Priče / "Kada dođe taj trenutak...": O Sarajevu, o bordo uspomenama, o djeci mahale

08. 08. 2019. u 08:30:00 Radiosarajevo.ba

Shares:0

Sanjam sinoć vreli ljetni dan. Pasja vrućina. Upek'o zvizdan. Na zidu slika grada u prozoru, ugrijao se crveni crijep na vratničkim krovovima, vazduh treperi, pleše sunce po mom gradu. U bašči preko puta komšijin malac u bordo dresu dribla svog "bernardinca".

Piše: Faruk Zametica

Miriše tek pokošena trava, na trenutak pomislim da sam na stadionu, čuje se kako sebi u njedra govori "Ahmetović, Ahmetović, Rahmanović, Rahmanović, Tataaaaaar, Gooooooooooooooool, jedan nula vodi Sarajevo". Desna ruka podignuta visoko u zrak, lice razvučeno u osmijeh. Podsjeća me na jednog malca koji je u toj istoj bašči trčao za loptom i sebi u njedra govorio "Ferhatović, Ferhatović do Uščuplića, Uščuplić do Smječanina, nastavlja Smječanin, Smječaniiiiiin, Gooooooolllllll za Saraaaaajevooooooo".

Čujem, neko je u mahali pojačao H-Block Tornado na najjače. Dobar neki dan. Stari sjedi u avliji, pije jutarnju, išareti mi rukama da siđem.

- Hajde srkni jednu, da se dogovorimo za večeras
- Đe si kont'o, pitam ga.
- Na Zapad.
Horde su ti večeras na Zapadu.
- Znam, danas smo svi k'o jedan!

Na sjeveru smo zadnji put skupa bili na Grbavici 2001. godine. Izbila frka sredinom prvog poluvremena, primili gol i koji pendrek. Od tog dana sam na sjever išao sam. Stari je išao na druge tribine, gledao tekme na televizoru. Ja bježao na gostovanja, preko mahala do Koševa, upoznao neke mnogo drage ljude. A ne bih, nikada - da nije bilo Sarajeva. Kada je Obuća zabio Slaviji znao je cijeli komšiluk da je Sarajevo šampion. Tako vam je, kako vam je, stari voli Sarajevo i ne krije to.

Spuštam se niz mahalu, brojim stepenice, djeca se okupila kod Haretove kuće, vijore se bordo zastave. Cijela mahala navija za Sarajevo. Spustio sam se na Mejdan, svi pričaju o tekmi. Čekam Amera, vazda kasni. Nema veze, prilika je to da se progovori "tu i tamo koja". Vidim Gojzera. Smije se, kaže mi samo: "Igra Deba Div k'o Botafogo". I ode dalje niz mahalu na svoje Kovače, svoju Čaršiju. Večeras je tekma. Vidjet ćemo se.

Dočekah i Amera, silazimo pored Topa na Kovače. Kod obdaništa sjedi Ismir. Oko vrata mu bordo šal, jasno nam poručuje. "Nek se samo bore do zadnjeg atoma snage i naši su, nemaju šanse." Na Čaršiji Kemo Lakača, kupio dvije kante bordo boje, stavlja ih u gepek svoje Škode. Pripremio je pasjaluk za Mutevelića k'o da gledam. Ako večeras padnu ovi Bjelorusi, jedna fasada će preko noći promijeniti svoju boju. Smije se, sretan je. Kako neće, večeras nam igra Sarajevo.

Svi su tu

Nastavljamo dalje kroz Veliki Čurčiluk do Sime Milutinovića. Tu ćemo malo stati, ludnica je, "metar" raje, more poznatih lica. Svi su tu. Nasmijani. Idemo dalje, hodamo ulicom Branilaca Sarajeva, prolazimo pored Opštine do Metalca, kad tamo u Vozdri sjedi Vojo. Odjednom je neka karnevalska ludnica, iz trube stižu poznati taktovi, baklje gore, kao da se smračilo vani i sve mi se čini k'o da je nekome Marciano na ramenima. Otkud Marciano, pitam se, bit će da mi je vrućina "udarila" u glavu. Nije ni bitno. Svi su sretni, pjevaju... Ulazimo u Metalac, stotine ljudi, poznata lica, "šuta" se lopte, transparenti okačeni na ogradi. Toliko grupa, a jedna.

Produžit ćemo iz Metalca do parkića kod "Banja Luke". Gore na zidiću ispod grafita sjede Maroonci, Almir i Admir. Isti. Liče k'o jaje jajetu. Večeras igra njihovo Sarajevo. Proći ćemo pored Sloge, kroz Veliki park sve do Romanije. To se danas zove Hastahana, nama je vazda bila Romanija. Vidim na zidiću Debu. Koja ljudska gromada. Treba nama svima "još puno pure" da stignemo Debu. I zato "Mirno"!

Vrijeme je za polazak, nepregledna kolona ljudi ide Alipašinom ulicom prema stadionu Koševo. Gore hiljadu automobila, prave se kolone. Zastava ima kao protiv Maritima na sjeveru. Na vrhu kolone vidim Vedrana, na usnama pjesma... Kada dođe taj trenutak, kada dođe sudnji dan... Autoput je potpuno blokiran, bordo kolona je nepregledna. Invazija u Zenicu. Na centru Merso Ahmet se okreće prema protivnicima i na tečnom ruskom govori: Мы Сараево, защищайтесь.

Tribine se tresu, podrhtava Zenica. Zapadna tribina je krcata. Svi su u bordo majicama. Na terenu rapsodija. Joga bonito, Sarajevo fakat igra k'o Botafogo. Protivnički golman je k'o na vjetrometini, da može vratiti vrijeme odglumio bi povredu prije utakmice. Velkoski ih vrti na komadu trave koji bi stao u prozorsku saksiju, odbijaju se od Šerbečića i Lazića k'o od betonskog zida, Kovačević nezaposlen. Ahmetović im pocijepa mrežu, erupcija, grle se i neznani i znani. Sarajevo vodi, sa Zapada grmi "Nisu svi, kao što smo mi, pravi drugovi, uvijek najjači..."

Srest ćemo se

Probudio sam se, ali nisam tužan. Večeras igra Sarajevo. Neke ljude, nažalost, neću sresti. Bar ne večeras, a jednog dana srest ćemo se svi. Neke druge ću sresti. Srcu drage ljude i to je ono što me najviše raduje. To je Sarajevo. Sarajevo nisu loše uprave, Sarajevo nisu loši bekovi, napadači s dvije lijeve, Sarajevo nije papak što psuje Husrefu, Sarajevu i Krletu...

Sarajevo su sva ona prijateljstva, drugarstva, Sarajevo su noći i jutra s rajom, Sarajevo su podijeljeni sendviči i gutljaji vode u vozu iz Žepča, Sarajevo je crtanje parole na plus 50 u suncu parkinga Zetre, pa Rem napiše "prtkolo". Sarajevo je noć ranije za Mostar, Sarajevo je "paraglajding" u Metzu, Sarajevo su uspomene koje ostaju zauvijek. Sarajevo, to smo MI.

Zato, ako vam je Sarajevo na srcu, večeras pomjerite sve što možete pomjeriti, uštedite na kafama, i pokrenite se. Zenica nije "preko svijeta", a tu se danas stvaraju uspomene. A znate, svi dobro znate taj osjećaj koji se ne može doživjeti ispred televizora, nego samo na stadionu. Uspomene se ne mogu kupiti, uspomene ostaju zauvijek. Tu se rađaju prijateljstva, tu nas u zemlji s milijardu podjela spaja jedna ljubav. A to je neprocjenjivo. I kada ona lopta umjesto iza leđa Kovačevića odsjedne na prečki, Gojzer, Ismir, Kemo, Vojo, Admir, Deba, Vedran... razvući će lice u osmijeh i tiho zapjevati: Kada dođe taj trenutak, kada dođe sudnji dan...

KOMENTARI (4)