Upisi se bliže / Kovačević: Dječije i roditeljske „muke“ u odabiru buduće struke

21. 05. 2019. u 11:20:00 Jasna Kovačević

Shares:254

Završetak osnovne škole za djecu i roditelje predstavlja izuzetno važan period u životu koji ima gorko-sladak okus. To je vrijeme kada se roditelji suočavaju sa činjenicom da njihovi mališani postaju veliki i da laganim korakom ulaze u svijet odraslih. Odluka o nastavku obrazovanja nije laka i vrlo često vodi neslaganjima i stresu kod djece i roditelja. Pitanja je bezbroj, a odgovora malo. Šta želim biti kad porastem? Dok su djeca najčešće vođena emocijama, entuzijazmom i afinitetima u razmišljanjima o odabiru prave škole, roditelji su skloniji gledanju u dalju budućnost i racionaliziranju takve odluke. Šta je zaista „racionalni“ izbor prave škole u današnjem vremenu? Gimnazija? Strukovna škola? Šta je bolje „na duge staze“?

Za Radio Sarajevo piše: doc. dr. Jasna Kovačević

Jedan od najuticajnijih ekonomista 20. stoljeća, John Maynard Keynes je rekao: „Na duge staze smo svi mrtvi“. Ekonomisti različito interpretiraju Keynesov njegovog stav. U kontekstu obrazovanja i budućih zanimanja, moguće je Keynesovu mudrost tumačiti na način da ne postoji fiksno i univerzalno korisno zanimanje u bliskoj ili daljoj budućnosti.

Stoga, žrtvovanje specifičnih vještina, afiniteta ili talenata u sadašnjem vremenu radi neizvjesnih budućih koristi u danas popularnom zanimanju ne čini se baš mudrom odlukom.

Primjerice, i kod nas i u svijetu česta je praksa „žrtvovanja“ dječijeg talenta u npr. vještinama manualnog rada u korist upisa u gimnazije koje mlade ljude pripremaju za fakultetsko obrazovanje. Svi roditelji koje poznajem žele da im djeca završe fakultete. Da li je to realno očekivanje i helikopter roditeljstvo, to je drugo pitanje.

Važnije pitanje je da li sva djeca zaista žele da završe fakultete ili se pak žele baviti zanimanjima koja ne zahtijevaju opće akademsko znanje već konkretne vještine koje vode direktno na tržište rada? Istina je, zanimanja koja zahtijevaju fakultetsko obrazovanje imaju potencijal da tokom cijelog radnog vijeka generiraju veće prihode. Ali isto tako, činjenica je da sve veći broj fakultetski obrazovanih kadrova ostaje nezaposlen jer tražnja za njima ne postoji, a takve kadrove potrebno je prekvalificirati što stvara dodatne troškove za društvo kao cjelinu.

Ne snalaze se sva djeca na isti način u obrazovnom sistemu i ne trebaju svi slijediti istu recepturu u odabiru zanimanja. Nauka je dokazala da stilovi učenja i usvajanja znanja nisu generičke i monolitne kategorije. Ljudska inteligencija je fluidna i višestruka. Ona je vizualna, muzička, logička, interpersonalna, intrapersonalna, emocionalna, kinestetička i jezička. Dok neka djeca pokazuju afinitet ka umjetnosti, drugu interesuje kulinarstvo. I to je sasvim uredu, jer nismo svi od iste japije. Ljepota je u različitostima, a ne u uniformnosti. Izranjaju kreativne industrije koje zahtijevaju specifične vještine i talente na kojima se kontinuirano treba raditi, i to najčešće van sistema formalnog obrazovanja. Stoga je važno u startu biti fleksibilan i obučen za transferiranje usvojenog znanja iz jednog zanimanja u drugo. Koncept cjeloživotnog učenja tome ide u prilog. Većina mladih ljudi će tokom svog životnog vijeka biti u prilici da češće mijenja zanimanja od njihovih roditelja, te da kontinuirano usvajaju nove vještine i znanja. 

Obrazovanje za zanimanja koje neće postojati

Živimo u vremenu inflacije visokoškolskih diploma koje se vezuju za zanimanja koja će možda uskoro prestati da postoje. U  tom smislu, roditelji trebaju biti svjesni važnosti svoje savjetodavne, a ne diktatorske uloge. Roditelji zajedno sa djecom danas donose odluke o odabiru zanimanja za koja nismo sigurni da će uopće postojati u budućnosti. Uz rapidan napredak nauke i tehnologije, ne možemo sa sigurnošću predvidjeti da li će postojati potražnja za nekim zanimanjem na tržištu rada. I tu je Keynes zasigurno bio upravu.

U periodu od 1950-ih do 1980-ih godina, čitava armija kadrova je školovana da postanu daktilografi, jer je to zanimanje bilo izuzetno popularno. Potkraj 1980-ih godina, razvoj tehnologije u potpunosti je eliminirao ovo zanimanje sa tržišta rada i takvi kadrovi su trebali prekvalifikaciju.

Stvarne potrebe poslodavaca na tržištu rada diktiraju globalizacijski trendovi i naučno-tehnološki napredak. Jedno je sigurno i struka se tu slaže - obrazovni sistemi širom svijeta trebaju temeljite reforme jer nisu u skladu sa naučnim i tehnološkim napretkom. Zastarjeli su, puni su manjkavosti i treba ih uskladiti sa vremenom u kojem živimo. Obrazovni sistemi širom svijeta taoci su strogih formi, strogo definiranih kurikuluma koji uništavaju kreativnost djece i obrazovnih principa koji vuku korijene još iz vremena industrijske revolucije. Takvi sistemi nisu usklađeni sa stvarnim potrebama na tržištu rada, koje više nego ikada traži fleksibilnost, sposobnosti transferiranja znanja iz jednog zanimanja u drugo, inovativnost i kritičko mišljenje. Dakle, evo posla za reformatore.

Uvažavanje ličnosti djeteta i dječijih afiniteta

Alison Gopnik, razvojni psiholog, kaže da su djeca „naučnici u kolijevci“ koja imaju urođeni instinkt za učenjem. Znatiželju koju djeca demonstriraju od najranijih dana, tj. žeđ za znanjem, Gopnik poredi sa Sunčevom koronom, koja isijava svjetlost na sve strane. Za razliku od djece, znatiželja kod odraslih je reducirana i ona je poput tunelskog vida – usmjerena, targetirana i ograničena postojećom formom.

Dok su mala, djeca pokazuju interes za apsolutno sve što ih okružuje i ona istražuju. Kako odrastaju i kako im namećemo općeprihvaćene društvene obrasce i strukture (kroz npr. formalizirani školski sistem), tako se sužava prostor za njihovu kreativnost i „nekonvencionalnost“. A paradoks je da savremeno tržište rada sve više vapi za nekonvencionalnim, nestandardiziranim znanjima i vještinama koja odstupaju od norme i forme.

Sir Ken Robinson, vodeći ekspert u obrazovanju, kaže da škole ubijaju kreativnost. U pravu je. Trebamo promjenu paradigme. Najprije, trebamo što prije prihvatiti činjenicu da su djeca ravnopravni učesnici u vlastitom obrazovanju i da komunikacija sa njima treba biti recipročna a ne jednosmjerna. Jer sjetite se, oni su ti koji su naučnici iz kolijevke, i znanje koje usvajaju će trebati njima.

Zato roditelji, uradite domaću zadaću sa svojom djecom prije odabira prave, ali zaista prave škole. Ta domaća zadaća između ostalog podrazumijeva dobru informiranost o dostupnim školama, njihovim karakteristikama i osoblju, ali prije svega kvalitetnu komunikaciju sa djecom o tome šta misle, osjećaju i žele. Budite fleksibilni i slušajte jedni druge.

Za koju god se na kraju opciju odlučili, bilo da ona vodi direktno na tržište rada ili na fakultet, u današnji moderni vakat od viška glava ne boli samo ukoliko znate kako koristiti glavu i svo akumulirano znanje u njoj.

KOMENTARI (1)