11. juli / Potresna priča Hasana Nuhanovića: Svi su tu u Potočarima - majka, otac i brat

11. 07. 2018. u 09:19:00 Radiosarajevo.ba

Shares:0

Moj otac - ubijen u Pilici, ekshumiran u Kamenici, moj brat - ubijen u Pilici, ekshumiran u Kamenici i moja majka - ubijena u Vlasenici, ekshumirana iz potoka ispod smeća, leže jedno do drugoga u Potočarima.

Piše: Hasan Nuhanović za Al Jazeeru (arhivski tekst, objavljen 2014.)

U junu 2010. godine identificirano je tijelo mog brata Muhameda Nuhanovića, čiji su posmrtni ostaci ekshumirani iz masovne grobnice u Kamenici. Identificirao sam ga po patikama.

Prethodne jeseni su mi javili za mater. Našli je, ono što je ostalo od nje, u jednom potoku, selo Jarovlje, dva kilometra od Vlasenice. Nije bila sama. Još šestero su ubili na istom mjestu. Spaljeni. Rekoh, nadam se da su spaljeni nakon što su izdahnuli.

Pripremih se da majku ukopam ove godine, pored oca. Oca su identificirali prije četiri godine, a 11 godina nakon smaknuća. Malo više od pola kostiju našli. Lubanja smrskana odzada. Doktor nije znao da li se to desilo nakon smrti. Sekundarna grobnica - Čančari 5. Zvornička Kamenica. Trinaest je tu grobnica, a sve tijela što su ih četnici iz primarne grobnice kod Pilice, farma Branjevo, malo prije Daytona buldožerima zgrnuli, natovarili na kamione i odvezli četrdesetak kilometara dalje, tu ih istresli i ponovo zatrpali.

Bilo ih je tu gotovo 1.500. Tako kažu oni iz Haškog tribunala. Čitao sam izjavu jednog od krvnika koji kaže: "Nisam više mogao pucati, kažiprst mi bio utrnuo koliko sam ih pobio. Ubijao sam ih satima." Neko im bio obećao po pet maraka za svakog muslimana kojeg ubiju tog dana. Reče i to da su natjerali vozače autobusa da izađu i ubiju barem nekoliko muslimana, kako ne bi poslije nikad o tome pričali. Eto, jadni vozači. Jadan Dražen Erdemović, koji kaže da je morao ubijati ili bi on bio ubijen. Svi su morali, eto, a samo je Ratko Mladić kriv, jer on je to, kažu, sve naredio.

'Adidaske' i 'Leviske'

Prošle godine napraviše im svima kamene nišane, lijepe, bijele. Svi isti, pod konac. Do oca dva prazna mjesta. Čeka on već tri godine moju majku i svog sina Muhameda, da ih polegnu kraj njega.

I rekoše mi za majku. Spremih se da je sahranim kod oca ovog 11. jula 2010. godine. A onda me zovnuše telefonom - kažu imamo podudaranje DNK, ali nismo sto posto sigurni. Rekoše da dođem u Tuzlu. I danas ja odem.

Potvrdio mi je doktor Kešetović - bit će spremni posmrtni ostaci moga brata za dženazu ovog 11. jula. Isto kao da se Braco javio u posljednji čas da bude sahranjen zajedno s majkom, pored oca, koji ih čeka u Potočarima.

I tako, konačno, moj otac - ubijen u Pilici, ekshumiran u Kamenici, moj brat - ubijen u Pilici, ekshumiran u Kamenici i moja majka - ubijena u Vlasenici, ekshumirana iz potoka ispod smeća, leže jedno do drugoga u Potočarima.

Kupio ja Braci 1995. u proljeće nove patike, "Adidaske", preko nekog stranca. Donio ih on iz Beograda, kad se vraćao u Srebrenicu sa odmora. Nije ih Braco nosio ni mjesec-dva kad se ono sve desilo. Kupio mu ja i "Leviske 501". Imao je to na sebi. Znam tačno i koju je majicu imao na sebi i koju košulju.

I pokaza mi danas doktor fotografije odjeće. Kaže - nema puno, vrlo malo, ali imaju patike. Kad je stavio sliku pred mene na sto - ugledam patike, Bracine "Adidaske", kao da ih je neki dan skinuo sa sebe. Nisu ni odvezane.

Donese doktor vreću preda me i istrese na jedan karton sve što su na njegovim posmrtnim ostacima našli. I nakon 15 godina čekanja uzeh Bracine patike u ruke. Pored njih i kaiš, velika metalna toka i ostaci "Leviski". Imaju i čarape, obje.

Za krvnike nema amnestije

Tražio sam onu poznatu etiketu od "Leviski 501" - kako bi nam i to potvrdilo Bracin identitet. Uzeh u ruke ostatke Bracinih farmerki, nakon 15 godina. Metalna dugmad. Ostaci od unutrašnjih džepova. Sve od pamuka se raspalo. Nema ga više. Ostala samo sintetika.

Etiketa neka, drugačija, visi čitava, samo malo zaprljana, zapetljana u tim koncima, nitima, ostacima. Pročitam tražeći znak Leviski. Piše: "Made in Portugal."

Cijeli dan mi pred očima to "Made in Portugal". I cijeli život će mi, mislim, to biti pred očima. Zamrzit ću sve što je "Made in Portugal". Ili ću možda zavoljeti sve na čemu piše "Made in Portugal", sve što će me, do kraja života, podsjećati na mog ubijenog brata.

I ja sam, kao i svi ostali, 15 godina molio Boga da, kad jednom saznamo šta se dogodilo, bude da nisu dugo patili, da nisu umirali u mukama.

Oni su mrtvi već 15 godina. Te godine neka nova djeca su se rodila. I danas ta djeca imaju 15 godina. Nekome je 11. jula 2010. godine 15. rođendan.

Ja neću nikada, ničim, učiniti ništa što bi toj djeci ugrozilo budućnost. Neću to ni pomisliti. Da Bog da da se ovo više nikome nikada ne dogodi. Samo, nema amnestije. Za krvnike nema amnestije.

Kompletan tekst čitajte na ovom linku

NEMA KOMENTARA