... / NJU ne smijemo zaboraviti: Znate li priču o hrabroj babi Dari iz Kozarca

07. 08. 2019. u 09:02:00 Radiosarajevo.ba

Shares:0

U mjestu Kamičani pored Kozarca stoji kućica koju komšije zovu Darina kuća, iako Dara Samardžija, vlasnica kuće, u njoj nikad nije živjela. Neobično, kao i mnoge druge stvari iz života ove žene.

Piše: Enes Kurtović za Školegijum

Po završetku Drugog svjetskog rata Darina porodica je u ovaj potkozarski kraj došla s partizanima iz okoline Knina, iz sela Pađene u kojem je rođena 1930. godine. Njena dva brata kao vojna lica nastavila su svoje službovanje i život u Banjoj Luci i Beogradu, sestra joj se udala u obližnju Lamovitu, a Dara je, nakon smrti roditelja, ostala da živi sama u Kamičanima, mjestu naseljenom pretežno muslimanskim stanovništvom.

I sve tako do 1992. godine, kada novi rat dolazi u Kamičane. Tog maja su srpske snage protjerale sve stanovnike i stanovnice Kamičana iz njihovih kuća, pa je sa svojim komšijama muslimanima krenula i baba Dara. Iako su joj vojnici govorili da može ostati u svojoj kući, ona je to odbila i završila je u logoru Trnopolje.

Darine komšije tvrde da ju je u logoru posjetio i njen brat Jovo iz Banje Luke i nagovarao je da se vrati kući, ali ona nije htjela ići tamo bez svojih komšija. Ovaj Jovin dolazak u Trnopolje spominje se i u Haškom tribunalu, na suđenju Dušku Tadiću koji je Jovi omogućio ovu posjetu. Istražitelji Tribunala mislili su da je Dara bila udata za muslimana i da je zato završila u Trnopolju, pa su i sami bili zbunjeni činjenicom da je ona odbila ostati u svojoj kući i da je odlučila sa muslimankama krenuti u izbjeglištvo.

Prema izjavama svjedoka odbrane Duška Tadića na Tribunalu, Jovo nije uspio pronaći Daru u Trnopolju. Međutim, činjenica je da je ona iz Trnopolja, skupa sa ostalim zatvorenicima, svojim komšijama, teretnim vozom prevezena na ratnu liniju razdvajanja između Doboja i Maglaja. Tamo je prešla na teritoriju pod kontrolom Armije BiH i sve vrijeme rata provela u izbjegličkim centrima u Zenici.

Nakon završetka rata Dara se iz Zenice vratila u Lušci Palanku, pored Sanskog Mosta, s protjeranim Prijedorčanima koji su u ovom naselju organizovali neku vrstu centra za povratak. U Palanci Dara preživljava novu tragediju kao žrtva silovanja za koje počinitelj nije adekvatno odgovarao. Pravda se spotakla o postratnu anarhiju, pala na neuračunljivost počinioca i slomila zube na nacionalnosti žrtve. O detaljima vezanim za ovaj slučaj danas je teško naći pričljive sagovornike, jer bila su takva vremena.

Kad je Darina kuća uvrštena u program rekonstrukcije njemačke vladine organizacije Technische Hilfswerk (THW), Dara se iz Lušci Palanke preselila u zgradu Društvenog doma u Kamičanima, stotinjak metara od gradilišta svoje kuće. Bila je u prvoj grupi pionira povratka koji su danju raščišćavali puteve, dvorišta i temelje kuća, a noću, pod policijskom stražom, spavali u demoliranoj zgradi društvenog doma. Čekajući završetak radova na kući i useljenje, Dara je 1999. godine iznenada umrla. Sahranjena je na pravoslavnom groblju u Kamičanima, na kojem danas ne možete naći njen grob jer je drveni krst koji ga je označavao davno istruhnuo, a plastična slova njenog imena istopljena su u izgorenoj suhoj travi.

Na Googleu nećete naći ništa o babi Dari, tamo je sve puno bubamara. Darina materijalna ostavština pripada nasljednicima koji sad žive u Srbiji i Kanadi. Njena duhovna ostavština, njena ljudskost još traži svoje nasljednike.

Kompletan tekst čitajte na ovom LINKU

NEMA KOMENTARA