O burkiniju: Mislim da sam vidio mica-macu

Radiosarajevo.ba
O burkiniju: Mislim da sam vidio mica-macu
EPA / Burkini na plaži u Tunisu
U navali predizbornih nebuloza i generalne fobije od onog drugog (drugačijeg), francuska politička kasta tone sve dublje i dublje u svom kulturološkom neznanju identiteta svog vlastitog društva

 Piše: Andrej Đerković, Francuska

 Kao što je kao dimnu zavjesu poradi katastrofalnih rezultata njegove vlade koristio sigurnosnu situaciju nastalu zbog terorističkih napada, mlađahni i nadobudni francuski premijer Manuel Valls, sa zadovoljstvom je prihvatio i sasvim nepotrebnu novonastalu situaciju sa „burkinijem“. 

Tokom govora na mitingu vladajuće Socijalističke Stranke (Parti socialiste) u Colomiersu, u njegovoj borbi protiv „totalitarnog islamizma“, protiv kojeg se treba „boriti i pobijediti ga“, Valls se uhvatio i glavnog simbola Republike, Marianne

„Kada govorimo o Marianne...Marianne, simbol Republike! Ona ima jednu otkrivenu dojku, jer njome hrani narod! Ona nije pokrivena, jer je slobodna! To je Republika! To je Marianne! To je ono što uvijek moramo slijediti!“, energično se derao sa govornice  Manuel Valls.

Burkini na plaži u Tunisu - O burkiniju: Mislim da sam vidio mica-macu

 

Ilustracija: Sloboda vodi narod, Eugene Delacroix

O čednosti i „slobodi“ otkrivenih grudi, današnja puritanska Francuska može samo pričati u memoarima, jer su zadnji put otkrivenu dojku slobodno i javno vidjeli sasvim slučajno, prije deset godina, kada se haljina glumice Sophie Marceau poigrala na skalama Kongresne Palače u Cannesu tokom tamošnjeg kultnog filmskog festivala. Inače ništa vala, nešto kao cigareta na turskoj televiziji (čak i prije Erdogana).

 Od kada uopće postoji vizual Marianne, u svojim reprezentacijama, ona je često bila otkrivenih grudi, od čega je najimpozantnija „Sloboda vodi narod (La Liberté guidant le peuple)“ slavno platno francuskog slikara Eugenea Delacroixa. Na njoj, shodno vremenu u kojemu je slika nastala (Srpanjska revolucija iz 1830. godine) u usporedbi sa izvornom Marianne iz 1792.godine, gdje ona sjedi i ima za cilj da predstavlja liberalnu republiku, Marianne je više radikalna i u stojećoj borbenoj poziciji.

Sa druge strane, ona je uvijek bila „pokrivena“, tj. njena kosa je uvijek pokrivena iz jednog sasvim jednostavnog razloga, a to je da je žena u 19.vijeku morala biti „pokrivena“, jer se u suprotnom slučaju smatrala prostitutkom.

Ovom usporedbom, premijer Valls (rođen u Barceloni, te naturalizovan 1982.godine) neznanjem vlastitog usvojenog identiteta (kojeg predstavlja kroz najviši administrativni nivo) je nesvjesno ilustrovao vanjsku politiku svoje vlade koja je zadnjih godina često „prostituisala“ državne interese (pad Gadafija, Ukrajinska kriza, itd.).

Valls je očito neotesan i svjesno ignoriše činjenicu da je to „pokrivalo“ Frigijanska kapa (bonnet Phrygian), koja se u Francuskoj još zove i kapa Slobode (bonnet de la Liberté), upravo taj simbol slobode o kojemu on priča. Kreirana tokom Američkog rata za neovisnost, Frigijanska kapa preuzeta je u Francuskoj početkom ljeta 1790. godine, kao simbol slobode i... građanstva. Valls sa njegovim seksističko-patriotskim propalim pokušajem pravdanja zabrane burkinija, potpuno ignoriše taj sveti simbol Marianne, koja za razliku od njegovih promišljanja utjelovljuje Republiku, a ne žene koje tamo žive. Ona ne utjelovljuje žensku slobodu, već slobodu uopće.

Slučaj Korzika

Ova situacija sa burkinijem pokazala je sav politički amaterizam i infantilnost društvenih struktura kako u Francuskoj, tako i vanka, pogotovu što je izvor same situacije nepopravljivi rasizam (ne dalek od fašizma) naroda Korzike. Da, naroda.

Poslije pobjede “nacionalista“ na regionalnim izborima, politički vrh korzikanskog naroda je samouvjereno pozvao na redefiniranje odnosa sa Parizom i isticanje različitosti između francuskog i korzikanskog naroda. Taj iznenadni nacionalni kuraž, koji je bio skoro pa nestao na javnoj sceni, „podigao“ je istovremeno uspavani otočki odnos prema nekome drugome i koji je odvajkada bio neprijateljski. Redefiniranje odnosa sa Parizom značilo je distanciranje korzikanskog identiteta od francuskog, uključujući i od muslimanske populacije koja im je po njihovim shvatanjima, nametnuta i čije je naseljavanje “otoka ljepote (île de beauté)“, poslije Alžirskog rata za neovisnost 1957.godine, bilo planski organizovano od strane Pariza (slično Titovom naseljavaju Hercegovaca u Vojvodini krajem četrdesetih godina).

Burkinigate koji to uopće nije, počeo je dekretom gradonačelnika malog korzikanskog gradića Cisco o zabrani burkinija, nakon fizičkog obračuna koji se desio na lokalnoj plaži. Tri obitelji koje prebivalištem nisu iz tog dijela otoka, sukobile su se sa grupom lokalnih stanovnika oko “aproprijacije“ plaže. Kako su sukobljene strane različitog identitetskog podrijetla, malo zbog egocentrične naravi i jednih i drugih, malo kroz generalni kontekst napetosti poslije nedavnog atentata u Nici i ubistva sveštenika u Saint-Étienne-du-Rouvray, bilo je izvjesno da dođe do incidenta.

Po riječima državnog tužioca Nicolas Bessonea: “Sa jedne strane smo imali logiku nasilnog prisvajanja plaže i sa druge strane, neprimjerenu reakciju mještana Siscoa“

U zvaničnom komunikeu Ministarstva unutarnjih poslova, ministar Bernard Cazeneuve, objavio je : “U okolnostima i iz razloga koje istraga još treba točno da utvrdi, sinoć je u gradiću Sisco (Haute-Corse), došlo do fizičkog sukoba između stanovnika i skupine od desetak ljudi sa prebivalištem izvan grada“. U komunikeu se nigdje ne spominje vjerska pripadnost ili rasizam, no nedugo nakog, najutjecajniji otočki dnevnik Corse-Matin, objavio je kraku obavijest: “U ovom trenutku, situacija velike napetosti na licu mjesta, najvjerojatnije je uzročena magrebanskim podrijetlom nekih od učesnika sukoba“. Taj magični spoj riječi “plaža“ i “magrebanci (Maghrébins - populacija Sjeverno-Afričkog podrijetla)“ dovela je do toga da se u glavi novinara deska AFP-a, baš kao što se onomad vidjelici Vicki iz Međugorja ukazala Gospa, ukazao taj “represivni“ burkini, te je ova novinska agencija, prateći trend pariških novinara koji tvore vijesti i ne izlazeći iz svojih biroa, u svojoj depeši svojevoljno dodala i tu strašnu riječ “burkini“.

U depeši AFP-a, pisalo je : "Ove nedjelje, maloljetna djevojka, svjedok sukoba, govoreći pred okupljenima u Bastiji, naglasila je da je svađa izbila kada je nekoliko žena koje su se kupale u burkiniju, fotografisano od strane turista". No u izvješću dnevnika Corse-Matin sutradan, saznajemo da je djevojka spomenula samo jednu “totalno pokrivenu“ ženu i “da se ona kupala“. Burkini niti je tko vidio, niti spomenuo.

Nastavak svi znamo... Burkinigate koji to uopće nije, taj spektakl ljudske gluposti, kao rikošet digao je na noge aždaje Marine le Pen i Nicolas Sarkozyja, bjelosvjetske dušebrižnike za ljudska prava (za i protiv), novinare sa manjkom mašte i talenta u potrazi za originalnom pričom, razne specijaliste za islam ili demokraciju... Jedan moj prijatelj u šali kaže : “Korzikancima smeta burkini, a nije im smetao korsini“. Već četrdeset godina, pripadnici FLNC - Nacionalnog Fronta za slobodu Korzike (Fronte di Liberazione Naziunale Corsu) javno nastupaju “pokriveni“ kapuljačama na glavi.

U nedavnom tekstu mog štovanog Jergovića o hipokritskim napisima kojima se moja draga prijateljica Marina Abramović optužuje za rasizam u povodu opisa Aboridžina u njenim memoarima, on je postavio interesantno pitanje :

“Zašto rasisti žude druge optužiti za rasizam?“

Burkinigate koji to uopće nije, doveo je na vidjelo tog malog rasistu u svima nama, gdje smo svi mi malo bili protiv burkinija, pa malo protiv onih koji su protiv burkinija, pa malo protiv onih koji nose burkini, pa malo protiv onih koji su protiv onih koji nose burkini... i tako u krug.

 

 

 

 

 

 

Autorski tekstovi iznešeni u rubrici Ja mislim ne odražvaju nužno stavove portala Radiosarajevo.ba 

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najčitanije

/ Povezano

/ Najnovije