Ja mislim / Esad Duraković: Kriza društva kao kriza inteligencije

28. 08. 2019. u 14:14:00 Radiosarajevo.ba

Shares:0

Vremenom je našim društvom zagospodarila loša, neproduktivna navika. Naime, za izrazito loše stanje u društvu – moglo bi se nazvati i dramatičnim u mnogim aspektima – uvijek, gotovo isključivo se optužuju političari. Pri tome je indikativno, najprije, da uprkos konstantnom optuživanju ti političari opstaju na vlasti zaslugom svojih istih, konstantno nezadovoljnih birača čiji je politički osjećaj i rezon – stvarnost to pokazuje neporecivo – prerastao, po svemu sudeći, u nepopravljiv politički mazohizam. Nadalje, svima je poznato da politička klasa već četvrt vijeka pustoši ovdašnje resurse, istrajava na devastaciji etičnosti i pljačka vlastite birače. Očigledno, riječ je o odveć snažnoj inerciji.

Piše: Esad Duraković

U takvoj situaciji postaje također očiglednim da je politička klasa neometana bilo kakvim društvenim korektivima: pravosudnim sistemom koji u svojoj neprofesionalnosti i etičkoj izopačenosti izjeda samoga sebe, glasačkim obrtima ili snažnom društvenom akcijom akademske zajednice, intelektualaca. Ovima posljednjim posvetit ću ovdje posebnu, zasluženu pažnju.

Kada je jedno društvo, kao što je ovo naše, u cjelini u veoma teškoj situaciji koja traje predugo i ima trend daljeg pogoršavanja, onda je prirodno očekivati da njegov umni dio, a kao takav i najodgovorniji (to su intelektualci/akademska zajednica), snažno ustane u odbranu temeljnih vrijednosti društva, što bi u našem slučaju značilo intelektualno/akademski ustanak protiv svih vrsta konstantnih i sasvim destruktivnih izopačenosti politike. Jer, problem je u tome što ovdje više nemamo posla s POLITIKOM već su POLITIČKE ZAJEDNICE/PARTIJE transformirane u nezasite INTERESNE ZAJEDNICE. „Ustanak“ o kome je riječ bio bi normalan i nužan refleks intelektualne elite čija umnost djeluje prinudno, u pozitivnom značenju, na njenu etičnost; intelektualne elite kojoj upravo njena učenost ne dopušta da trpi dominaciju izopačenosti te neobrazovane, ili djelomično poluobrazovane samožive političke klase. No, paradoks je potpun jer najveći dio akademske zajednice/intelektualaca šute, ne reagiraju ni na šta i ni na kakav način premda jasno vide kako njihovo društvo propada. Time oni izdaju to društvo, unižavaju pojam „intelektualac“, pokazuju se neetičnim i krajnje licemjernim jer je njihova društvena pasivnost neprimjerena općem društvenom stanju, na jednoj strani, i njihovoj umnosti i autoritetu koji bi morali imati, na drugoj strani.

Stoga valja promijeniti fokus: stalno kritiziranje političke klase ne daje rezultate i zato se treba usredsrediti na demaskiranje (ne)etičnosti intelektualne i akademske elite koja se tako kukavički i licemjerno prepušta komformizmu, šutnji o svemu u vrijeme kada se ne bi smjelo šutjeti budući da oko nas propada sve: obrazovanje, zdravstvo, pravosudni sistem, egzodus mladih ljudi priprema kolaps budžetskih korisnika, tu je najezda migranata u zemlju koja je i sama u svakom pogledu neuređena, ugrožen je opstanak i same države… U samoj biti stvari, nisu za sve to odgovorni samo političari jer su oni – svi to vide – odavno prestali biti političari i pretvorili su se u nezajažljive interesne grupe, nego je ogromna odgovornost upravo na onima koje nazivamo intelektualnom i akademskom zajednicom jer ne djeluju korektivno, ne obavljaju svoju društvenu misiju. Nisu rijetki oni koji su fascinirani utjecajem političara pa im podilaze i time gube osnovno svojstvo intelektualca: etičku dosljednost i najviši stepen odgovornosti prema svome društvu. Većina njih povukla se u svoju profesiju, misleći i govoreći kako ih ne zanima politika, kako nemaju vremena da se bave „tim stvarima“.

Međutim, to je zabluda kakva ne priliči umnim ljudima: morali bi znati da je destrukcija njihovoga društva takva da će onemogućiti im uspješno bavljenje strukom i naukom. Ono za šta oni neće da se bore nije politika, u krajnjem rezultatu, već opći materijalni i društveni okvir/ambijent koji bezočno razara politika i time osujećuje uspješno bavljenje naukom, strukom, privredom… Kako je moguće da ti umi ljudi ne vide da ono što nazivamo politikom sistematski destruira univerzitet, zdravstvo – uopće onaj ambijent u kome je jedino moguće opće kreativno pregalaštvo a to znači progres?! Drugim riječima, ti ljudi iz akademske zajednice, tzv. intelektualci (govorim o ogromnoj većini) suštinski su nezainteresirani i za budućnost svoje nauke i struke jer ne djeluju radi spašavanja elementarnih uslova za to. Kao da vjeruju – krajnje naivno – da će to neko drugi riješiti za njih. Riječ je, zapravo, o njihovoj komformističkoj kratkovidoj samoživosti i njihovoj frapantnoj društvenoj nezrelosti jer svojom pasivnošću daju kapitalan doprinos destruktivnim snagama u društvu, politici prije svih. Oni tako daju i doprinos osujećenju budućnosti vlastitoga potomstva, a što je najteže – oni svojom pasivnošću u ovako teškoj društvenoj situaciji dokazuju vlastitu neetičnost jer ne djeluju u skladu s pozicijom koju imaju u društvu, niti u skladu s umom koji im je Bog dao. Parezija je i danas zaista dragocjena.

Dakle, pomjeranjem fokusa, i bez ikakva pretjerivanja, proizlazi da je prava drama u ovoj zemlji DRAMA INTELIGENCIJE, DRAMA AKADEMSKE ZAJEDNICE. Poluobrazovana i dehumanizirana politička klasa može nam pustošiti sve što imamo, može nam zatvarati svaki vedri horizont dok su vjerske zajednice uglavnom u sprezi s njima, dok Visoki Predstavnik (objektivno najodgovorniji za stanje u zemlji) konzistentno verbalizira neefikasnim apelima i – naročito – dok najveći dio akademske zajednice/“intelektualci“ šute o svemu, misleći kako se sve to njih ne tiče, kako nemaju vremena za „takve stvari“.

Time stvaraju slobodan prostor zlim silama. Svojom pasivnošću postali su, de facto, protagonisti opće destrukcije društva.

Zaslužujemo li bolju budućnost ako imamo sterilan i vjeroloman intelektualni sloj društva koji bi morao biti glavni korektiv upravo svoga društva?!

NEMA KOMENTARA