SAD i Kina / Faruk Borić: Jedan čovjek, jedan rat, na gubitku – svi

02. 06. 2019. u 10:55:00 Radiosarajevo.ba

Shares:84

Ako je neko i gajio nadu da će trgovinski rat koji je administracija američkog Predsjednika Donalda Trumpa pokrenula protiv ostatka svijeta – s naročitim naglaskom na Kinu, po posljedicama biti iskontroliran, njena ili njegova nada je sa posljednjim akcijama protiv kineskog telekomunikacionog giganta Huaweija morala nestati.

Piše: Faruk Borić, izvršni direktor Centra za promociju i razvoj Inicijative „Pojas i put“ iz Sarajeva

Nada se, naprosto, istopila u moru unilateralnih poteza koji prevazilaze taktike pregovora o ekonomskim odnosima, i ozbiljno narušavaju multilateralni svjetski poredak uspostavljen poslije Drugog svjetskog rata.

Više od godinu dana nakon prvih tarifa na čelik i aluminij Sjedinjene Američke Države bilježe rekordno nizak stupanj nezaposlenosti, ali pritisci koji dolaze prvenstveno od američkih (multinacionalnih) kompanija na predsjednika da obuzda svoj „Amerika prije svega“ poredak stvari, sve su veći. Razlog kritike, da ne upotrijebimo riječ pobune, treba tražiti u spoznaji da ne postoji jedan i jedini ekonomski kriterij - makar to bila i nezaposlenost – koji može sveobuhvatno dočarati cjelokupnu sliku kompleksnih ekonomskih i političkih odnosa i stanja. A, ta slika je za brojne američke kompanije koje su na različite načine isprepletene sa kineskim tržištem, u perspektivi više nego zabrinjavajuća. (ne samo za njih, ali i za njih).

Događaji sustižu jedan drugi. Trumpova pokeraško-trgovačka partija sistematske ofanzive na Kinu uz uvođenje tarifa i podizanje različitih barijera uz pozivanje na nacionalnu sigurnost podsjeća na tv-sapunice sa početka XXI stoljeća, pa je dosadašnjom analitičkom racionalnom aparaturom nemoguće predvidjeti ni buduće poteze obuhvaćenih vinovnika a niti konačne posljedice po cijeli globalizirani svijet. Namjera ovog teksta je da podsjeti na neke činjenice vezane za odnos prve dvije ekonomije svijeta, vrati snagu argumentima i razjasni sliku.

Kao prvo, nekoliko podataka: u 2017. godini robna razmjena između Kine i SAD-a je iznosila 583,7 milijardi dolara, što je povećanje od 233 puta u odnosu na 1979, kada su dvije države uspostavile diplomatske odnose, odnosno sedam puta veće nego 2001, kada se Kina pridružila Svjetskoj trgovinskoj organizaciji (WTO). Za Kinu, SAD je najveće izvozno tržište sa 19 posto kineskog izvoza, dok je osam posto izvoza SAD-a otišlo u Kinu, i to vrijednosti 129,89 milijardi dolara, što je povećanje od 577 posto u odnosu na spomenutu 2001. Kina u SAD najviše izvozi električne strojeve, proizvode i komponente, mehaničke aparate i namještaj, dok SAD u Kinu najviše izvozi strojeve, električnu opremu, mehaničke aparate i njihove dijelove, te automobile, njihove dijelove i dodatke.

Kada je riječ o tržištu usluga, prema statistikama Ministarstva trgovine SAD-a (USDOC), dvosmjerna trgovina uslugama porasla je sa 24,94 milijardi dolara u 2017. i 75.05 milijardi dolara u 2017. Prema podacima Ministarstva trgovine Kine (MOFCOM), SAD je drugi kineski trgovinski partner a Kina je treće najveće tržište za izvoz američkih usluga. U ovom segmentu, Kina bilježi deficit i izvoz usluga iz SAD-a je porastao sa 13,14 milijardi na 57,63 milijardi dolara. Kineski trgovinski deficit sa SAD-om u turizmu se povećava. Podaci MOFCOM-a kažu da su kineski posjetitelji u SAD-u na turizam, obrazovanje i medicinsko liječenje potrošili ukupno 51 milijardu dolara. SAD je najveća prekomorska destinacija za kineske studente. U 2017, njih oko 420 hiljada doprinijelo je preko lokalnih prihoda američkoj privredi sa 18 milijardi dolara.
Što se tiče intelektualnog vlasništva koje također Trump dovodi u pitanje, kineska plaćanja SAD-u nastavljaju rasti. Od 2012. do 2016., Kina je uvezla 28.000 predmeta intelektualnog vlasništva iz SAD-a. Plaćanja patenata iz SAD-a u Kini iznosila su 7,2 milijarde dolara, što je četvrtina od ukupne sume koju Kina plaća za pravo korištenja intelektualnog vlasništva.
Približno 68.000 američkih preduzeća posluju u Kini sa ukupnih ostvarenih ulaganja u iznosu 83 milijarde dolara.

S druge strane, direktne investicije (FDI) kineskih kompanija u SAD-u su porasle sa 65 milijuna dolara u 2003. na 16,98 milijardi dolara u 2016. Prema podacima MOFCOM-a, dionice kineskih direktnih ulaganja iznosile su približno 67 milijardi dolara. Vrijedi napomenuti da je Kina značajno investirala u finansijski sistem SAD-a kupovinom trezorskih zapisa u vrijednosti 1,18 bilijuna dolara (podaci Ministarstva trezora SAD-a iz maja 2018).

Kada se uzme sveukupan kineski razvoj u prethodnih četrdeset godina otvaranja i reformi započetih 1978. pod Deng Xiaopingom, američke kompanije su odigrale izuzetno značajnu ulogu, naročito na poljima tržišnog natjecanja, marketinga, tehnoloških inovacija, tehnologije upravljanja, itd.. No, korist je bivala obostrana: SAD su ulaskom na kinesko tržište dobile pristup širokom rasponu poslovnih prilika, faktički nepregledne mogućnosti prekograničnih ulaganja, što je doprinijelo privrednom rastu SAD-a. Prema Američko-kineskom poslovnom vijeću (USCBC), američki izvoz u Kinu i obostrane investicije osiguravaju 2.600.000 radnih mjesta u SAD-u, a one kineske u SAD su donijele 140.000 novih poslova, ponajprije u proizvodnji. Tri najbolja američka proizvođača automobila prodajom više od tri miliona putničkih vozila u Kini su zaradili 7,44 milijardi dolara u 2017. General Motors, na primjer, ima desetak joint venture kompanija u Kini, preko kojih se ostvaruje izlaz na svjetsko tržište oko 40% njihovih proizvoda. iPhone, dizajniran u SAD-u, proizveden je i sastavljen u Kini, a prodaje se globalno. I tako dalje, i tako u nedogled.

Jedan od osnovnih argumenata aktuelne američke administracije za uvođenje tarifa je da SAD ima ogroman deficit u trgovinskoj razmjeni sa Kinom. To je „narativ“ koji Trump koristi još od osamdesetih godina XX vijeka kada je bio (samo) ekscentrični biznismen i kada je kidisao na „Japan koji iskorištava američku popustljivost“, krade poslove Amerikancima, proizvodi im deficit, itd. No, postojeći deficit sa Kinom u robnoj razmjeni se ne može sagledavati izvan konteksta i brojnih faktora, prije svega jer je rezultat (i) međunarodne podjele rada. Kina i SAD su istovremeno i komplementarne i konkurentne privrede u kojoj kineska strana ima prednost jeftinog rada i industrija povezanih sa jeftinim radom, dok američka leži u snazi kapitala, visoko-tehnoloških proizvoda i snažnih industrija poput automobilske i avionske.

Zahvaljujući niskim troškovima proizvodnje, brojne multinacionalne kompanije došle su u Kinu gdje sastavljaju proizvode i potom ih prodaju diljem svijeta, uključujući i SAD. Oko 59 posto kineskog suficita sa SAD-om proizilazi od multinacionalnih kompanija koje su izmjestile proizvodnju u Kinu (alokacija resursa koju najbolje regulira tržište, kažu liberali, od Adama Smitha do danas). Tako se američki deficit sa drugim azijskim zemljama poput Japana i Južne Koreje smanjio (sa 53,3 % u 1990. na 11 % u 2017.) dok je sa Kinom rastao (sa 9,4% na 46,3% u istom razdoblju). Deficit dodatno postoji zbog ograničenja SAD-a za kompanije iz sektora visoke tehnologije kada je u pitanju kinesko tržište: Carnegie zaklada za međunarodni mir i sigurnost u aprilu 2017. izračunala je da bi se deficit SAD-a sa Kinom smanjio za 24% ukoliko bi SAD smanjili restrikcije na nivo koji SAD imaju sa Brazilom, a za 35% ako bi prema Kini SAD provodile iste aršine kao prema Francuskoj. O utjecaju dolara kao platežnog sredstva, o različitim izračunima deficita koji ga uvećavaju ili smanjuju, ovdje nemamo više mjesta, tim prije što je slučaj Huaweija pokazao da problemi nisu u deficitu ipak negdje dublje. Bilo kako bilo, Trumpova administracija sve više koristi izraz „poštene trgovine“ umjesto „slobodne trgovine“, čime je međunarodni sistem zasnovan na pravilima i principima WTO-a značajno uzdrman.

Globalizacija je, ponovimo, dovela države svijeta (ili većinu njih) u položaj međuzavisnosti. Jednostrani potezi pored svoga odgovora mogu izazvati i kontraefekat. Nedavno je New York Times pisao kako su električni motori i druge komponente iz Kine vitalni za pomorsku industriju SAD-a, druge uvoznike – i kvantitetom i kvalitetom – nije lako pronaći, i teško da se mogu nositi sa povećanjem od 25% tarifa na čelik. General Electric je procijenio da će tarife na uvoz iz Kine povećati ukupne troškove za 300-400 milijuna dolara, a velika trojka trojka američke auto-industrije, General Motors, Ford Motor i Fiat Chrysler, smanjili su svoje godišnje prognoze profita zbog eskalacije tarifa. Nakon Trumpove najave da bi mogao podići tarife na 25% na uvoz svih stranih automobila i dijelova u SAD Paterson Institute for International Economy (PIIE) iz Washingtona je izračunao da bi to koštalo posla 195 hiljada Amerikanaca, a u slučaju odgovora drugih država, njih 624 hiljade bi izgubilo radno mjesto.
Protumjere za Trumpov ples po vatri još u 2018. najavili su, pored Kine, i druge glavne svjetske ekonomske sile, poput Kanade, Meksika, Rusije, Evropske unije i Turske, podnoseći žalbe WTO-u. Američka trgovinska komora (USCC) iznijela je precizne podatke o negativnom utjecaju koji će zadesiti pojedinačne američke države (Texas, North Carolina, Tennessee) uz jasne procjene da rast tarifa znači i pad Bruto društvenog proizvoda (BDP), investicija i zapošljavanja. Ako se trgovinski rat nastavi i eskalira, u martu je za USCC procijenio Rhodium Group iz New Yorka, u desetogodišnjem periodu američka ekonomija će izgubiti hiljadu milijardi dolara.

Nekadašnji Trumpov strateg u Bijeloj kući Steve Bannon, gostujući u respektabilnom programu američkog javnog servisa, Frontline, opisao je kako su izgledali neki od presudnih momenata borbe između „globalista“ i „nacionalista“ okupljenih oko Trumpove administracije, borbe u kojoj je odnos prema Kini bio jedan od kamena temeljaca, borbe u kojoj su „nacionalisti“ odnijeli prevagu (ako je ovakav Bannon morao otići, kakvi su tek oni koji su ostali?!). Bilo kako bilo, iz Bannonove priče koja uključuje i (zlo)upotrebu Odjeljka 232 o „nacionalnoj sigurnosti“ koji je, po strategovom priznanju, bio „kec u rukavu“ za borbu protiv „globalista“, Kine, i, očigledno, svih ostalih. Tako je i Huawei koji faktički ne postoji u SAD-u postao prijetnja po nacionalnu sigurnost.

Kada se sve ovo uzme u obzir, odgovor na pitanje ko će profitirati od trgovinskog rata dobija drugačiji, mnogo gorči okus. Poslije svakog rata na bojnim poljima ostaju mrtvi, unakaženi i unesrećeni, srušeni gradovi i opustošena sela. Iako se ne vodi konvencionalnim naoružanjem, vidljivo je da će i ovaj trgovinski, ako se rasplamsa, imati svoje i to brojne žrtve. Svijet današnjice, nije isti kao onaj od prije sto, pedeset, pa ni deset ili pet godina, i nije isključeno da se već sutra nećemo probuditi u nekom potpuno drugačijem, mnogo gorem svijetu, svijetu ne trgovinskog nego ekonomskog rata. Stoga populistički jednostrani potezi zasnovani na prevaziđenim protekcionističkim modelima obavijeni plaštom populizma, mogu samo kratkoročno donijeti određene benefite. U svakom drugom slučaju - ne.

NEMA KOMENTARA