Tristotrojka / Naslijeđe zrele moderne u Sarajevu – KSC "Skenderija"

01. 02. 2018. u 16:53:00 Radiosarajevo.ba

Shares:0

Očuvanje modernog arhitektonskog naslijeđa često je mnogo kompleksnije i zahtjevnije od zaštite historijskih arhitektonskih objekata, graditeljskih cjelina ili ambijenata.

Piše:Tristotrojka 

Potonji su, i pored rizičnosti opstojanja konstrukcije, zapuštenosti ili čak zagubljenosti, prepoznati i prihvaćeni od najšire zajednice, dok je za relativno nedavno projektovana i izgrađena djela svih epoha i pravaca moderne mišljenje javnosti ili vrlo negativno ili, mnogo pogubnije po iste, spokojno indolentno.

Da bi se spriječio gubitak vrijednog arhitektonskog stvaralaštva koji su iznjedrili moderni pokreti u arhitekturi, potrebno je ukazati na značaj pojedinačnih ostvarenja čiji su utjecaji dalekosežni i po društvo neupitni faktori formiranja ili, još važnije, dopunjavanja kolektivnog odraza u različitim vremenskim epohama.

Arhitektonsko i urbanističko stvaralaštvo Sarajeva između Drugog svjetskog i posljednjeg rata odlikuje vrlo temeljit pristup projektovanju i razradi arhitektonskog programa i donijelo je izuzetno zanimljivu paletu arhitektonskih izvedbi koje danas svjedoče o tom plodnom i progresivnom periodu u graditeljskoj historiji glavnog grada Bosne i Hercegovine.

Svaki od tih projekata ponaosob predstavlja samosvjestan arhitektonski sklop, vješto uklopljen u zamisli gradskih planera koji su definisali osnovne principe modernog urbanizma u sarajevskoj kotlini.

Navedeno je izrečeno kao uvod predstavljanju nove Tristotrojkine rubrike Naslijeđe zrele moderne u Sarajevu, kroz koju će biti pokušano oživjeti kritički osvrt na sve pažnje vrijedne objekte i ostvarenja koja su svojim nastankom te postojanjem, što je podrazumijevalo preživljavanje ratnih djelovanja, poslijeratno zanemarivanje, plansko prepuštanje zaboravu ili uništenju, postali simboli modernog gradskog tkiva Sarajeva.

Od svih pojedinačnih arhitektonskih izvedbi izgrađenih u Sarajevu tokom nepunih pet decenija poslije Drugog svjetskog rata KSC Skenderija se iskazuje u vidu mikrourbanističkog poteza, odnosno u vidu gradskog centra koji je, prema riječima jednog od njenih autora, trebao sublimirati naslijeđe tradicionalnog bosanskohercegovačkog centra, čaršije, u modernom obliku, na način da pregršt funkcija i namjenski različitih objekata ne ometaju jedni druge, već predstavljaju skladnu i po vitalnost modernog grada neophodnu cjelinu.

U tom smislu KSC Skenderija jeste predstavljala novi gradski centar unutar kojeg su objedinjene kulturne, sportske, uslužne i druge djelatnosti, arhitektonski iskazane kroz nekoliko potpuno neovisnih objekata koji, i pored jasno uspostavljene stilske pripadnosti kompleksa, posjeduju zaseban arhitektonski karakter, doprinoseći shvatanju njegove likovnosti kao šarolikog prostornog konglomerata.

Metaforički, iako izgrađena u društvu koje je toliko podložno krštenju arhitektonskih ostvarenja modernizma, kao i mnoge gradske zajednice širom svijeta, KSC Skenderija ostaje nerazjašnjen.

Razlog za to je vrlo jednostavan: investitori i arhitekti nisu od iste naumili napraviti brutalističkog diva, te su u potrazi za individualnošću zašli u pristojan i smiren izraz, čija arhitektonska plastika, gabarit i fini urbanistički manir sugerišu sublimaciju inspirativne karijere tada nedavno preminulog Le Korbizjea.

Eklektično skovan, KSC Skenderija predstavlja rijedak fenomen gradnje u golom betonu. Ukupan arhitektonski dojam ostaje izrazito kontinentalan i pored snažnih i glasnih betonskih ekspresija koje su tih godina dolazile sa britanskog otočja ili Sjedinjenih Američkih Država. Osim identičnog senzibiliteta oko završnih detalja ili forme popločenja, arhitekti Skenderije ostaju privrženi istinskom internacionalizmu.

Dom mladih na istočnom kraju kompleksa posmatramo kao skladnu smjesu ili izložbu “korbizjeovskih“ elemenata. Centralizam i razvučena simetrija su preuzeti sa vile Savoj, dok su fasadni i krovni brisoleji došli iz tada politički vrlo bliskog Čandigara. U tom brutalnom eklekticizmu, ipak dosta uvjerljivom, leži mnogo suptilnija i nerazumnija, samim tim i snažnija arhitektonska poruka.

On time postaje i vila (dom) i javna ustanova i okupljalište, sve ono što je zamišljeno da čitav KSC Skenderija nudi kroz različite namjene, čime se isprepliću stilska i funkcionalna karakterizacija, te forma uvjetuje funkciju, kao i funkcija formu, naposljetku nudeći građanstvu gusto ispreplitano uže, čvor unutar kojeg su čvrsto upetljane društvene niti.

Vitalna komunikacija koju arhitektura KSC Skenderija ostvaruje sa posmatračem je u suštini vrlo postmoderna ili hrabro sugeriše postmodernizam, a u smislu značaja kao društveno odgovornog objekta je izuzetno zrela. I ostali svjetski primjeri sličnih stilskih obilježja građeni u tom periodu govore i sugerišu, ali pričaju razgovjetno i glasno, dok se od jednog objekta namijenjenog održavanju kulturnih događaja očekuje kompleksniji govor, što je ovdje obezbijeđeno.

Gradska dvorana, danas Dvorana Mirza Delibašić, zglobno se nadovezuje na Dom mladih i predstavlja centralni objekat KSC “Skenderija” i njegovu karakterističnu vedutu. Smjelo konstruktivno rješenje ispod kojeg se nalazi dinamična polivalentna dvorana vrlo dobro je integrisano s pristupnom plohom. Kosi nosači pridržavaju vidljive tribine, a cjelokupan govor je podređen muskulaturnom.

Muskulaturnost je očita i na zapadnom dijelu kompleksa, objektu sportske dvorane, poznatije kao "Ledena". Njena sjeverna fasada utopljena u parter i sa sjevera zaklonjena jednostavnim ali vrsnim objektom gradskog restorana prikriva dosta monumentalnu zapadnu, čija golema betonska ploha čini cjelokupan fasadni plašt donjeg dijela sporedne ulice.

Cjelokupnu arhitekturu KSC Skenderija, dakle, nije moguće metaforički pojasniti, iako gomilanje metafora stimuliše bolje razumijevanje, odnosno pridonosi vrijednosti arhitektonskog ostvarenja, gledano iz aspekta savladavanja modernističke monotonije i stvaranja novog arhitektonskog rječnika koji je tada stvaran.

Da bi ju se jasnije vidjelo, potrebno je posegnuti za sagledavanjem anatomskih metafora njenog bogatog prostornog sklopa.

Svjesni nedovršenosti kompleksa, čija bi potpuna izgradnja možda pomutila ono što se kani izreći (možda i ne!), u formi kubističkog kolaža se otkrivaju dijelovi tijela i organi – glava, torzo, zadnjica, koža te krv.

Navedena kompleksna jednostavnost kojom se baratalo pri stvaranju KSC Skenderija ima nešto od Pikasa, te se stječe utisak kao da je cjelokupan arhitektonski sklop preslikan sa platna Gernike ili je namijenjen kao sklonište-galerija za to remek-djelo.

Snaga i privrženost ideji o iskonskom u arhitekturi ostvarena je upotrebom golih betonskih ploha, što je ujedno osnovna i najjednostavnije uočljiva karakteristika kompleksa.

Objekat stari zajedno sa ljudima koji ga svakodnevno posjećuju ili mimoilaze, utkavši vlastitu sudbinu u brzi i haotični život grada. Njegova koža vremenom postaje grublja, radom otvrđuje i mijenja boju, istovjetno sudbini čovjeka.

Zbog toga je potpuno neshvatljiva odluka da se KSC Skenderija otme to njeno najvažnije obilježje – vrsno oplatovane betonske plohe.

Bojenje njenih zidova, nosača, atike i brisoleja predstavlja grubo kršenje postulata arhitekture, vrlo drsko se izrugujući iscrpljujućem naporu koji su njeni arhitekti uložili stvarajući simbol grada.

Izmjenom i uklanjanjem osnovnih karakteristika tog obilježja također je mnogo rečeno, ali, nažalost, sada govori postmodernitet kao fenomen društvenog propadanja, koji dreči siguran u vrijednost svojih stavova, nesvjestan koliko je površan i djetinji.

Obnova Doma mladih i malterisanje (!) elemenata sjeverne fasade Dvorane Mirza Delibašić koje ju je slijedilo ne predstavljaju prvi korak u vitoperenju i izrugivanju autorstvu KSC Skenderija.

Vrlo umješno postavljenu i razrađenu pristupnu plohu, definiranu kao modernistički plato-trg, poremetila je metalna struktura čija estetska pojavnost sugeriše privremenost, posebice ispred toliko moćnih i arhitektonski jasnih formi, ujedno označujući početak propadanja ideje o kompletiranju kompleksa, čijom su trećom fazom izgradnje planirani hotel, gradsko kupalište i objekat parkinga.

Možda bi ekscentrična vertikala hotela planiranog na zapadnom obodu poremetila naglašeno smiren horizontalizam ostalih objekata kompleksa, kao i cjelokupan dojam njegove uklopljenosti, ne samo kao ishodišne tačke saobraćajnice, koja od sjevera presijeca Miljacku, već i u smislu skoro prirodno zaravnate padine obronaka Trebevića koji se na tom lokalitetu sjedinjuje sa riječnom dolinom.

Bitno je napomenuti da se i sa bočnih strana KSC Skenderija prikazuje stameno, dobro uklopljeno i potpuno sraslo sa okolinom, otvarajući joj se i pored svog neobičnog i ekspresivnog stilskog obilježja, što bi realizacijom treće faze projekta, odnosno njegovog zapadnog dijela, bilo donekle poremećeno.

Na istočnom obodu je prema prvoj zamisli predviđena izgradnja gradskog bazena i parkinga, što bi u mnogo manjoj mjeri remetilo navedene kompozicione značajke kompleksa, a u funkcionalnom smislu bi doprinijelo razvoju ponude.

Izmjenu političkog odnosno društvenog sistema, koji je zaslužan za osmišljavanje svih faza izgradnje kao i realizaciju dvije od predviđene tri, pratilo je kontinuirano propadanje svih građevina KSC Skenderija ponaosob, ironično, najmanje uzrokovano razarajućim ratnim djelovanjima. Vrlo je bitno navesti da je likovnost kompleksa i prije posljednjeg rata žrtvovana zarad oglašavanja. Reklamne plahte koje su nerijetko potpuno prekrivale njegovu arhitekturu, što je nastavljeno i danas, predstavljaju svojevrstan nastavak degradiranja arhitektonskog značaja koji je u slučaju KSC Skenderija odmah prepoznat.

Nije li ironično da se u Sarajevu očuvala jedino metoda “degradacije“, vrlo jasna negacija prezervaciji i aktivnoj zaštiti naslijeđa?!

Pristupni plato koji povezuje sve objekte kompleksa i tvori krovnu plohu privrednog grada odlikovalo je popločenje izvedeno od crvenih opečnih ploča (obavezno uporediti sa objektom Boston City Hall), koje je kao takvo vrlo dobro pariralo betonskom fundamentu okolnih fasada, te svojim jarkim, isijavajućim karakterom predstavljalo nedostajući odgovor čitavoj arhitekturi. Tako uređeno popločenje prokrvljuje cjelokupan arhitektonski sklop (organizam) podržavajući mu život.

Prosto je jasno šta je izgubljeno izmjenom dotrajalih opečnih ploča na način na koji je to urađeno 2016. godine. Organizmu je isisana krv, a naknadno balzamovano tijelo je ostavljeno na mjestu na kojem je nekada stajao počasni stanovnik Sarajeva.

KOMENTARI (2)