Filmska kritika / Lamija Milišić: Gubilište vremena

14. 12. 2018. u 11:23:00 Radiosarajevo.ba

Shares:0

U suradnji s 13. Pravo Ljudski Film Festivalom , donosimo tekst koji je nastao u sklopu radionice pisanja filmske kritike Škola filmskog teksta koja je održana u sklopu festivala.

Kritika za film: Pozdravi iz slobodnih šuma, Ian Soroka, USA, 2018, 98 min

Piše: Lamija Milišić

Da bi o jednoj šumi čovjek načinio priču, trebao bi ju pretvoriti u ruševinu. On u njeno tlo može utiskivati svoje tragove, graditi kolibe i postavljati spomenike – ostavljati za sobom plijen kog će šuma kroz vrijeme vrebati. Ako, na koncu, i proguta svaki čovječiji biljeg na sebi – ona neće moći opstati kao skladište uspomena, već kao njihovo gubilište.

Dokumentarni film Pozdravi iz slobodnih šuma, režisera Iana Soroke, smješten je u šumu na jugu Slovenije – slobodnu zonu partizana za vrijeme Drugog svjetskog rata. Film počinje kadrovima pećine i ponornice, te se polako kreće ka površini tla, sa scenama sječe stabala i granja koje gori. Ian Soroka opisuje ovakav manir kao čovjekovu potragu za onim što je ispod zemlje, što je zakopano i što je otkriveno – zašto i za koga?

Priču o šumi film razvija legendom o caru Trajanu, bremenitu idejom o glasu njegovog sluge, odavno mrtvog čovjeka, čiji krik lišće i ptice i danas pamte. Od početka primjetni šum lišća će do kraja film Pozdravi iz slobodnih šuma ostati vrlo značajan motiv: sredstvo održavanja dvaju paralelnih ustroja šume.

Prvi od njih predstavlja šumu kao spomenuto gubilište čovjekovih uspomena, što protokom vremena ništi svaki dokaz o čovjekovom naseljavanju tog prostora. Prema ovom ustroju priče o šumi, šum lišća je vječan, on nije odjek mrtvaca iz prošlosti, on se neprestano obnavlja. S druge strane, film Pozdravi iz slobodnih šuma nastoji sakupiti svaki odjek prošlosti koji se u šumi može čuti – on nastoji prikazati na koji način se u šumu upisuju različite simboličke vrijednosti. Stoga, šum lišća jeste odjek ljudske prošlosti, on je način kojim čovjek prkosi zaboravu.

Film se koristi dokumentarizmom kako bi nas stalno podsjećao na već spomenutu dualnost: svi ljudi čija svjedočenja čujemo tokom filma pričaju o nečemu što je na filmskoj traci odsutno – sadašnji izgled šume nepobitna je činjenica u koju se neprestano trudimo upisati neku (pri)povijest i pitamo se: postoji li ta pripovijest na jednak način na koji postoji šuma? Kadrovi spomenika i groblja junaka NOB-a, kao i izvorni snimci života u tom partizanskom utočištu, djeluju tek kao putokazi ka tim davno progutanim činjenicama. Čuje li se u šumu lišća i u pjesmi ptica odista ljudski glas – ili nešto sasvim strano, niti slično čovjeku? I znači li ta moguća odsustnost čovjeka i odsustnost smisla?

NEMA KOMENTARA