Tarik S. i moj otac polahko započinjali sedmični rad. Na izlazu iz radione, kako se odmicao od ležaja piljevine, tijelo bi mu se opet polahko povijalo, bolovi bi se otkucaj po otkucaj nijemo vraćali na ona ista poznata mjesta, i Sabitov bi se lik iz blažena osmijeha spuštao u smrknuto staračko lice.

...

Ima tome i desetak godina, kako mi otac ne radi kod Sabit hadžije. Jednog ga je jutra Sabit odvojio sa strane i rekao mu kako će za koji mjesec radnju zatvarat', kako posla nema ni blizu dosta da bi se radnja mogla da drži, i kako bi mom ocu pametno bilo da polahko traži drugu nafaku, a Sabit će radnju držati u radu sve dok se otac gdje drugo ne snađe.

Od tada, otac je promijenio firmi i šefova, radio kod dobrog gazde i kod onog lošijeg od njega, al' nikad se za tih godina još desilo nije, da nam majka kući ulije kahvu, a da preko usana mog oca ne izađe ono Sabitovo "jah".

Obavezno se zatim zametne priča o Sabit hadžiji, koji je i sad, Allahu hvala, zdrav i živ u svojoj kući, i koji i danas dan, otac veli, uspjeva da u pola mrkle noći spusti tijelo u svoju radionu (koja je sada tu samo za sitne projekte Tarikove i kućne potrebe), pa da u njoj potraži ono poznato brdo piljevine, u nju da legne, da mine mu bol.

Srkne otac još jednu kahvu, poneku prešuti, poneku i suzu proguta da djeca i žena ne vide, pa veli kad je kahva već popijena a priča završena - "da ne bi Sabita, vallahi, ne bi bilo ni ove kuće. Njegovim je sedepom i nafakom njegovom i nama danas izdobrilo."

I tako vala i jeste bilo.

 

Sevep, tur. uzrok, razlog, povod.

NEMA KOMENTARA