Marija Hudolin / Jesen stiže djeco moja

11. 10. 2017. u 22:00:00 Radiosarajevo.ba

Shares:125

Danas sam bila na pijaci i kupila nekoliko žutih dunja. Baš kao i moja mama koja bi ih svake jeseni stavila na ormar da mirišu. Sjećam se, cijela kuća bi mirisala.

Čarolija (čitaj haotičnost) jeseni je već neko vrijeme zavladala i u našoj kući.

Piše: Marija Hudolin, Motherhud

Jesen i ja imamo isti ritam. Dok se na trotoarima gomila lišće, kod mene se gomilaju dnevne obaveze. Da budem iskrena, ni troškovi nisu u manjim gomilama.

marija_hudolin_blog_2.jpg - undefined

Marija Hudolin

Čarobna septembarska jutra

Čarobna jesen ostavlja svoj trag svuda oko nas.

Dok jedni, u spletu boja i mirisa, osjećaju dah jesenjeg jutra, ja od silne jutarnje hektike, spremanja za vrtić i školu, ostanem bez tog istog daha. Splet boja i mirisa ne vidim i ne osjetim.

Obuci ih slojevito, daj im doručak.
Djeco, operite zube. PRVI PUT.
Djeco, operite zube! DRUGI PUT.
Obujte cipele. Neću te cipele, hoću sandale. Ali ne možeš sandale vidiš da više nije lijepo vrijeme.
Obucite jakne. A zašto jakna, vruće mi je. Ali vani je hladno. Upadajte u auto.
Gdje ti je školska torba. Mislila sam da si je ti ponijela. Nisam, dobro nisi i glavu zaboravila!
Mama, zvonilo je, opet smo zadnji. Poljubac, ćao mama! Volim vas!
Vremena se jesu promijenila, ali djeca su u svakom vremenu ista.
Tek je osam, a ja…

marija_hudolin_blog_1.jpg - undefined

Marija Hudolin

Kafa s prijateljicom ili daleko je sunce

Danima pokušavam da se nađem s prijateljicom na kafi. Svaka kafa uspije nakon nekoliko propalih pokušaja da se dogovorimo.

Ona: Možeš li ponedjeljak ujutro?
Ja: Ne mogu ponedjeljak. Kada djecu razvezem u školu i vrtić moram do shopping centra da kupim kapice za plivanje.
Ona: Možeš li u utorak poslije podne?
Ja: Ne mogu, nakon što ih pokupim iz škole i vrtića vozim djecu na plivanje.
Ona: Možeš li u srijedu?
Ja: E, mogu u srijedu. Čekaj, ustvari ne mogu. Iako nemaju vanškolske aktivnosti, dolazi nam Sara kući na igranje.
Mogu u četvrtak! Između 12:00 i 12:30, tada nemam ništa. Možemo na neku brzinsku kaficu!?

Pitanja koje ne trebate postavljati djetetu

Drugi dio dana, poslije podne, posvećen je istim onim aktivnostima od jutros, samo što sada idemo u suprotnom smjeru. Današnje “kupljenje” djece iz škole mi liči na preuzimanje prtljaga na aerodromu.
Na ugodnih dvadesetak stepeni, djeca mi drže prediku kako su bili u pravu za jaknu.

Ja: Upadajte u auto i da čujem kako vam je danas bilo u školi?
Oni: Super!
Ja: Šta ste danas radili?
Oni: Svašta nešto!
Ok, očito su ovo pitanja koja ne treba postavljati djetetu. Idemo probati drugu taktiku. Pitam ih kako ti se zove drugarica? Šta je najzanimljivije što ste danas radili?

Ne bi vjerovali koliko toga sam naučila na putu do kuće!

Ovo je vrijeme kada mi roditelji želimo da intelektualne, duhovne, psihičke, fizičke, mentalne, društvene i nutritivne potrebe djece budu do kraja ispunjene. Da ih stimulišemo, ali ne previše. Da budemo brižni roditelji koji tačno znaju šta dijete voli i šta mu treba.

Svi mi znamo da su naša djeca budući fudbaleri, balerine, teniseri, plivači, jahači, skakači, gimnastičarke i male poligote… pa ih upišemo na sve moguće aktivnosti jer oni to žele.

Roditeljstvu nas niko ne uči, a često smo vođeni i sopstvenim ambicijama. To da neću biti ambiciozna mama odlučila sam svjesno. Znam, znam, u današnje vrijeme to je vrlo ambiciozna odluka. Ok, možda sam na moje insistiranje upisala Sophie na klavir. Kao djevojčica jako sam željela svirati klavir, ali roditelji su me upisali na gitaru jer je i stariji brat svirao gitaru. A realno nismo ga u stanu imali gdje ni staviti. I tu se završila moja muzička karijera. Plivanje smo upisali zbog sramote jer nam ni jedno dijete još uvijek ne zna plivati. Pa kako da zna!? Dok se mi na plaži raspakujemo, smjestimo, namažemo, navučemo rekvizite, već je vrijeme da se ide nazad u sobu.

marija_hudolin_blog_3.jpg - undefined

Marija Hudolin

Magija jeseni

Možda nemam vremena za jesenje čarolije ali imam vremena za svoju djecu. Mislim da je u redu ako neke dane ujutro nemam pojma šta ćemo raditi popodne. Moguće je da nećemo ništa raditi, bitno je da smo zajedno. Naša čarobna jesen je u kući. Odmarat ćemo se od dugog dana u školi i vrtiću, razgovarati, grliti, smijati njihovim ludostima, a sve uz miris žutih dunja sa ormara.

Jer na kraju, želim podizati zadovoljnu i sretnu djecu koja se neće morati oporavljati od svog djetinjstva i ambiciozne mame. Sve drugo je manje važno!

NEMA KOMENTARA