Jasna Diklić: Portugal moje mladosti

13.01.19. 07:27

Radiosarajevo.ba

Dijeljenja 34

Jasna Diklić: Portugal moje mladosti — Foto: Jasna Diklić / Prizori iz Portugala

Foto: Jasna Diklić / Prizori iz Portugala

Krajem decembra posjetila sam kćerku u Lisabonu. Sunčan dan i moja radoznalost. Krenule smo u obilazak.

Lisabon, taj živi istorijski grad, dijeli se na pet lako prepoznatljivih zona. Tako piše u vodiču TOP10

Neću vodič, hoću ulice, obalu, more, ljude, nešto drugo, ne ponudu za turiste.

Rui Barreto, naš portugalski prijatelj, ponudio se da nam pokaže skriveni Lisabon i njegovu okolinu.

Doveo nas je na obalu mora, na najzapadniju tačku Evrope - Cabo de roca. More, duge pješćane plaže, valovi „do neba“ i surferi. Nedaleko na stijeni koja isplivava iz okeana grad Azeinhas do mar napravio svoje gnijezdo. Bijele kuće i crveni krovovi. Kako se živi tako visoko i uz buku valova?

Možda je to grad moje djetinje mašte.

Ali nije bila mašta ručak od tek ulovljene, nikad viđene ribe.

Sjećam se u mladosti istog takvog mirisa „ribe na gradele“, na obali Jadrana. Tek sad, u Lisabonu, poslije toliko godina, prepoznala sam ga.

Idemo sutra u muzej marioneta-rekla mi je kćerka. Divno, pa ja sam odrasla u Pozorištu lutaka.

Fascinantno, iz svih krajeva svijeta marionete, tipične za kulturu svoje zemlje. Bajke, maštarija, čudesne lutke svih veličina, oblika i karaktera. Zašto više nemam snage da hodam koliko bi željela.

Stojim kao djevojčica ispred okačenih lutaka u Sarajevskom pozorištu lutaka. Mama je upravo završila sa predstavom. Stojim, gledam ih i čudim se da su do maloprije bile žive, a zašto sad ovako beživotno vise? Sjećam se osjećaja divljenja i strahopoštovanja prema tim lutkama. Isto kao sad u Lisabonu.

A onda muzej umjetnosti, kulture i tehnologije - MAAT.

Konceptualni Portugalski umjetnik je napravio svod, kao površinu mora, sastavljen od otpadaka nađenih na obali ili površini mora. Je li moguće da čovjek može biti takav zločinac prema prirodi? Može, može... vidjela sam i doživjela, i to ne samo prema prirodi.

Posjetioci hodaju ispod tog svoda, a ja sam imala osjećaj da sam u dubini mora i da mi ta gomila smeća ne da da izronim. Gušila sam se u ljudskoj prljavštini! Činilo mi se da je more moje mladosti bilo manje zagađeno lošim ljudskim navikama.

A onda Čudesni LX Factory, multimedijani kompleks napravljen u napuštenoj štampariji. Kreativne radionice,antikvarnica u kojoj je na hiljade knjiga, ateljei, restorani, unikatni proizvodi u malim radnjama, ambijent u kojem se dugo ostaje i ponovo dolazi.

A šta je sa našim napuštenim fabrikama?

Šta je sa našim pokušajima da napravimo Sarajevo gradom teatara, galerija, novih prostora i sadržaja? Mi imamo tendenciju da takve pokušaje ukidamo, a ne da ih podržimo.

Nije tako bilo, uglavnom, sve što se napravilo od relevantnih kulturnih institucija i sadržaja napravilo se tokom mog djetinjstva i mladosti. Šta i koga mi čekamo?

Zašto nemam više onu snagu?

Ja sam Portugal doživjela drugačije, možda zato jer sam prepoznala u njemu sjećanje. Prepoznala sam blago svog djetinjstva.

Djetinju i naivnu vjeru - i povjerovala joj.

Ovaj medijski sadržaj nastao je u sklopu projekta „Program osnaživanja nezavisnih medija – Independent media empowerment program (IMEP)“ kojeg finansira USAID, a provodi CPCD